Katolička molitvena kuća sv. Mirka u Kovilju
Bogoštovno mjesto službeno se zove Molitvena kuća sv. Mirka, a u pojedinim suvremenim crkvenim komunikacijama Kovilj se još neznatnije određuje kao »misno mjesto«
Kovilj, sastavljen od Gornjeg i Donjeg (Šanac), selo je koje je u posljednjih najmanje 70 godina uvijek imalo više od pet tisuća stanovnika. Iako je od Novog Sada, kojemu administativno pripada, udaljeno 30 km (i običnom i auto-cestom), razvilo se na obali Dunava i usred plodne crnice nekadašnjih ritova ove rijeke u značajno poljoprivredno i turističko naselje. Manje je o njemu poznato da je crkva čuvenog tamnošnjeg pravoslavnog manastira najvjerojatnije sagrađena još u XVI. stoljeću na ruševinama franjevačkog opservantskog samostana koji su tu podigli bosanski franjevci 1421. godine.
Kako je to bilo uobičajeno za naselja koja su bila u sastavu Vojne granice, u ovom slučaju poznate Šajkaške pukovnije, zahvaljujući vojnoj autonomiji od 1763. do razvojačenja 1873., i Kovilj je imao strogo vojsci Austrijskog carstva podređene mještane, uglavnom Srbe. Strateško mjesto ovog sela smješteno je blizu navigacijskog puta koji vodi k ušću Tise, te je, kao i u svim ostalim selima Šajkaške, moglo donijeti ovdje najstariji sloj Hrvata. O tome neke tragove možemo pronaći na katoličkom dijelu Donjeg koviljskog groblja. Najstariji grobovi, u obliku kamenih stupova, pripadaju Ermini Vilić (1875. – 1909.) i Martinu Čiliću (1877. – 1941.). Kod oba je naznačeno da ih podiže »sin Đura«, iako je evidentno da nemaju isto prezime. Činjenica da ove osobe nisu sahranjene skupa možda govori o tome da je zbilja riječ o osobama iz dviju obitelji. Osim još jednog s početka XX. stoljeća, drugi ovako stari grobovi Hrvata u Kovilju se ne razaznaju – sva je prilika da su vremenom nadgrobne ploče nestale. Ostale osobe hrvatskoga osobnog identiteta koje su u Kovilju sahranjene pripadaju obiteljima Ladan, Kolović, Rođaković, Čilić, Igrački, Ferketić, Kovač, Svalina, Vidović, Čačić, Sušić i Bule. Najviše grobnica pripada obitelji Čilić, čak četiri. Ova obitelj standardno vodi podrijetlo iz Hercegovine, odakle su podrijetlom i njezini članovi koji su se naselili u Kovilju – osim devetnaestovijekovnog Martina, svi Čilići došli su u »obećanu zemlju Vojvodinu« početkom druge polovice XX. stoljeća i još uvijek ih ima.
Crkva
Na vrhu krova u pročelju poveće stare prizemne kuće nalazi se mali metalni križ, u prozoru informacije o tome kada su svete mise i kako se može dobiti župnik, a odmah do kapije i zvonik. To su sve pouzdani znaci da se u središtu Kovilja (Ulica Laze Kostića br. 57) nalazi katoličko bogoštovno mjesto. Službeno se zove Molitvena kuća sv. Mirka, a u pojedinim suvremenim crkvenim komunikacijama Kovilj se još neznatnije određuje kao »misno mjesto«, što je u stvari znak da je to najmanja teritorijalno organizirana crkvena jedinica unutar koje postoji redovit sakramentalni život. Organizacijski pripada katoličkoj župi u Budisavi, odakle župnik dolazi ovdje misiti. Sadašnji župnik Ákos Gutási, što je hvale vrijedno, misi svake subote navečer u 18 sati, a prije njega liturgijski je običaj bio da se katolici okupljaju dvaput ili jedanput mjesečno. Mala zajednica, koju čine uglavnom vjernici Mađari, te manji broj Hrvata, u dvorani dužine 10 a širine 6 metara, zbilja je nalik prvoj kršćanskoj zajednici, koja je također običavala da Dan Gospodnji slavi bogoslužjem već u subotu navečer. Po svemu riječ je o crkvici, sa svetištem i prostorom za vjernike. U njega se ulazi neposreno iz dvorišta, dok je drugi ulaz u sakristiju, koja je istovremeno i vjeronaučna dvorana i ured.
Povijest govori o tome da je ova kuća kupljena kao kapela 1891. godine, ubrzo srušena pa obnovljena, proširena i renovirana prije 60 godina, 1965./1966. godine. U dosta je lošem stanju i krov vapi za obnovom, što bi svakako ova zajednica cijenila, videći da se mnogi crkveni objekti obnavljaju, čak i oni koji se mnogo manje koriste od koviljskog. Zidove treba nanovo žbukati i izolirati, što su sve za malu zajednicu ogromna financijska opterećenja. Hvale je vrijedno što su za vrijeme župnikovanja Tibora Szöllősija 2018. godine zamijenjeni prozori i popravljena sakristija. Oltarski prostor krasi slika svetoga ugarskoga princa Mirka, lađu crkve (ne previše efektno osvijetljenu za potrebe večernje mise zimi), po starom katoličkom običaju kipovi Srca Isusova i Srca Marijina, te skroman križni put. To skupa ostavlja dojam patine vremena koja su prošla, a njihov trag ostaje u srcima vjernika. U zadnjem dijelu crkvene kuće živi pravoslavna obitelj Trninić, koja od 2014. godine skrbi za molitveni dom, čistoću i redovito zvonjenje. Katoličku obitelj za to zaduženi nisu mogli pronaći!
Statistike
Broj katoličkih vjernika teško je ocijeniti. Po crkvenim statistikama, do druge polovice XIX. stoljeća uopće ih nije bilo, no nakon burnih događaja tih godina, nova država u starim granicama, Austro-Ugarska, zbog nacionalne ravnoteže u najjužnije dijelove Bačke naseljava veći broj Mađara, tako da je katolika u Kovilju početkom II. svjetskog rata bilo 400. U suvremenom razdoblju u svećeničkim krugovima govori se o 100-150 katolika, a broj vjernika na misama je između pet i dvadeset. Vjernici, uz malo ironije, kažu da saznaju da je netko katolik kada obitelj traži svećenika na sprovodu. Po posljednjem popisu katolika je 181.
Kada je u pitanju broj Hrvata, on se po popisima provedenim nakon II. svjetskog rata kretao na više i dostigao maksimum od 113 žitelja Kovilja ovako opredijeljenih 1971., što je tada bilo 2,13% stanovnika, no od tada se taj broj smanjuje. Kao posljedica toga 2022. samo 32 žitelja ovoga sela očitovala su se Hrvatima (0,62%).
Osobe
Tijekom 40 godina, od 1974. do 2014. godine o crkvi je skrbila sada sedamdesetogodišnja Dušanka Gubica, koja je potekla iz pravoslavne obitelji, a udala se za muža podrijetlom iz Erdevika koji je imao hrvatsko-slovačko podrijetlo. Precizno definirajući da su od tada župnici bili Dezső Várga, Franjo Lulić, Tivadar Bunford, Árpád Pásztor, Róbert Erhard, Tibor Szöllősi, Zsolt Magyar, Dezső Serfező, Nebojša Stipić i sadašnji Ákos Gutási, ona kaže da je sve crkvene pjesme naučila uz budisavskoga kantora i da ih još i danas pjeva. Potpuno predana, i danas prati sve mijene i poznaje obitelji katolika i njihovo podrijetlo. Subotnje zimske večeri, kada smo razgovarali s njom, uputila nas je i na Katicu Pavlović, udanu u ovaj kraj, podrijetlom iz Lipika, ali i kazala da je riznica podataka o podrijetlu Hrvata u Kovilju ipak Ruža Panić. Izašavši iz crkve, gospođa Ruža je to i potvrdila. Ova agilna prodavačica u susjednoj trgovini kćer je Jure Bule.
»Moj je otac podrijetom iz Čapljine, gdje je rođen 1922. On je bio sedmo dijete, no majka mu je preminula kada je imao dva mjeseca. Djed ga je dao stricu u Sarajevo da s 13 godina počne učiti kovački obrt. Nakon toga je došao u Kovilj, te je s majstorskom diplomom počeo raditi samostalno, vrativši se kasnije u Čapljinu, gdje se oženio mamom Vidom i nastavio živjeti u Kovilju do smrti«, kaže u jednom dahu gđa Ruža.
Iz Kovilja u maglovitu večer put prema Novom Sadu ipak nije tako loš kakav od ulaza u Donje groblje, ono u Šancu, vodi do katoličkog dijela. Izgrađen od starih isluženih opeka, blatnjav i nestabilan, potonuo i razrovan, ni nalik onome kakav bi trebalo imati pristojno groblje u lokalnoj samoupravi najvećeg grada Vojvodine. Ni činjenica da se na katoličlkom groblju nalaze grobovi Mihálya Horvátha-Miskele i Andora Molnára, čelnika Gornjeg i Donjeg Kovilja koji su 1942. godine zajedno s vojnim komandantom sela Lajosem Dunafalvyem i Vasom Jovanovićem spriječili raciju u Kovilju, a poslije stradali kao nevine žrtve odmazde, te suvremeno javno čašćeni, nije pomogla da to goblje dobije dostojanstveni pristup.
Marko Tucakov
