Kad pišem, pokušavam otkrit nešto o sebi, svijetu, odnosima. Najbolje su te pisme kad ti otkriješ nešto unutra, kad se dogodi nešto unutra što do tada nisi znao pa si osvijestio i nekako spretno spleo u taj ples glazbe i riječi. To me najviše zanima i to me nekako drži na prstima * Pusti ljude, neka sluša ko šta hoće, ti radi ono do čega ti je najviše stalo. I nisu važni puni stadioni, već ako tvoja jedna pisma napuni samo jedno srce, to je to, to je cila misija * Što se tiče koncerta, bilo mi je stvarno lipo i drugačije, i ono što je meni najveći izazov u životu jeste da svaki put kad pivaš, da se i nešto dogodi, da nije samo preživljavanje stare slave

Jedan od najomiljenijih dalmatinskih kantautora, istaknuti glazbenik na regionalnoj sceni, Goran Karan gostovao je 13. studenoga u Subotici i u okviru koncerta pod nazivom Zvuci Dalmacije publici koja je do posljednjeg mjesta popunila Sinagogu priredio trenutke pune ljubavi i nostalgičnih sjećanja. Poznat po vanvremenskim baladama poput Lipa si lipa, Kad zaspu anđeli, Kazna mi je što te ljubim, Prozor kraj đardina..., sa svojim prepoznatljivim vokalom, jedinstvenim stilom te neiscrpnom energijom i toplinom, Goran Karan već desetljećima njeguje poseban odnos s publikom, koji se zasniva na iskrenosti i emocijama, a upravo je takva bila i ova večer.

Nakon koncerta u Sinagogi, koji je organiziralo Hrvatsko nacionalno vijeće, za naš je tjednik govorio o svom glazbenom putu, inspiraciji i neprolaznoj moći pjesme.

► Ponovno ste u Srbiji, a u Subotici ste nastupili deseti put, no prvi put u jednom prekrasnom sakralnom objektu. Kakvi su Vam dojmovi nakon koncerta?

Subotica je meni vrlo draga destinacija, sjajni ljudi, dobri prijatelji i odavde nosim divne uspomene. Svirali smo na raznim mistima, prvo je to bilo na Velikom prelu u Dvorani sportova 2009. godine, potom za Dan grada, mislim 2012., pa na Ljetnoj pozornici na Paliću itd. Ovo je prvi put da smo svirali u Sinagogi, koja je predivna dvorana i koja te »ispravi leđima«, jer je njena svrha molitva, tu se netko moli Bogu, znači nije sekularna već sakralna. Jako sam svjestan kad imam priliku pjevati u takvim prostorima i to mi je baš drago, a veliki je i izazov ozvučiti takve prostore koji su napravljeni izvanredno akustično, ali za zborove i orgulje, no čim doneseš bubanj unutra, oma je malo Afrike prodrlo u to. No, mi smo doveli našega ton majstora pa je sve skupa bilo na visini zadatka. Što se tiče koncerta, bilo mi je stvarno lipo i drugačije, i ono što je meni najveći izazov u životu jeste da svaki put kad pivaš, da se i nešto dogodi, da nije samo preživljavanje stare slave. Znači, bila je nova situacija, publika je s početka bila s poštovanjem i umjerena do distancirana (zbog potreba snimanja koncerta bilo je puno upaljenih svjetala), međutim mi smo to polako gradili i kad je publika osjetila povjerenje, pivalo se skupa i bilo je zaista sjajno.

► Spomenuli ste veliku kulturnu manifestaciju bunjevačkih Hrvata – Veliko prelo, pa što za Vas znači susret s ovdašnjom publikom – Bunjevcima i ikavicom koja nas povezuje? Uz to, za ovaj Vas prostor povezuju i vrlo bliske rodbinske veze.

Moj djed Stipan i baka Marija su 1946. godine napustili Ogorje Gornje, 37 km od Splita, i otišli su vlakom bez voznog reda u Bačku, točnije u Stanišić. Tamo je odrasla moja mater, njezinih pet sestara i dvojica braće od kojih je brat Grgo imao sina Ivana koji je bio ravnatelj vaše Novinsko-izdavačke ustanove. Tako da imam s te strane pokriće. Kad živiš dovoljno dugo, onda se dogode određene stvari, imaš određene uspomene. A opet, kako dolazim iz Dalmacije, tu ikavicu ljudi prepoznaju kao lipo sjećanje na nešto gdje im je bilo toplo, dobro, gdje je more, društvo i tako to. Znaju bit nuspojave da se ljudi zaljube i onda ta dalmatinska ikavica nosi sa sobom jednu notu emocionalne uspomene, nekakav suvenir i svaki put imam sreću što dolazim iz tog kraja. To nas na neki način i spaja, govor svakako. A zapravo pisma ka pisma je najveći nositelj riječi bilo kojega naroda. U ovom trenutku, uz digitalnu sveprisutnost portala i ostaloga, dosta klasične književnosti se ne čita, malo ko čita te stvari. Nažalost, takvo je vrijeme sada i sreća je da Europska unija koje je Hrvatska dio, bodri, podržava specifične šare svih svojih članova. O tome govori i pisma Kuća naše pisme, koju sam ostavio za sam kraj koncerta, za bis. Ta riječ sretno sljubljena s melodijom zapravo nosi kroz vrijeme taj jezik. Nosi tu glazbenu štafetu i to mi je stvarno divna situacija. Jer na koncertu je bilo jako puno Hrvata, ali bilo je i Mađara, Srba, Slovaka. Nastupam na raznim mistima na svitu i to mi je ispunjenje, ne sna, jer nisam znao da se to može. Engleski jezik je super jer je vrlo jednostavan, međutim kad pivaš nešto na engleskom, ako ga znaš, razumjet ćeš ga i to je sve, ali nećeš ga osjetiti jer ti ne govori jezikom tvoje majke, oca i ljubavi. Velika stvar se dogodila na ovom koncertu za mene osobno, pogotovo u ovim vrimenima kad se cili svit vrlo ljulja i kad svi plešu na tankoj žici, vratit ljude na tvorničke postavke, koga voliš, ko ti je bitan, ona zadnja misao prije nego što zaspeš, to je ovaj put bila misija Vagabundo benda i moja.

► Osvrnula bih se kratko na Vaše djetinjstvo. Što je to što ste iz njega, iz doma u kojem ste odrasli, zadržali kao najvažniju osobinu bez koje danas ne biste mogli biti autentični Goran Karan na sceni?

Radoznalost. Želja za viđenjem svijeta dječjim očima. Sićam se jasno, to je baš onako centar grada, to je taj đardin iz pisme Kraj đardina, Strossmayerov park iliti đardin, kako ga zovu u Splitu, tada se to zvala Naučna biblioteka – Znanstvena knjižnica, a sad je Umjetnička škola. To je jedna secesijska zgrada koja je napravljena 1903. Moja mater je tamo bila knjižničarka i imali smo stan u potkrovlju i onda bi se ja popeo na krov, nije mater to vidila, pokušavajući dokučit šta se tamo iza četiri one ulice događa sa svitom. Danas kad sam se naputovo i svega vidija, lipo je to vidit i ositit al dva su oka malo i oćeš to s nekim podijelit, to je najlipše. Danas mi je cila ta situacija sa čudima prirode i geografije nužno upletena u odnos, uvik je neki odnos s nekim, nešto, a ovo su stvarno neke lipe okolnosti. Znači radoznalost, dičje oči i dičje srce, želja za igranjem. Ja sam jedan zaigrani..., osam i pol godina dogodine slavim, mentalno.

► Imate li neku trajnu inspiraciju za stvaranje glazbe i što Vas pokreće da i nakon toliko godina pronalazite nove izraze i projekte?

Dok sam zainteresiran za to čime se bavim, sva su čuda svijeta moguća i to je tajna, to učenje, šta ima dalje, šta ćeš otkrit. U posljednje vrijeme su mi najbitniji stihovi, na to polažem najviše pozornosti kad radim. S obzirom na duboku mladost, kako sam reka imam 61 godinu, nikad ne znaš koji ti je koncert posljednji, međutim kad radim pjesme, dosad sam imao sreće da su nekako svevremene, i aranžmanom i stihovima i melodijom. Kad pišem, pokušavam otkrit nešto o sebi, svijetu, odnosima. Najbolje su te pisme kad ti otkriješ nešto unutra, kad se dogodi nešto unutra što do tada nisi znao pa si osvijestio i nekako spretno spleo u taj ples glazbe i riječi. To me najviše zanima i to me nekako drži na prstima. Jako puno i redovito pišem, a pogotovo mi je dobro doša covid, ajme što je to bilo dobro vrime. Nisi puno putova, bili su značajno manji prihodi ali su bili značajno manji i rashodi. Kako sam autor, tako su određena polja koja sam sijao godinama urađala plodom i steka sam neke redovite radne navike što je u okviru bavljenja glazbom i putovanjima vrlo teško. Tako da zanima me šta ima dalje, a kraja nema. Uvijek nalazim nešto i želim svima da nađu nešto jer bez toga počneš ponavljat, a najvažnije je da stalno nešto učiš. Kad doplivaš do 50. godine svoga života, kažeš – dosta sam se namorala i onda vidiš da zapravo možeš počet ponovo šta oćeš jer si napravija sve što si triba, ali sad možeš šta bi ti tija. Istina, sporije učiš jer si stariji, ali si mudriji.

► Moglo bi Vas se nazvati čuvarem i promotorom mediteranskog popa. Nastavili ste tradiciju velikana dalmatinske šansone poput Olivera Dragojevića, a posebno treba istaknuti Vašu suradnju s jednim od najznačajnijih hrvatskih skladatelja Zdenkom Runjićem. Je li se uz njega dogodila kod Vas promjena pravca glazbe?

I tada sam bio, a i sada sam i roker i još uvik ima u meni svih vrsta divljači. U mom životu prvo je bila akustična gitara uz koju idu lipe pisme, balade, romantične, to je bilo vrime kad se izlazilo s gitarama naveče vanka, i onda kad su počele bujat bubuljice onda tražiš svoje mjesto u društvu i ističeš se energijom mladosti koja sasvim priliči pubertetu, adolescenciji i svemu ostalome. To sam radija kolko sam moga i ne moga. Međutim, imo sam cilo vrime ambivalentnu situaciju jer su meni bile drage pjesme velikoga Zdenka Runjića s kojim sam imao prilike radit, i prije nego što smo radili i neovisno o tome što smo radili, on je meni bija najdraži kompozitor. Na neki meni najbliži način uspija je uglazbit neke pisme, uspija je opivat more i prenijeti emocionalni doživljaj Dalmacije na meni najdraži način. Kod njega dur, koji je vedar, ima sjetu, a mol ima radost, naša bi nekako tu lipotu. Tako da sam znao pivat Let the sunshine i Galeb i ja ili Ćale moj i Solder of fortune od Deep Purplea. Imo sam uvik potrebu izrazit se na svaki meni dohvatljiv način, sve što sam osjetio u određenoj pismi, ako mi je dobra, stvarno mi nije bilo bitno. Osim toga, vrlo je bitno, kad formiraš svoj javni lik, da je ljudima jasno šta ti nosiš. Svirao sam u bendu Big blue sedam godina, a paralelno sam svirao po kafićima, osam godina sam svirao na ulici. Volim i klasiku, volim etno glazbu. Postale su mi te traperice malo preuske za sve što sam ja tija, prestao mi je biti bitan oblik te glazbe, forma, može ovako, može onako. Osim toga, kako postaješ zreliji, tako si na neki način mirniji i priželjkivanim rezultatom zadovoljniji. Ja se mogu ljutit samo 15-20 minuta dnevno i to bi bilo sve od rokenrola, jer ti u rokenrolu moraš nekako nać svoje mjesto, pokazat se, isprsit se junački. To je super i sjajno, ali je to samo jedan od slojeva koji me glazbeno čine. Važno je jako ne pivat to što ti se ne sviđa, moraš bit što je moguće bolji profesionalac i vještina je nužno potrebna, ali ako vještina prevlada suštinu, onda ostaje taština.

► Vaše pjesme poput Kada zaspu anđeli, Lipa si, lipa, Ja sam samo vagabundo... postale su klasici i dio života mnogih generacija. Koja je, po Vašem mišljenju, tajna njihove, da kažemo bezvremenosti?

Tajna je u tome da se nešto u tim pjesama stvarno dogodi na način da svaka generacija poželi izrazit dubok osjećaj nekome s tom kompozicijom, da prenese to što osića. Imao sam čast pjevat na turneji »Tragom Olivera«, bili smo u Australiji na tri fenomenalna koncerta u tri predivna teatra, po tri tisuće ljudi. Omladina, ljudi srednjih godina i stariji ljudi, svi znaju tekstove napamet, a nisu ih učili iz lektire na silu. Oliverova pisma ima tu jednu nijansu, jednu finoću, koja mi je pomogla na ovom koncertu u Sinagogi, jer subotička publika također zahtijeva određene predradnje prije no što se otvorimo i to mi se jako svidilo. Znaš šta se dogodi? Dogodi se to da čuješ neku pismu i da se značajno poljubiš s nekim i onda tim poljupcem zapravo ti oživiš tu pismu, ne naopako. Pisme su tu, al dok ih ljudi ne ovjere svojim životom... E pa, ima bit da sam dobija, jer sam uvik ima više sriće nego pameti, pisme uz koje se lakše voli i ljubi.

► U Vašim pjesmama ima puno ljubavi, boli, ali i topline. Da biste ih prenijeli, vraćate li se tijekom pjevanja u trenutke vlastitih takvih osjećanja ili se oslanjate na imaginaciju?

Sve te pisme moja su adresa. Imaš situaciju kad nemaš adresu za pismu, ali ako je dovoljan broj puta otpivaš, onda će ti se dogodit to. Znači, moraš stvarno pazit šta govoriš i ako tu mantru izgovoriš nekoliko puta, dogodit će se. Je, sve su imale svoje likove, odnose itd., pogotovo dok snimaš te pisme je bitno imat usredotočenost na to kome ti to šalješ i obraćaš se. Ono što je interesantna pojava je da toj osobi to može bit nebitno. Tebi može srce puknit na sedam dijelova, no to nije loše za pismu i za publiku, jer publici je svejedno – neka pati malo, ajde brate mili, dosta si se nauživao. Imaju, kažem, imena, lica, uspomene, odnose, sve to postoji i sve to je živa istina. Da, upravo ta istina. A ljubav, znaš, ostavi posljedice, budu neke te stvari koje su neriješene pa raskopavamo te rane i to s velikom radošću i mazohizmom. Manje-više svatko u životu ima, kroz formativni razvoj, osobu s kojom nije završija priču. Otkrio sam da sve ljude koje sam volija, još uvijek zapravo negdje volim. To sam otkrio u snovima, jer sam sanjao neku osobu i zapitao sam se otkud sad ona. I to nije ona koje bi se prve sitija, ili druge, ali onda shvatim da sam bio zaljubljen u nju. Koga si ikad volija, toga još uvik voliš. Srce je kao hard disk, u njemu su megabajti ljubavi, uspomena i dojmova koji su ti jaki, a ako te neko ostavlja, a ti ga još voliš, super, ne može ti više ništa, pa ti si dobitnik u toj priči koliko god ti teško bilo.

► Kako doživljavate promjene u glazbi danas – nove trendove, digitalni svijet, generacije koje glazbu možda doživljavaju drugačije nego Vaša publika nekada?

Svaka generacija i svaki čovjek ima pravo odabrat šta ga privlači. Ne samo pravo, reka bi čak i dužnost. Mi smo vjerojatno bili na smetnji svojim roditeljima oko toga, ova generacija ima nešto što njih zanima, pa će oni dobit dicu s kojom se neće složit oko svega. Uvik je ta protekla generacija imala nešto bolje, ali treba se dobro pogledat u ogledalo. Inače to ogledalo je jedan sjajan aparat, to je sredstvo koje može popravit svijet. Pusti ljude, neka sluša ko šta hoće, ti radi ono do čega ti je najviše stalo. I nisu važni puni stadioni, već ako tvoja jedna pisma napuni samo jedno srce, to je to, to je cila misija. Ne kažem, nešto mi se nekad svidi, nešto mi se ne svidi. Problem prevelikog iskustva je što si vidija veliki broj obrazaca i što se ne susrećeš prvi put s nekim stvarima, tako da kad čuješ da je neko u ovom trenutku, zbog svoje sudbine, velika zvijezda, možda tebi to i nije toliko bitno. Ali našao sam da ima fenomanalne muzike i ja tako raskopavam po internetu, uzeo sam Youtube premium da mi ne smetaju reklame i odvlače pozornost. Ljudi obično kukaju da je svega puno, al ovo vrime je najbolje vrime u ljudskoj povijesti što se tiče tih stvari, sve naše želje hrpimice su ispunjene. Sve je to čudo, pitanje je samo kako ga mi koristimo. Tehnologija je tu da ti pomogne i da ti ispune želje, a do tebe je hoćeš li to iskoristiti kako treba.

► Koju ulogu ima umjetnik u današnjem društvu i smatrate li da glazba i dalje ima moć da mijenja ljude i oblikuje svijest?

Kako kome i kako kad. No, glazba je temeljna potreba i to nikad neće prestati biti bilo kojim medijem da se prenosi. Svaka generacija će nać način, glazbeni, aranžmanski i tehnološki za reć volim te i pusti me na miru.

► Razlikuje li se današnji Goran Karan vagabundo u odnosu na onog s početka glazbene karijere?

Razlikuje se tjelesnim oblikom i iskustvom učenja na svojim i donekle na tuđim pogreškama, ali duša u tebi ne stari. Ona je uvijek u sada i ostaje ista.

► Što volite raditi kada se ne bavite glazbom, što Vas ispunjava?

Priroda, igra. Mi smo muški malo jednostavniji karakteri, imamo te zajedničke rituale, obrede. Nogomet – I do speak football, između ostaloga. Kad sam reka igra, postoji igra picigin, igraju ga petorica u plićaku do gležanja, igramo ga na piščanoj plaži Bačvice, di oguljenu i dobro obrušenu tenisku lopticu bacamo jedno drugom ali tako da moraš skočit, letit 20 metara dalje. Pri tome nema rezultata, nema pobjednika, ali je toliko zabavno da ti ne mogu reći. Znači, igra svakako, čitanje; prevodim neke stvari s engleskog pa usput ako je nešto duboko, dosta o tome razmišljam, jako volim pričat s ljudima o njihovim životima, volim putovat.

Ljudi moji, ovo sve s čime se ja bavim je samo da biste bili iskreni jedni s drugima, da se sitite šta sve imate, da se ne budi ponos nego zahvalnost. Život nije generalna proba, to je sad to i nemojte posli da vam bude žao što nekom nešto niste rekli jer ste bili preponosni.