Ostaje poteškoća saznavanja zbilja pouzdanih podataka o nacionalnim osjećajima ovih stanovnika Crvenke. Nije, primjerice, poznat niti jedan oblik njihova udruživanja niti zajedničkog djelovanja

Grobovi Hrvata u Crvenki u najvećem su dijelu raspoređeni u središnjem dijelu groblja, nastalom kada se »staro«, uglavnom namijenjeno Nijemcima, počelo širiti. Nakon grobova Crnogoraca i Srba, u tom su dijelu drugi po brojnosti oni koji pripadaju Mađarima, a nakon njih slijede grobnice Hrvata pa Ukrajinaca. U sasvim novom dijelu groblja, nastalom prije dvadesetak godina, Hrvata je nešto manje, no skupa se, na cijelom groblju, mogu razaznati najmanje 62 grobnice u kojima su sahranjeni.

Najčešće prezime Hrvata koji su živjeli u Crvenki, sudeći po ovom izvoru, je Biondić, a osobe koje ga nose nalaze se u četiri grobnice. I danas ih ima u Crvenki, no mnogo više u inozemstvu: potvrđeno u Münchenu i u Puli. Po tri grobnice pripadaju članovima obitelji Bošnjak i Ilić, a u po dvije sahranjene su osobe koje su se prezivale Ćorić, Grujo, Javor, Jelić, Katić, Lukić i Stipić. Po jedna grobnica pripada obiteljima Alajbegović, Alar, Alpeza, Bedić, Bućan, Bulković, Čubrić, Ćorković, Đuretić, Ereiz, Faćol, Gregorić, Guzina, Italo, Iltand, Jozić, Kičić, Kikić, Kolar, Kovač, Kvočić, Latinović, Lučić, Marić, Мandić, Мatušić, Matić, Matošević, Matijević, Orga, Petrović, Petrušić, Poljak, Rukavina, Špehar, Tršelić i Vojnić.

Podrijetlo

Podrijetlo prezimena Bošnjak, Stipić, Bedić, Bulković, Kikić, Kolar, Latinović, Matijević i Vojnić, a možda i Faćol, može se tražiti u nekadašnjoj staroj bunjevačkoj emigraciji, koju spominje u svojim preporoditeljskim djelima i Ivan Antunović, no koja je u migracijskim istraživanjima slabije poznata. Citirajući zapisnike kanonskih vizitacija kalačkog nadbiskupa, provedene po župama nadbiskupije tijekom XVIII. stoljeća, on navodi da su u Kuli, »kao i u njenih područnicah« (a Crvenka je bila podružnica Kule) živjeli »Srbi i katolici Bunjevci, Slovaci, Magjari i Niemci«. U vrijeme pisanja svoje čuvene Razprave… (objavljena 1882.) već navodi: »danas neima Bunjevacah i Slovakah, već ostaše u matici i područnicah u manjem broju Srbi, uz Magjare i Niemce«.

Možda je toga kontigenta Bunjevaca u međuvremenu nestalo, no sigurno su se pojavili noviji, preostali tijekom cijelog XX. stoljeća, sve do danas. Dva su moguća izvora pristizanja hrvatskoga puka u ovaj kraj u tom stoljeću. Jedan je optiranje Bunjevaca i Šokaca (skupa sa Srbima) iz južne Mađarske u Kraljevinu Jugoslaviju. To se dogodilo nakon konačnog razgraničenja dvije države poslije potpisivanja Trianonskog mirovnog ugovora po završetku Prvog svjetskog rata, i povlačenja srpske vojske iz tih krajeva, u periodu 1923. – 1931. Tome u prilog idu iskazi Dušana Boškovića, kroničara Crvenke, koji potvrđuje »predratno« podrijetlo u Crvenki obitelji Stipić, Bulković i Bošnjak. Drugi bi svakako bila crvenačka industrija, koja je kao magnet privlačila mnoge narode, obitelji i pojedince, pa tako i bunjevački živalj, no isto tako i šokački (u Crvenki danas žive članovi obitelji Matin i Đuretić podrijetlom iz Berega, primjerice).

Dakako, ostaje poteškoća saznavanja zbilja pouzdanih podataka o nacionalnim osjećajima ovih stanovnika Crvenke. Nije, primjerice, poznat niti jedan oblik njihova udruživanja niti zajedničkog djelovanja. Ostala prezimena mogu se pripisati hrvatskom podrijetlu osoba koje su tijekom druge polovice protekloga stoljeća iz različitih, najčešće ekonomskih, razloga došle u ovo mjesto i tu zasnovale obitelj te tu poslije smrti i sahranjene. Upadljivo je, u prilog dokaza česte pojave nacionalno mješovitih brakova u mjestima s manjim brojem Hrvata, da se veći broj Hrvata u Crvenki ženio Crnogorkama i Srpkinjama (sahranjenim s njima), dok vjerojatno ista pojava u populaciji Hrvatica nije lako uočljiva na nadgrobnim spomenicima.

Za crvenačke Hrvate koji nemaju bunjevačko podrijetlo mjesta dolaska u Crvenku su uglavnom iz Bosne i Hercegovine. Učestali oblici njihovih imena, česti upravo među Hrvatima u BiH, upisani su na nadgrobnim pločama (Mato, Stipo, Franjo, Ivo, Pejo, Božo i Anto) uz isto tako česta imena identitetskog hrvatskog predznaka: Josip, Ilija, Tomislav, Andrija i Ivan i druga. Utjecaj nacionalno mješovite sredine i gotovo izvjesnog slabljenja identitetskih značajki osjeti se među nadgrobnim spomenicima ispisanim ćirilicom, no i ovdje se sreću rijetki na standardnom hrvatskom jeziku. Nekoliko grobnica Hrvata sljedbenika komunističkog pokreta također se daju primijetiti.

Sudbine

Crvenka je bila popunjavana tijekom međuratnog perioda administrativnim i prosvjetnim kadrovima iz triju povlaštenih naroda iz cijele Kraljevine Jugoslavije. I u ovom mjestu to je činjeno kako bi se neslavenski narodi obrazovali u državno promoviranom i često nametanom duhu južnoslavenskih naroda. Klara Makale, učiteljica podrijetlom iz Šibenika, bila je jedna od njih. Njezinu životnu priču uobličilo je pero Dušana Boškovića.

»Kada je učiteljica Makale iz sunčanog, kamenog Šibenika stigla u ravnicu sjeverne Bačke, Crvenka je još uvek bila tiha varošica u srcu Kraljevine Jugoslavije. Voz je stao na malom kolodvoru usred polja, a mlada žena, sa kuferom u jednoj i buketom lavande u drugoj ruci, sišla je s pragova nepoznatog u nepoznato. Njezin pogled je tražio školu, ali je prvo pronašao nebo – široko, sivo i nemo, tako različito od dalmatinskog. Zvali su je jednostavno: ‘učiteljica iz Šibenika’. Iako joj je pravo ime bilo Klara Makale, u Crvenki se brzo pročula po toplini glasa i strogoći koju nije pratila surovost. Bila je od onih koje djeca vole i boje se u isto vreme. U zimu bi dolazila u školu u plavom kaputu i sa crvenim šalom, a ljeti bi nosila šešire što su mirisali na Sredozemlje i nešto nedostižno.

Predavala je u osnovnoj školi u Elektrani koju su pohađala uglavnom srpska i češka djeca, gdje su je uvažavali i đaci i roditelji. Njezin metod bio je neobičan za ravnicu: pričala je priče o moru, ribarima, kamenitim ulicama i sve to povezivala s lekcijama iz gramatike, aritmetike ili prirode i društva. Djeca su je slušala otvorenih usta. Ali nije samo u školi ostavila trag. Klara je bila i ljubiteljka kazališta. Sa grupom mještana, učitelja i trgovaca, osnovala je amatersku družinu. Repetirali su i izvodili u dvorani koju su zvali ‘Kazino’ (kasnije kino), a publika je dolazila u najboljoj nedjeljnoj odjeći. Glumila je i režirala, najčešće drame sa mora, često prevođene s talijanskog, ali i srpske seoske farse.

Kada se vratila u Dalmaciju, već kao zrela žena, pričala je kako joj je u Crvenki bilo najteže da se navikne na ravnicu. ‘Tamo ni misli nemaju gde da se zagube. Sve je ravno, sve je golo. Ali u tim ravnim poljima sam prvi put vidjela ljude kako se smiju srcem, ne samo navikom’.«

Marko Tucakov

Učiteljica Klara Makale u predstavi u Kazinu u Crvenki