Dragi Bog ne očekuje da sve uvijek odsviramo bez greške, nego da se usudimo stati pred ljude i pred Njega onakvi kakvi jesmo – s povjerenjem da On ima moć i od falša napraviti melodiju * I možda nam baš tu Bog daje najveću lekciju: spasenje je došlo umotano u krpu, ne u luksuz. Pelene govore o tome da je Bog došao kao netko o kome se treba brinuti, koga treba uzeti u naručje, zagrliti

Od srpnja ove godine na mjesto župnika župe sv. Terezije Avilske, odnosno katedralnog župnika došao je preč. Dragan Muharem, mladi svećenik Subotičke biskupije koji je do ovoga premještaja bio župnik u župi Presvetog Trojstva u Maloj Bosni. Preč. Dragan Muharem rođen je 1984. godine u Sisku, a već osnovnu školu završio je u Vajskoj. Nakon toga srednju školu – Biskupijsku klasičnu gimnaziju – završio je u Subotici, a studij teologije u Đakovu. Za svećenika Subotičke biskupije zaređen je 2009. godine polaganjem ruku biskupa u miru mons. Ivana Pénzesa. Svoje prve župničke »korake« od 2012. godine načinio je u spomenutoj Maloj Bosni, gdje je bio s tamnošnjim vjernicima punih 13 godina.

Predavač je na Teološko-katehetskom institutu u Subotici, bio je urednik Katoličkog lista Zvonik, te je sada glavni i odgovorni urednik Radio Marije Srbije; piše za kalendar Subotička Danica i autor je knjige Ispovijest crkvenog pauka. Nakon šest mjeseci vrijeme je za razgovor o aktualnim pitanjima, planovima, a budući da smo »pred vratima« Božića, onda možemo i tu temu dotaknuti.

► Prošlo je pola godine od kako ste župnik u župi sv. Terezije Avilske ili kako je svi rado zovemo, u katedrali. Kakva su bila očekivanja, a kakvi su Vaši prvi dojmovi?

Zar je već pol godine? Imam osjećaj da sam tek jučer prvi put ušao u sakristiju, a nekad kao da sam ovdje cijeli život. Zapravo, velik dio života i jesam proveo ovdje. Od 1999. sam u blizini katedrale; rastao sam pored nje i s njom. A sad je, čini se, došlo vrijeme da rastem za nju. Kada mi je biskup Franjo za Uskrs ove godine priopćio svoju odluku, prvi puta sam posumnjao da Duh Sveti djeluje preko biskupa (smijeh). I, iskreno, taj trenutak premještaja nije bio samo administrativna odluka – bio je to i moj osobni test vjere. Ako vjerujem da Duh Sveti vodi Crkvu, onda ga moram pustiti da vodi i mene, čak i onda kada me izvuče iz mog uhodanog i sigurnog ritma i pošalje na mjesto koje nisam planirao. Katedrala nije obična župa. Ona je raskršće: ljudi, jezika, tradicija, ritmova, povijesti. Ali ljudi su me primili tako prirodno i srdačno da sam vrlo brzo osjetio da sam došao »kući«, samo u kuću veću i življu od one na koju sam navikao.

► Kao što ste rekli, katedrala nije obična župa. Pa kako je izgledao prelazak iz Male Bosne u »neobičnu« župu?

Prijelaz iz Male Bosne u katedralu bio je, iskreno, zahtjevan. U nekim trenucima i turbulentan. Najprije je bilo teško čuvati »tajnu« pred župljanima u Maloj Bosni da odlazim. Nisam smio ničim odati da su to moji posljednji mjeseci s njima. Ponašao sam se i radio kao da je sve normalno. Kad su ti dani prošli, vijest sam najprije podijelio s pastoralnim i ekonomskim vijećem, a onda se ona brzo proširila među župljanima. Ono na što sam posebno ponosan jest zrelost mojih bivših župljana. Nije bilo »dizanja revolucija«, pisanja peticija i sličnih dramatiziranja tipa »ne damo našeg župnika«. Prihvatili su biskupovu odluku. Naravno, bilo je bolno za sve, ali razumiju da je svećenik onaj koji služi svima i da nije predodređen samo za jednu zajednicu. To je, po meni, pravi eklezijalni pristup. A moji dojmovi? Mala Bosna bila je župa u kojoj sam odrastao kao župnik: intimna, topla, gotovo obiteljska. Tamo poznaješ ljude po imenu, ulaziš u svaku kuću. Katedrala je nešto sasvim drugo. Ona nije samo župa, nego i pozornica Crkve u punom smislu te riječi. Ovdje se susreću vjernici iz cijelog grada i cijele biskupije, različiti jezici, navike i očekivanja. U Maloj Bosni si »njihov župnik«, a u katedrali si često »svećenik Crkve«. To traži drukčiju širinu i drukčiji ritam. Najveći izazov bio je prihvatiti da ne možeš svima biti blizak na isti način. U katedrali moraš naučiti biti pastir i onda kad ne poznaješ svakoga osobno, nego vjeruješ da Bog poznaje. A to je za svećenika jedna nova i ozbiljna škola poniznosti. U tom smislu, prelazak iz Male Bosne u katedralu nije bio prijelaz iz maloga u veliko, nego poziv da ono naučeno u malome pokušam živjeti u većem prostoru. A to je izazov koji vrijedi prihvatiti.

► Kao što Vas je u Maloj Bosni dočekala crkva koja je vapila za obnovom, ništa bolje nije ni u katedrali. Pukotina se nasljeđuje, pa s njom i problemi i radovi. Kakvo je trenutno stanje i postoji li neko rješenje za taj problem?

Izgleda da me Bog, gdje god me pošalje, dočeka s lopatom i skelom (smijeh). U Maloj Bosni sam zakoračio u crkvu koja je vapila za obnovom, a u katedrali – ista pjesma, samo pod višim svodovima. Pukotina se, kako ste rekli, nasljeđuje. A s njom i problemi, i snovi, i radovi koji konačno trebaju doći na red. Trenutno stanje je takvo da smo svjesni kako katedrala već godinama ima konstruktivne poteškoće. Kad bi to bio samo estetski nedostatak, bilo bi jednostavnije, ali ovdje je riječ o pitanju stabilnosti i njezina dugoročnog očuvanja. Postoji li rješenje? Postoji – ali je to rješenje ono koje traži vrijeme, ozbiljna sredstva, dobru volju i puno strpljenja. Ponekad je jedini put prema ozdravljenju upravo onaj koji ide do samoga korijena – bolan, ali neminovan. Kao i u duhovnom životu, tako i ovdje: ako želimo da katedrala ponovno stoji snažno i sigurno, moramo biti spremni prihvatiti zahvat koji će je temeljito obnoviti. Ohrabruje me to što danas postoji jasna i zajednička želja za obnovom. I biskupija, i stručnjaci, i sama zajednica osjećaju da je došao trenutak da se ovoj kući Božjoj vrati čvrstoća, sigurnost i dostojanstvo koje zaslužuje.

► Koliko je vjernika u župi sv. Terezije Avilske? Kakvi su Vam planovi kada je u pitanju župna zajednica i sama zgrada župe?

Prema procjenama, župa sv. Terezije ima između četiri i pet tisuća vjernika. Ipak, župa okuplja i mnoge koji joj formalno ne pripadaju. Često mi se dogodi da, i nakon pola godine, ne znam je li netko naš župljanin ili samo duša koja je pronašla zaklon pod svodovima katedrale. To je zapravo ljepota ove župe: ona nije samo granica na karti, nego živi prostor kroz koji prolazi cijeli grad i biskupija. Što se tiče planova, trudim se ići korak po korak. Prvo želim slušati župu, jer riječ je o živom organizmu i nije mudro ulaziti s gotovim idejama bez toga da čovjek najprije upozna njezin ritam. No, kako bismo kvalitetnije ulagali u župnu zajednicu, potrebno je najprije stvoriti i bolje preduvjete za to. Prije svega mislim na prikladniji prostor okupljanja – mjesto koje će biti dostupnije, funkcionalnije i bliže samoj crkvi. Postoje dobre ideje i jasna vizija kamo želimo ići, ali mislim da je mudro o svemu govoriti tek onda kada sve do kraja sazrije i bude spremno za konkretne korake. Važno mi je da ono što gradimo bude trajno, smisleno i na dobrobit cijele zajednice.

► Poznati ste kao izvrstan govornik, pa tako osim vjernika u katedrali svojim zanimljivim propovijedima i govorima obogaćujete i druge. Otkud to da mladi svećenik drži duhovne obnove starijim svećenicima, drugim biskupijama, redovnicima, pa i u drugim državama?

Mislim da je jedan od najvećih izazova propovijedanja upravo to da čovjek ne smije postati predvidiv. Za mene je propovijed neuspjela onoga trena kad ljudi mogu dovršiti moju rečenicu prije mene. Ako vjernici već unaprijed znaju što ću reći, onda nešto nije u redu. Propovjednik nije tu da prepriča evanđelje – evanđelje svi znaju. On je tu da ga otvori, da pokaže kut koji nitko nije očekivao, onu nijansu koju smo svi čitali, ali nismo vidjeli. U Riječi uvijek postoji nešto što te iznenadi, protrese, nasmije ili čak naljuti. Ako propovjednik sam nije iznenađen Riječju, teško će iznenaditi i oduševiti ikoga drugog. A ljudi danas žele upravo to: da im evanđelje bude otkriće, a ne referat. A to što povremeno idem »okolo« držati duhovne vježbe, tribine i slično, ne držim da je zato što imam neku posebnu mudrost, nego možda zato što nastojim da propovijed nikad ne postane rutina. Da Riječ uvijek ima mogućnost progovoriti svježe, neočekivano, životno.

► Jednu od Vaših propovijedi (za jednu znam, možda je bilo i više) – o majmunima, prenio je i Vatikan News. Otkuda zanimljiv pristup i jasnoća u propovijedanju? Može li se to naučiti ili je to dar koji se dobije na rođenju?

Propovijedanje nije tehnika, nego način gledanja. I vjerujem da se to uči polako: slušanjem Riječi, slušanjem ljudi, slušanjem sebe. Dar je možda tek početna iskra. Znanje i pristup ne dolaze iz neke izvanredne mudrosti, nego iz obične, rekao bih čak i djetinje znatiželje: čitati, slušati, primjećivati, povezivati. Bog govori kroz sve – kroz Sveto pismo, znanost, svakodnevicu, humor, pa čak i kroz majmune – samo treba imati oko koje to vidi. Ono što mi posebno pomaže jest činjenica da sve svoje propovijedi pišem. Od 2008. godine sve je uredno pohranjeno u kompjutoru. Ne zato da bih ih ponavljao, nego zato da bih mogao rasti. Pisanje me prisili da mislim, da tražim, da brusim, da uspoređujem ono od prije, da ne ostanem na prvoj misli koja mi padne na pamet. Svećenik koji ne zapisuje svoje propovijedi brzo dođe u napast da samo vrti iste rečenice. A ljudi to odmah osjete. Pisanje štiti od rutine i tjera da stalno kopaš dublje.

► Kao dječak svirali ste orgulje u svojoj župi u Vajskoj i nastavili dalje kroz život baviti se i glazbom. Išli ste i u Glazbenu školu, te i danas rado pjevate i svirate. Koliko je glazba važna za slavlje svete mise? A koliko za Vas općenito?

Bez glazbe bih bio svećenik, ali ne bih bio ja. Zapravo, često kažem da me je Bog preko glazbe »upecao«. Najprije me namamio na orgulje, pa me malo-pomalo povukao prema oltaru. Zanimljiva Božja taktika! I eto, dadoh se zavesti, kako veli prorok Jeremija. Netko dođe do oltara kroz ministriranje, netko kroz duhovne susrete ili već kako god. A mene su, izgleda, prema Bogu vodile ljestvice, akordi i psalmi. Glazba me je oblikovala i naučila prije svega – slušati. A bez kvalitetnog slušanja nema ni svećenika ni čovjeka. U glazbi sam naučio kako i nesavršen ton može biti ljepši od savršenoga. Dragi Bog ne očekuje da sve uvijek odsviramo bez greške, nego da se usudimo stati pred ljude i pred Njega onakvi kakvi jesmo – s povjerenjem da On ima moć i od falša napraviti melodiju. Kad je u pitanju misa, glazba nije ukras – ona je, da tako kažem, krovni prozor liturgije. Kad se otvori, u crkvu uđe svjetlo. A kad se zatvori, kao da nešto bitno ostane vani. Liturgija po svojoj naravi teži pjevu. Riječ Božja nikada nije bila samo informacija, nego pjev života – od starozavjetnih psalama do kršćanskih himana. Za mene osobno liturgijska glazba je poput dobrog vina. Možeš ti popiti vode – utažit će žeđ, sve je u redu. Ali kad okusiš dobro vino, srce se ugrije, dođe ona toplina i zanesenost koju ne možeš objasniti. Tako je i s glazbom na misi: možeš moliti i bez nje, ali kad se zapjeva, nešto se otvori što riječ sama ne može dotaknuti.

► Jednom prilikom Vaš župnik vlč. Josip Kujundžić je u razgovoru koji smo vodili za Vas rekao da ste najbolji primjer kako učenik može nadići učitelja. Kako gledate na to i koliko je on kao župnik imao utjecaja na Vaš izbor, a koliko Vi možete biti nekom drugom primjer, pa možda i motivacija za izbor svećeničkog zvanja?

Da, zna to moj rođeni župnik (kako ga od srca zovem) reći – da je učenik nadišao učitelja. No, ako postoji ikakvo nadmetanje u svećeništvu, onda je to jedino nadmetanje u poniznosti – a tu još uvijek mislim da moj župnik vodi velikom razlikom (smijeh). Tako da se ne bih baš složio s njegovom opaskom. Ali mogu reći da je imao veliki utjecaj na moj put. On me zapravo prvi doveo do orgulja i on me naposljetku doveo i do oltara. Moj rođeni župnik me krstio, ispovjedio, krizmao; za njegova vremena u Vajskoj sam i mladu misu proslavio. Neka ga Bog poživi toliko da me jednom i isprati (smijeh). A što se tiče toga mogu li ja biti nekome primjer ili motivacija za svećenički poziv – pa volio bih da mogu. Ako je Bog uspio preko mene nešto učiniti, onda može i to. Ne mislim da će itko poći u sjemenište zato što sam ja nešto spektakularno. Ali možda ga potakne kad vidi da se svećeništvo može živjeti normalno, ljudski, s osmijehom, uz glazbu, uz rad i uz poneki falš – i da je u svemu tome čovjek i dalje sretan i ispunjen.

► Urednik ste Radio Marije Srbije. Što je sve Vaš posao i koliko je ljudi uposleno, a koliko je volontera koji svakodnevno pripremaju program u Radio Mariji?

Radio Marija nema veliki tim, ali ima veliko srce. U stalnom angažmanu je tek nekolicina ljudi, a sve ostalo – i to naglašavam s ponosom – nose naši volonteri. Doslovno svakoga dana program stvaraju ljudi koji dolaze nakon posla, između obiteljskih obveza, prije ili poslije mise. To je ono najljepše u Radio Mariji: on nije projekt zaposlenika, nego projekt zajednice. A moj posao? Pa, službeno se zove »glavni i odgovorni urednik«, a neslužbeno bi se mogao nazvati: onaj koji radi sve što u tom trenutku treba (smijeh). Moj posao je čuvati smjer radija, uređivati program, pripremati emisije, držati kateheze, brinuti o sadržaju, usklađivati raspored, pratiti tehničku stranu… I to je, zapravo, ljepota Radio Marije: svi radimo zajedno, svatko daje što može, i tako iz dana u dan nastaje program koji je veći od svih nas.

► Pišete i za Zvonik, Danicu, bili ste više puta komentator u raznim prigodama i prijenosima misa koje je prenosila televizija... Vaši tekstovi i komentiranje uvijek privuku pažnju, jer su na zanimljiv i neobičan način predstavljene teme iz vjerskog života. Je li to pravi i jedini put za privući čitatelje/gledatelje?

Ne vjerujem da postoji »pravi i jedini put« da se privuče čitatelja ili gledatelja. Kad bi takav put postojao, pisci bi ga čuvali u sefovima, a urednici bi ga prenosili s koljena na koljeno. Ono što nastojim činiti je puno jednostavnije: pišem i govorim tako da i sebe malo iznenadim. Vjera je prebogata da bismo je sveli na suhoparne rečenice. A ima i nešto drugo: mi svećenici često se bojimo reći stvari jasno, ljudski, direktno, a možda čak i provokativno. Mislim da ponekad upravo to treba. Ako je i Isus govorio u slikama, parabolama, paradoksima i izrekama koje su ljude ostavljale bez daha – onda je valjda i nama dopušteno da ponekad »pomrsimo račune« ustaljenim mislima. No, nije cilj šokirati, nego probuditi, doći do srca neprokrčenim putovima.

► Kao plod tog rada nastala je i knjiga Ispovijest crkvenog pauka koja čini zbirku Vaših uvodnika iz Zvonika. Pripremate li možda neku novu knjigu?

Knjiga Ispovijest crvenog pauka nastala je sasvim slučajno. Nisam sjedio za stolom s namjerom pisati knjigu – samo sam pisao uvodnike jer sam bio urednik i prva stranica se morala nečim popuniti. A kad već nešto moraš, onda se čovjek malo poigra, doda koju misao, koju sliku, koji humor… i eto, ispadne nešto što nisi planirao ili očekivao. A nova knjiga? Materijala ima za nekoliko njih… Ali shvatio sam da knjiga ne nastaje kad ja to poželim, nego kad se sama sklopi u cjelinu. Prva je nastala nenadano, kao plod jednog lijepog slučaja. Možda će tako biti i sljedeći put.

► Pripreme za Božić su u tijeku, rekla bih i prerano, ali ono najvažnije, gdje nam se u Božiću izgubio Isus? Što nam se kao ljudima dogodilo kada nam je sve drugo važnije osim glavnog Slavljenika?

Da, zaista se čini da pripreme za Božić bivaju sve ranije, a pripreme za Kristov dolazak sve kasnije. Zapravo, mislim da bi Isus danas imao realan problem: ne bi znao gdje da se rodi. U trgovačkom centru nema mjesta – tamo je već sve zauzeto popustima i black fridayima. U obiteljima se sve rjeđe čuje glas novorođenčeta. A u srcima? Tamo je prometna gužva: brige, trke, ambicije, umor… sve zauzelo svoje mjesto, a Bog nek’ »navrati kasnije«. Isus je postao kao onaj rođendanski slavljenik kojeg svi ignoriraju dok jedu tortu. Nije baš »instagram-friendly«. Ali znate što? Ni onda nije bilo mjesta za Isusa u Betlehemu. Ipak, našli su se oni koji su Ga prepoznali. Možda je to i odgovor gdje nam se izgubio Isus: nije se On izgubio – nego čeka da netko bude pastir, da netko bude mudrac, da netko otvori srce makar koliko stane jedno Dijete. A takvih će uvijek biti. I to možeš biti ti.

► Za kraj, koja je Vaša poruka, može i božićna, našim čitateljima?

Ako je već Božić vrijeme darivanja, želim vam dar koji se ne može umotati u ukrasni papir. Zapravo, ako se i u nešto uvija, to mogu biti samo pelene. I možda nam baš tu Bog daje najveću lekciju: spasenje je došlo umotano u krpu, ne u luksuz. Pelene govore o tome da je Bog došao kao netko o kome se treba brinuti, koga treba uzeti u naručje, zagrliti. Možda bismo mu mi najradije platili alimentaciju pa nek’ se netko drugi brine o njemu. Samo da mi ostanemo formalno »u vezi«, ali bez obveza. Da ne moramo mijenjati svoj ritam, svoje navike, svoj život. Ali Bog ne želi takav »udaljeni odnos«. On dolazi kao Dijete baš zato da se ne možemo izvući jeftino. Dijete te natjera da se sagneš, da promijeniš perspektivu, da usporiš, da daješ sebe – ne crkveni doprinos. I na koncu, otkriva nam se obrnuta istina: mi smo u pelenama – svojih slabosti, svojih ranjivosti, svojih gluposti. Možda za ovaj Božić promijeniti ulogu: dopustiti Bogu da nas povije. Eto, neka to bude moja poruka čitateljima Hrvatske riječi: u danima pred nama imajte hrabrosti biti povijeni – jer tako počinje spasenje.