FOTO: Medija Centar

Danas u Srbiji ljudi nisu primorani slagati se s režimom, ali su naučeni da neslaganje košta a da se poltronstvo i udvorištvo dobro plaćaju. Čak i kada su predmet prezira * Politički sustav razvio je dvostruki filter zaštite. Prvi je birokratski a drugi psihološki – klijentelska mreža osobnih zavisnosti koja osigurava stabilnost kroz zahvalnost i zavjet šutnje

»U odsustvu povjerenja pokornost je postala strategija zaštite, a šutnja mehanizam opstanka. S vremenom su ova ponašanja duboko ukorijenjena u društveno tkivo, razvijajući kulturu mimikrije i izbjegavanja rizika«, kaže prof. dr. sc. Zoran Stojiljković, govoreći o motivima za pisanje i objavljivanje nove knjige pod nazivom Politički bukvar.

Tim povodom razgovarali smo s njim o tome kako »uspravni građanin«, kako on to voli reći, mijenja društvo u pravcu demokratskog i socijalno pravednog društva. Po njegovom mišljenju, »društveni i kulturni prijelom je u naoko malim gestama običnih, »malih« a velikih ljudi. Nalazi se u rukama profesionalaca koji obavljaju svoj posao bez kompromisa, kod nastavnika koji i dalje vjeruje u svrhu obrazovanja, kod službenika ili policajaca koji poštuju zakon čak i kada se od njih traži drugačije. Ovi ljudi ne mijenjaju sustav spektakularnim gestama, već postojanim kontinuitetom pristojnosti i empatije«.

► Nedavno je objavljena Vaša nova knjiga Politički bukvar. Što Vas je motiviralo da napravite ovakav jedan »vodič kroz političku pismenost« u kojem objašnjavate osnovne pojmove u politici? Je li stanje političke pismenosti takvo da je potrebno »opismenjavanje«?

Stanje zdravlja demokracije u Srbiji se sve do studentskih prosvjeda i marševa desetljećima nije bitnije popravilo, što je i bio razlog da se na kraju svoje sveučilišne karijere vratim njenim počecima kada sam 1996. pisao odrednice političkog bukvara na stranicama Naše borbe. Moj (ne)skriveni motiv je frustracija zbog upornog održanja podaničke političke kulture koja se manifestira kroz institucionalnu poslušnost svake vrste i društveni konformizam. Duga povijest prilagođavanja pretvorila je poslušnost u oblik »praktične pameti«. U odsustvu povjerenja, pokornost je postala strategija zaštite, a šutnja mehanizam opstanka. S vremenom su ova ponašanja duboko ukorijenjena u društveno tkivo, razvijajući kulturu mimikrije i izbjegavanja rizika. Na nama bliskom primjeru Rumunjske Catalin Ladik konstatira da to polazno nije bio dominantno svjestan izbor, već posljedica stoljeća u kojima je osobna sigurnost zavisila od diskrecije i poslušnosti. Danas u Srbiji ljudi nisu primorani slagati se s režimom, ali su naučeni da neslaganje košta, a da se poltronstvo i udvorištvo dobro plaćaju. Čak i kada su predmet prezira. Po mome sudu, pretpostavka svake demokratske promjene je transformacija podanika u uspravne građanke i građane opremljene političkim znanjima i vještinama i alatkama utjecaja na političke institucije. Nema demokracije bez preraspodjele političkog kapitala – moći, prvo intepretacije svijeta oko nas a onda i moći mobilizacije da se on učini slobodnijim i pravednijim. Zadatak nas koji držimo da smo javni poslenici je da za one koji su lišeni resursa i znanja budemo neka vrsta prevoditelja i intepretatora stvarnosti. Ako taj posao radimo posvećeno i savjesno, Bourdieu bi rekao da smo, recimo Vi i ja, vrtlari i njegovatelji krhke biljke demokracije.

► Od koga sve ovisi politička pismenost? Kako se uči razumijevanje politike i političkih pojmova?

Nitko nije naučio plivati, a da nije zagazio u duboku vodu. Politička pismenost je stvar akcijskog treninga i učenja i na vlastitim pokušajima i greškama. Za hod od osviještenih naših interesa i vrijednosti do korištenja složenog vokabulara prava i politike put vodi preko aktivnog sudjelovanja u javnom životu za koje je važna i medijska pismenost, odnosno »umijeće čitanja između redova«. Naravno da ću kao profesor političkih znanosti istaknuti i značaj formalnog obrazovanja, ali samo ako je ono kritičko i interaktivno, pa se radi o procesu  u kome ni učitelji – svjesni da su i sami »neznalice« – ne posjeduju monopol nad istinom. Vrijeme političkog sazrijevanja nije linearno vrijeme pa se da u krizama ubrzati. Studentski prosvjedi i marševi i nastajući građanski bunt u nas odlična su ilustracija.

► Što su studentski i građanski prosvjedi izmijenili u političkoj kulturi i uopće u poimanju politike u Srbiji?

Prvo su jasno pokazali razliku između prosvjeda i njihovih neposrednih povoda i (ne)postojanja razvijene strategije promjena. Radnju pokreću i guraju prosvjedi i marševi. No, u situaciji kada nema kapaciteta i energije za pravolinijski zaplet u ruhu generalnog štrajka, dramska radnja se odvija kao otvorena mozaična struktura. Ključni momentum u razvijanju dramaturgije prosvjeda, stanje peripetije, preokreta je  uspostavljanje strategijskog zahtjeva za raspisivanjem izbora. U tom okviru promjene u Srbiji ishod su dubokih polarizujućih kriza tek kada dođe do širokih, upornih prosvjeda i konačno sklopljenih dobitnih izbornih formula iza kojih stoje dovoljno brojne interesne koalicije. Izborna povijest Srbije, posebno  nakon 2012., pokazuje da do izborne promjene ne dolazi mehaničkim spajanjem političkih polova već preuzimanjem centralnog, mainstrim političkog prostora i dijela birača vladajućeg kartela. Pitanje je tko će u Srbiji nadvladati unutar srednje klase, a onda i dobiti podršku birača – vlast i njene široke klijentelistike i koruptivne mreže ili ka promjenama otvoreni, okupljeni u podršci studentima? Ključni    razlog prosvjeda i zahtjeva za izborima po mome sudu je dugo trajanje režima i njegova demokratska insuficijentnost, čak neskrivena i personalizirana koruptivna bahatost koja za rezultat ima preuzimanje svih resursa moći. Interpretativni okvir događaja u Srbiji zato tražim u Goldstone-Turchinovoj hipotezi o samoživim elitama koje na kraju prizovu (kontra)revoluciju kojom autori objašnjavaju dolazak Trumpa na vlast. Po Goldstone-Turchinovom sociodemografskom modelu propadanja režima ono što stvara rizik od političke nestabilnosti jest ponašanje elita, koje čine tri kardinalna grijeha. Prvo, elite nastoje uzeti veći dio ekonomskih dobitaka za sebe, povećavajući nejednakost. Drugo, suočene s konkurencijom za bogatstvo i status elite, one sužavaju put k mobilnosti kako bi favorizirale sebe i svoje potomstvo. Treće, željni da zadrže svoje rastuće bogatstvo, čine sve što mogu da se odupru oporezivanju svog bogatstva i profita, čak i ako to znači da će vlada biti lišena potrebnih prihoda, što će dovesti do propadanja infrastrukture, smanjenja javnih usluga i brzog rasta državnih dugova. Studentski prosvjedi i marševi imaju šansu u mjeri u kojoj se njima izlazi iz socijalnog zabrana prosvjeda urbane, obrazovane i mlađe srednje klase i prerasta u građanski bunt u kome studenti, starinskim socijalističkim vokabularom rečeno, predvode »savez seljaka, radnika i poštene inteligencije«. Mogli bismo zaključiti da bi samo promjena režima a ne tek ekipe na vlasti zadovoljila probuđene apetite pobunjenih građanki i građana. Nužan je radikalni demokratski zahvat koji bi, ponovo uspostavljenu prevarnu formu liberalne predstavničke demokracije u kojoj moć predajemo u ruke predstavnika, ojačao participativnim formama i međuizbornim utjecajem građana i njihovih udruga i sindikata.

FOTO: Medija Centar

► Jesu li prosvjedi jedini način mijenjanja političke kulture i političkih procesa? Iako je prošlo već tri desetljeća od uspostave višestranačja a demonstracije, prosvjedi ih prate od početka pa do danas, kao da se nije puno toga promijenilo na bolje. Koji su to još mehanizmi koji mogu povećati političku participaciju građana, demokratizirati društvo, poboljšati vladavinu prava, smanjiti konfliktnost, sukobe koji prevladavaju normalan dijalog bez vrijeđanja protivnika i agresije na javnoj i političkoj sceni?

Ja sam nepopravljiv romantik koji drži da demokracija opstaje samo idući ruku pod ruku sa slobodom i socijalnom pravdom. Indeks socijalne pravde, uz dostojanstveni rad i mjere socijalne i porezne politike za reduciranje društvenih nejednakosti, uključuje i klimatsku pravdu i dokidanje svakog oblika diskriminacije. Moje pitanje je o kakvoj političkoj jednakosti je riječ u uvjetima postojanja već perverznih materijalnih nejednakosti u kojima 2.700 multimilijardera i desetak investicijskih fondova iza scene odlučuju o našim sudbinama? Politički okvir ove decentralizirane, socijalizirane, participativne demokracije (Piketty bi rekao takvog demokratskog socijalizma) čini, osim njenog liberalnog predstavničkog okvira i podjele na  tri klasične grane vlasti, i postojanje »četvrte grane vlasti« – nezavisnih državnih tijela koja kontroliraju vlast, odnosno utvrđuju jasne granice i brane – ustave njenoj arbitrarnosti. Pučki pravobranitelj, povjerenici, revizorska institucija, agencije za borbu protiv korupcije ali, što je gotovo nepojmljivo za naše prilike, i Narodna banka i Ustavni sud. Naravno, ako njihova nezavisnost nije samo prazna, posuđena etiketa. No, peti ključni demokratski, participativni krug samoangažiranja građana čine autonomni mediji i javnost, udruženja, sindikati, građanski pokreti i inicijative i otvoreni kanali njihove komunikacije s institucijama vlasti poput Otvorenog parlamenta ili institucija socijalnog dijaloga. Ovaj, peti krug odgovara na pitanje što nam preostaje u međuizbornom periodu ako konstatiramo da smo na njima napravili pogrešan izbor. Naravno, radi se tek o institucionalnom okviru i alatkama kao stimulativnom okviru za kreiranje demokratske kulture dijaloga i tolerancije. 

► Čini se, drugim riječima, da se stvorila jedna protestna kultura ili potencijal koji se aktivira svaki put kada dođe do nekih tragičnih događaja ili velikih kriza, a da se s druge strane nisu razvili drugi mehanizmi ili kanali, načini kako prevladavati krize u društvu? Kako doći do normalne komunikacije u društvu i do dijaloga? Ovisi li sve samo od vladajućih stranaka ili to ovisi i od oporbe i studenata i građana koji prosvjeduju?

Vrijednosna i moralna granica demokracije ne povlači se zakonima, pa ni igrom kako demokratskom,  političkih i izbornih aktera već građanskim vrlinama i ponašanjem. Ne nameće se izvana uvozom i kopiranjem institucija, već se njeguje iznutra. Kada pristojno društvo u kome se građani ne (samo)ponižavaju i pošteni, uspravni ljudi postanu  norma, sustav koji liči na kakiokraciju – vladavinu najgorih, počinje polako poprimati obličje timokracije – vladavine časnih i obzirnih. Zapravo, društveni i kulturni prijelom je u naoko malim gestama običnih, »malih« a velikih ljudi. Nalazi se u rukama profesionalaca koji obavljaju svoj posao bez kompromisa, kod nastavnika koji i dalje vjeruje u svrhu obrazovanja, kod službenika ili policajaca koji poštuju zakon čak i kada se od njih traži drugačije. Ovi ljudi ne mijenjaju sustav spektakularnim gestama, već postojanim kontinuitetom pristojnosti i empatije.

► Često se koristi sintagma »povratak u devedesete«. Pa zašto smo se »vratili« ili se možda nismo ni pomakli dalje od početka? Zašto se i dalje govori o stalno nekoj »borbi«, »bitkama«, »frontovima« i uglavnom se koriste borbeni termini? Zašto demokratske institucije kao što su parlament, lokalne samouprave nisu »proradile« i postale mjesto gdje se događaju konfrontacije u predviđenom miroljubivom, pristojnom obliku koji uvažava drugu stranu?

Kriza demokracije, njena sadržajna ispražnjenost nisu samo naš regionalni već su planetarni problem. U posljednjem desetljeću, u vrijeme pandemije i (ponovnog) Trumpovog dolaska na vlast napisano je nebrojeno studija koje govore o životu i smrti demokracije, mržnji prema demokraciji, čak i o tome kada i kako umiru demokracije. Zaista, što ostaje između plutokratskog kapitalizma, ogoljeno transakcijske, njegove varijante protekcionističkog populizma Trumpa i novih despocija poput Rusije i Kine? U najkraćem, problem je u optimalnom odgovoru na pitanje što pripada nacionalnom nivou odlučivanja, a što ga, kad su u pitanju mega prijetnje i izazovi nadilazi, odnosno koji problemi se, na drugoj strani najoptimalnije rješavaju na razini regionalnih i lokalnih samouprava i inicijativa?

► Vratimo se na Politički bukvar. On je osmišljen, kako se navodi, kao vodič za »transformaciju podanika u uspravne građane«. Zašto se »uspravni građanin« najčešće dovodi u vezu s prosvjedima a kao da ne funkcionira u sasvim običnim okolnostima na biračkom mjestu, na radnom mjestu u lokalnoj zajednici, na izborima?

Slažem se – demokracije nema ako ne postane dio svakodnevne rutine. Ona se ne urušava zbog nedostatka zakona, već zbog nedostatka povjerenja. Kada povjerenje postane cinična sumnja, a istina predmet pregovora i koalicija interesa, institucije i dalje funkcioniraju, ali gube smisao. Ipak, u dubinama ovog kolektivnog umora i pada nerijetko je sačuvan ključni resurs – osobno i profesionalno dostojanstvo. Ono se vidi kroz male geste: odbijanjem ugodnih laži, pridržavanjem principa čak i kada ne donose neposrednu korist. Dostojanstvo nije oblik herojstva, već svakodnevna metoda ostajanja čovjekom. Demokracija nije (samo) u institucijama, već u ljudima koji svakodnevno odlučuju ne odreći se razuma i pristojnosti. Zajednica ne postaje istinski slobodna kada ima savršene zakone, već kada stvara ljude kojima strah nije potreban da bi bili pravedni. Demokracija sazrijeva kroz uspravni hod i djela onih koji odluče da ne lažu i da se ne boje.

► Stalno se govori o »društvenim podjelama« kao velikom problemu našeg društva. Međutim, podjele su u svakom društvu prisutne. Koje su to podjele u društvu »opasne« a koje »normalne«? Koji je minimum potrebnog suglasja u jednom društvu i državi da bi ona dobro funkcionirala?

Politika, bar ona demokratska, i jest umijeće upravljanja podjelama i konfliktima, njihove regulacije i usmjeravanja društvenog razvoja kroz kreiranje sektorskih javnih politika, od prometa do nacionalne sigurnosti.  U njenoj jezgri je stalni napor postizanja ravnoteže između konflikta i nužne mjere konsenzusa, koji kod pitanja bazičnih identiteta uključuje i suglasnost manjina. Načelno, daleko je lakše regulirati konflikte interesa između, recimo, rada i kapitala, ma koliko oni bili intenzivni, ako se dijele vrijednosti tržišno socijalne privrede i dijaloga socijalnih partnera. Najteže je regulirati i u privatnom i u javnom prostoru konflikte identiteta – situacije u kojima više ne dijelimo zajednički »mi« identitet. Sporazumni, mirni razvod partnera je najoptimalniji izlaz iz krize neželjenih brakova ili državnih zajednica. Krvavi rat i raspad eks Jugoslavije primjer je loše vođene igre nultog zbira i nepronalaženja minimalnog zajedničkog imenitelja s posljedicama koje i danas traju. Minimum suglasnosti mora postojati oko političke formule društva (Mosca) koju, po pravilu, sadrži ustavna preambula. Koliko je Srbija demokratska, na vladavini prava i podjeli vlasti zasnovana, socijalno odgovorna i europska država i društvo pokazuju nefuncioniranje institucija, zarobljena država i duboka politička kriza i polarizacija.

► Čini se da kod nas još uvijek nije došlo do toga da se poštuje »manjina«, ali ne nacionalne ili druge manjine, na koje se najčešće pomisli, već politička manjina. To jest ne poštuje se princip »većina vlada, manjina ima prava i slobode«. Dovodi li nepoštovanje tog principa do stalne potrebe smjene »režima« umjesto da se prihvati postojeće stanje kao legitimno i da kompromisi, pregovaranje, balansiranje postanu način sprječavanja radikalnih polarizacija i tenzija?

U odsustvu klime argumentiranog dijaloga, monopolske kontrole nad svim resursima moći – poslovima, novcem i publicitetom, »stanja suviška moći i manjka odgovornosti« nema uvjeta za vođenje »normalne« politike. Tradicionalno najbolje uspijevaju autoritarno-populistički režimi koji predstavljaju brak iz računa između vještih demagoga i naroda koji ne želi steći političko punoljestvo jer je sklon vlast podariti vođi koji zauzvrat treba brinuti o nama.

► U kojoj mjeri je naslijeđe real-socijalizma još uvijek prisutno u ekonomskoj sferi u smislu kontrole resursa svake vrste i fokusa na raspodjelu umjesto fokusiranja na stvaranje, proizvodnju, razvoj privatnog sektora malog i srednjeg?

U eks socijalističkim društvima, s nekim europskim izuzecima, na djelu je model političkog kapitalizma čiji je Kina najuspješniji primjer. U Srbiji je na djelu prevladani model subvencioniranja stranih investicija i kada nisu usmjerene u propulzivne djelatnosti, uz servilan odnos prema ulagačima i nebrigu prema vlastitim radnicima. On je kombiniran s direktinim pogodbama oko izvođenja javnih investicija    koje rezultiraju korupcijom i niskom kvalitetom radova koji onda nerijetko imaju, kao u slučaju nadstrešnice nad željezničkim kolodvorom u Novom Sadu, tragičan epilog. U ovom modelu koji tek izvodi iz siromaštva, u »klopci srednjeg nivoa razvijenosti« nema mjesta ni za poduzetnike izvan kruga onih u milosti vlasti,  ni za radnike i njihove sindikate.

► Nedavno ste govorili o tome da kada je neka stranka ili koalicija dugo na vlasti, sve pozicije se koncentriraju u rukama te vlasti što po prirodi stvari dovodi do većeg klijentelizma, partijskog zapošljavanja, stvaranja jednog koruptivnog kruga te do formiranja nove klase u državnim tijelima i paradržavnim tijelima samo s ljudima iz te vladajuće strukture.

Nastala politokratija nije rezultat zavjere već prirodni rezultat selekcijskog mehanizma koji favorizira lojalnost nad kompetencijom i »razboritost« nad poduzetnom inicijativom. Politički sustav razvio je dvostruki filter zaštite. Prvi je birokratski a drugi psihološki – klijentelska mreža osobnih zavisnosti koja osigurava stabilnost kroz zahvalnost i zavjet šutnje.

► Kako se uopće može prekinuti to stranačko zapošljavanje, korupcija, klijentelizam? Kako povjerovati da će neka nova elita, nova vlast to prekinuti a da neće samo umjesto dosadašnjih, »njihovih« kada dođu na vlast zapošljavati »svoje«? Što su garancije?

Najkraće rečeno, postoje dvije vrste »garancija«. Jedne su mjere da kontroliramo i nadgledamo ulazak i boravak političara u političkoj i izbornoj areni gdje im je zaista i mjesto. Moramo znati za početak tko su kandidati, čime su nas to zadužili i tko ih financira i postavlja na prolazna mjesta na listama. Druga je da smanjimo raspodjelu političkog plijena i političke poslušnike izbacimo s mjesta koja im ne pripadaju: direktorskih mjesta u paradržavnom sektoru i državnim agencijama, kao i unosnih ili utjecajnih pozicija u upravnim odborima od kulture do sporta na kojima su se ušančili.­