Kipar Vanja Radauš autor je spomenika partizanskom borcu (Bombaš) u Zemunu i skulpture Ranjenik u Beogradu

Zajednički kalendar manjinskih hrvatskih institucija u Srbiji za 2025. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih kipara u Srbiji koja pripadaju segmentu javne spomeničke baštine. Prosinac predstavljaju radovi kipara Vanje Radauša – Spomenik partizanskom borcu (Bombaš) u Zemunu i Ranjenik u Beogradu.

Životopis

Vanja Radauš (Vinkovci, 1906. – Zagreb, 1975.) nakon školovanja u vinkovačkoj gimnaziji upisuje 1924. kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje diplomira 1930. godine pod mentorstvom Ivana Meštrovića. Na stipendijskom boravku u Parizu (gdje je dijelio stan sa slikarom Antunom Motikom) upoznaje radove Watteaua, Rodina i Bourdellea. Po povratku iz Pariza 1931. godine počinje raditi kao slobodni umjetnik. Sudjelovao je na izložbama udruženja Zemlja (1932. – 1934.), a prvu samostalnu izložbu imao je 1939. godine u salonu Ullrich u Zagrebu. Surađivao je s Augustinčićem na izradi Spomenika Petru Kočiću u Banjaluci 1932. godine. Dobio je nagradu na natječaju za uređenje zgrade Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije 1936. godine te je u kamenu izrađena njegova skulptura Kralj Tomislav koja se nalazi u ulaznom holu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu te je bio član Prezidijuma ZAVNOH-a. Autor je vizualnog rješenja grba Socijalističke Republike Hrvatske. Od 1945. godine redoviti je profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti gdje je vodio i Majstorsku radionicu postdiplomskih studija. Bio je predstavnik Jugoslavije na Venecijanskom bijenalu 1950. godine skupa s Vojinom Bakićem, Kostom Angeli Radovanijem i Zoranom Mušičem. Njegova najzrelija kiparska ostvarenja predstavljaju ciklusi radova Tifusari (1956. – 1959.) i Apstraktne forme (1966. – 1968.). Raspon njegovih djela proteže se od medalja do spomeničkih radova. Izrađivao je portrete, religiozne teme, žanr-scene, spomeničku skulpturu i medalje, sve u modernističkim okvirima eks-presionizma, naturalizma, impresionizma i apstrakcije. Jedan je od nositelja poslijeratne estetike socijalističkog realizma vidljive u segmentu njegovog spomeničkog opusa posvećenog Narodnooslobodilačkoj borbi. Autor je brojnih spomeničkih skulptura i poprsja, a najznačajniji su Spomenik palim borcima i III. zasjedanju ZAVNOH-a u Topuskom (1952.), Spomenik ustanku naroda Hrvatske u Srbu (1953., devastiran 1995., obnovljen 2011.), Spomenik Marku Oreškoviću u tadašnjoj Titovoj Korenici (1952., uništeno 1990-ih), potom Spomenik žrtvama Jadovnog u Jasikovcu kraj Gospića (1961., uništeno 1990-ih) te Spomenik palim borcima u Karlovcu (1955., uništen 1991.). Radauš je 1971. godine sudjelovao na Mediteranskom kiparskom simpoziju u istarskom mjestu Dubrova o čemu svjedoči njegova kamena skulptura Glava u tamošnjem Parku skulptura. Dobitnik je Godišnje nagrade Vladimir Nazor za likovnu umjetnost 1959. i Nagrade AVNOJ-a 1967. godine. Bavio se grafikom i crtanjem, a objavio je i nekoliko zbirki pjesama.

Spomenik partizanskom borcu u Zemunu

Spomenik partizanskom borcu (Bombaš) postavljen je 1946. godine u zemunskom Gradskom parku. U neposrednoj blizini postavljen je 1947. i Spomenik kožarskom radniku (Talac), djelo kipara Borisa Kalina (Solkan kod Gorice, 1905. – Ljubljana, 1975.). U okruženju parka nalaze se i objekti osnovne škole, zemunske gimnazije, Poljoprivrednog fakulteta te katolička crkva svetog Roka i pravoslavna crkva svetog arhangela Gavrila. Spomenik prikazuje stojeću figuru bombaša u naravnoj veličini, borca Narodnooslobodilačke borbe u položaju tipičnom za akciju bacanja bombe na neprijatelja. Ovu brončanu skulpturu, smještenu na kameni postament, Radauš je modelirao u ekspresivnoj pozi snažnog zamaha unatrag. Bosonogi borac odjeven je u jednostavne hlače i raskopčanu košulju s partizanskom kapom (tzv. Titovkom) na glavi. Odlučnog je izraza lica, u desnoj ruci drži granatu, a u lijevoj pušku oslonjenu na bedro.

Skulptura Ranjenik u Beogradu

Skulptura Ranjenik nalazi se ispred zgrade Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, institucije koja je 1947. godine osnovana kao reprezentativno kazalište nove Jugoslavije. Zgrada kazališta je izgorjela u požaru u listopadu 1997. nakon čega je rekonstruirana po projektu arhitekata Zorana Radojičića i Dejana Miljkovića i ponovno otvorena 2003. godine. Zgrada je dobila sadašnji izgled kojim dominiraju staklo i metal, čime je u potpunosti izmijenjen njen dotadašnji vanjski izgled. U ulaznom holu nalaze se mozaik Djevojka s bakljom crnogorskog slikara Mila Milunovića iz 1948. te jedna skulptura suvremenog beogradskog skulptora Mrđana Bajića iz 2003. godine. Ispred zgrade smješten je i Radaušev Ranjenik, postavljen 1948. godine. Treba spomenuti da je Radauš 1938. izradio još jednu varijantu ove skulpture koja je 1951. postavljena u dvorištu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu (bivša Moderna galerija) gdje je smještena na cvjetnom rondu. Beogradski Ranjenik također je brončana skulptura prirodne veličine, modelirana u specifičnoj pozi snažnog zamaha unatrag u trenutku pada i glave položene na desno rame. Dramatično je svinut, skoro do točke pada, dok bolan izraz na njegovom licu i ispružene ruke doprinose ekspresivnom izrazu egzistencijalne nemoći u trenutku ranjavanja. Prikazan je u odjeći koja podsjeća na vojničku odoru, te postavljen na kameni postament.

Vanja Radauš veliki dio svoga umjetničkog opusa posvetio je temi čovjeka, posebice njegovog stradanja i patnje koje je predstavljao umijećem svoga oblikovanja i snagom kreativne imaginacije. Njegovi radovi Bombaš (pripadajući estetici socrealizma) te Ranjenik (u modernističkom oblikovnom repertoaru, gotovo podsjećajući na istodobne radove Alberta Giacomettija) ne spadaju u vrhunska Radauševa ostvarenja, ali su ipak još jedan pokazatelj prisutnosti djela hrvatskih kipara u javnom prostoru u Srbiji.

Branimir Kopilović