Američki uvjet je jasan: bez izlaska ruskog kapitala nema ukidanja sankcija. Sve drugo su nijanse. U javnosti se spominju tri glavna scenarija. Prvi je prodaja ruskog udjela trećem kupcu – nekoj velikoj naftnoj kompaniji iz EU-a ili državnom gigantu s Bliskog istoka. Drugi je privremeni državni otkup, odnosno nacionalizacija ruskog paketa, uz kasniju potragu za novim strateškim partnerom. Treći, najnepovoljniji, bio bi dugotrajno »zamrznuto« stanje u kojem rafinerija radi minimalno, a Srbija trajno ovisi o uvozu derivata
Trenutna situacija s američkim sankcijama prema Naftnoj industriji Srbije (NIS) jedna je od najtežih energetskih kriza s kojom se Srbija susrela nakon 2000-ih. Riječ je o kombinaciji geopolitičkih pritisaka, dugogodišnje ovisnosti o ruskoj energiji i odluka donesenih još u vrijeme privatizacije NIS-a. U nastavku je kronološki pregled – od privatizacije i prvih upozorenja, preko europskih i američkih sankcija, do današnje faze u kojoj je rafinerija u Pančevu zaustavljena, a sudbina kompanije i dalje neizvjesna.
Od »strateškog partnerstva« do prvih upozorenja
Priča o današnjoj krizi oko Naftne industrije Srbije (NIS) počinje mnogo prije američkih sankcija, u vrijeme kada je ruska energija smatrana najsigurnijim osloncem, a geopolitički rizici gurani u stranu. Godine 2008./09. Srbija bez međunarodnog natječaja prodaje 51 posto NIS-a ruskom Gazprom Neftu za 400 milijuna eura i obećanje ulaganja. Tadašnja vlast posao je predstavljala kao »strateško partnerstvo« koje će donijeti sigurnu opskrbu, povoljnije cijene i ulazak u velike projekte poput plinovoda Južni tok. Kritičari su upozoravali da je cijena preniska i da država prepušta ključnu energetsku polugu stranom državnom koncernu, no ostali su u manjini. Ruski udio kasnije je dodatno povećan, dok je država zadržala oko 30 posto. NIS postaje kompanija pod čvrstom kontrolom ruskog kapitala, ali i jedan od stupova srpskog gospodarstva – zapošljava više od deset tisuća ljudi, opskrbljuje najveći dio tržišta derivata i puni državni proračun kroz trošarine i PDV. Sve se mijenja u veljači 2022., kada Rusija pokreće invaziju na Ukrajinu. Europska unija uvodi pakete sankcija usmjerenih na energetski sektor, a šesti paket zabranjuje uvoz ruske sirove nafte morskim putem za članice EU-a. Iako Srbija nije članica Unije, njezina je naftna logistika vezana uz Hrvatsku: sirova nafta za Pančevo stiže tankerima do Omišlja, pa naftovodom JANAF.
Kada Bruxelles zabranjuje uvoz ruske nafte preko svojih luka, NIS ostaje bez dotadašnjeg glavnog izvora sirovine. Beograd mora naći nove dobavljače – naftu s drugih tržišta, po višim cijenama i uz složeniju logistiku. Paralelno se pokušava spriječiti da NIS završi na europskim crnim listama prebacivanjem udjela unutar ruskog koncerna, ali suština ostaje ista: ključna energetska kompanija u Srbiji većinski je u ruskom vlasništvu, u trenutku kada se ruska energija pretvara u politički teret.
Udar iz Washingtona i trenutak kada je ventil zavrnut
Ako su europske mjere bile upozorenje, američki paket sankcija najavljen krajem 2024. bio je jasan udar. Administracija SAD-a odlučuje dodatno proširiti sankcije na ruski naftni sektor, uključujući Gazprom Neft, s ciljem smanjenja ruskih prihoda od nafte. U Beogradu se ubrzo počinje govoriti o »najtežim sankcijama« koje je jedna srpska kompanija ikada osjetila. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otvoreno priznaje da Amerikanci traže potpuni izlazak ruskog interesa iz NIS-a, kako je prenijela Radiotelevizija Srbije, a ne samo kozmetičko smanjenje udjela. Kada američko Ministarstvo financija u siječnju 2025. formalno proširi sankcije, NIS se u dokumentima OFAC-a pojavljuje kao subjekt povezan s Gazprom Neftom, što otvara prostor za sekundarne sankcije svima koji s njim posluju. Uslijedit će mjeseci dramatičnog balansiranja. Vlada i NIS traže privremena izuzeća od primjene sankcija uz objašnjenje da bi nagli prekid poslovanja izazvao nestašicu goriva i skok cijena. Washington nekoliko puta odgađa punu primjenu mjera, a ruski vlasnici pokušavaju raspršiti svoj paket dionica na više povezanih tvrtki. Energetski stručnjaci upozoravaju da se time ne mijenja ključni problem – činjenica da dobit i dalje ide kompanijama pod kontrolom ruske države. U listopadu 2025. odgode prestaju. NIS završava na američkoj listi sankcioniranih subjekata, međunarodne banke postaju oprezne, a jedna odluka posebno odjekuje u regiji: hrvatski JANAF obustavlja isporuke sirove nafte prema Pančevu, kako ne bi riskirao vlastitu izloženost sankcijama. Naftovod prema rafineriji praktički ostaje prazan. Pančevo prelazi u »hot standby« – pogoni se održavaju u toplom režimu, ali prerade nema. Ministrica energetike Dubravka Đedović Handanović za Bloomberg Adria javno govori o »gotovo bezizlaznoj situaciji«, pokušavajući istodobno umiriti građane tvrdnjom da nestašice goriva neće biti. Srbija pojačava uvoz gotovih derivata iz regije, no izvoznik se preko noći pretvara u sve ovisnijeg uvoznika. Nada da će američka administracija dati posebnu licencu za rad rafinerije dok traju pregovori o vlasničkoj promjeni slomila se početkom prosinca 2025., kada iz Washingtona stiže »ne«. Vučić potvrđuje da NIS nije dobio izuzeće. Rafinerija ostaje zaustavljena, a NIS gubi ključnu konkurentsku prednost – vlastitu preradu.
Što dalje za NIS – i za Srbiju?
Dok dimnjaci šute, iza kulisa traju pregovori o sudbini kompanije koja je godinama bila motor srpskog energetskog sustava. Američki uvjet je jasan: bez izlaska ruskog kapitala nema ukidanja sankcija. Sve drugo su nijanse. U javnosti se spominju tri glavna scenarija. Prvi je prodaja ruskog udjela trećem kupcu – nekoj velikoj naftnoj kompaniji iz EU-a ili državnom gigantu s Bliskog istoka. Drugi je privremeni državni otkup, odnosno nacionalizacija ruskog paketa, uz kasniju potragu za novim strateškim partnerom. Treći, najnepovoljniji, bio bi dugotrajno »zamrznuto« stanje u kojem rafinerija radi minimalno, a Srbija trajno ovisi o uvozu derivata.
Svaka od tih opcija nosi visoku cijenu – financijsku, političku ili obje. No, jedno je već sada sigurno: kriza oko NIS-a ogolila je koliko su energetika i geopolitika isprepletene. Kada je potpisivan ugovor s Gazprom Neftom, činilo se da je riječ o jeftinom i sigurnom rješenju za desetljeća unatrag. Rafinerija u Pančevu tako postaje više od industrijskog pogona: ona je ogledalo energetske politike Srbije. Pitanje sada jeste vidi li se put od »strateškog partnerstva« do tišine dimnjaka – i hoće li se iz te lekcije izaći s jasnijom, dugoročnijom vizijom svoga mjesta između Moskve, Bruxellesa i Washingtona.
Ivan Ušumović
