Crvenka kakvu je danas poznaje geografija, a unutar nje i demografija, veliko selo i značajno industrijsko i poljoprivredno središte u središtu Bačke, počela se oblikovati tijekom prve velike kolonizacije Nijemaca, uglavnom sljedbenika Lutherove reformacije, koju su vlasti Habsburške monarhije provele 1784. i 1785. godine. Pod tim imenom se u prvim pisanim izvorima spominje, međutim, još u XVI. stoljeću – pod Osmanskom je vlašću uglavnom bila naseljena Srbima, no u godinama prije Karlovačkog mira biva gotovo potpuno opustjela.
Katoličko stanovništvo Crvenke
Autohtoni stanovnici Crvenke neposredno prije naseljavanja Nijemaca, oni za koje se pastoralno skrbila Kalačko-bačka nadbiskupija, bili su stari slojevi bunjevačkoga i šokačkog življa te rijetki Mađari, a u naselju je bilo i nekoliko obitelji Srba. Crkveni izvori spominju samo 28 rimokatolika 1803. godine, ali i njihov porast u narednim desetljećima XIX. stoljeća. Monografije o Crvenki navode da se to dogodilo zbog imigracije, uglavnom iz susjednih katoličkih zajednica (Stari Sivac, Kula, Veprovac). Popis stanovništva 1900. već bilježi 531 katolika, a crkveni shematizam 1915. godine 772 osobe. Prema popisu stanovništva iz 1932. godine, od nešto više od 9.000 žitelja Crvenke, rimokatolika je bilo 1.135, tada pretežito Nijemaca i Mađara, s manjim brojem Čeha i Hrvata. Povijesni izvori u nacionalnoj mješovitosti rimokatolika Crvenke vide njihov slab društveni »otisak«, daleko slabiji od društveno dominantnih i nacionalno homogenih zajednica Nijemaca luterana i reformata.
Poslijeratni popisi počinju bilježiti povećanu brojnost Hrvata, i to, kako se da razaznati na temelju izjava, zahvaljujući dolasku predaka sadašnjih stanovnika iz Hrvatske i BiH. Jedan od glavnih razloga tome bile su narasle potrebe šećerane, kasnije i drugih tvornica. Ova, osnovana 1912. godine, tražila je veliki broj sezonskih radnika u pojedinim fazama proizvodnje šećerne repe, te posebno u kampanjama prerade i proizvodnje šećera. Kako kaže Josip Jelić, umirovljenik i nekadašnji stanovnik radničke kolonije koja se nalazi do šećerane, za njezino neposredno pokretanje poslije rata, 1946. godine bilo je u Crvenku doseljeno oko 20 obitelji Hrvata i Srba iz Belog Manastira i okolice, strojara i majstora različitih struka.
»Među njima je bio i moj otac Franjo. Oni su do tada radili u belomanastirskoj sladorani«, kaže Jelić.
Slično potvrđuje i Ružica Đurin, nekadašnja ravnateljica Doma kulture u Crvenki, čija je obitelj pripadala »Baranjcima«, a čiji su otac Adam i stric Ivan došli u Crvenku 1952.
Migracije
Lokalne ekonomske migracije su, po iskazu stručnjaka za migracije, prof. dr. Maria Bare, bile znatno drukčije od organizirane i striktno državnim zakonima provođene savezne kolonizacije. Unutar tih postkolonizacijskih migracija došle su i u Crvenku osobe na radna mjesta koja su u deficitu, najčešće u industriju, a onda i u različite državne službe. Primjerice, smatra dr. Bara, tijekom 1950-ih i 1960. prema regionalnomu podrijetlu (stanje 1961. godine) najviše ih se doselilo iz središnje Bosne, zatim bosanske Krajine, Hercegovine, bosanske Posavine i najmanje iz istočne Bosne. Odredište njihova useljavanja uglavnom je bio Beograd, a naročito područje Vojvodine.
Na popisu 1948. u Crvenki je bilo popisano 232 Hrvata od ukupno 7.394 žitelja, kasnije 271 od ukupno 8.258 stanovnika. Godine 1971. bilo je već 310 Hrvata pa je za pretpostaviti da je bilo još doseljavanja, a to je bio i najveći popisni skor. Deset godina kasnije, 1981., Hrvatima se izjasnilo 308 osoba (2,89% od ukupnog broja stanovnika), 1991. ih je bilo 228, 2002. 183, dok na posljednjem popisu, 2022., Hrvati ostaju desetkovani – popisano ih je samo 80.
Izgradnja crkve, župnici i pastoralna sjećanja
Župa u Crvenki utemeljena je 1896. Matice se vode od 1898. Crkva je izgrađena u neogotskom stilu 1896., a dvije godine kasnije posvećena Presvetom Srcu Isusovu, čestom patronu katoličkih zajednica (i u našim krajevima) u XIX. stoljeću. Kao liturgijski jezici u shematizmima spominju se mađarski i njemački, sve do 1968. godine, kada se dodaje i hrvatski. Njega su redovito u bogoslužjima primjenjivali župnici koji su uslijedili. Svi oni stanovali su u susjednom Kruščiću, te pastoralno pokrivali Crvenku, u davnija vremena i Sivac, a u Crvenki su služili dvojezične mise, na mađarskom i hrvatskom jeziku. To su (bili) Antal Sörös, Béla Pesznyák (1975. – 1979.), László Pósa (1979. – 1982.), József Lajkó (1982. – 1992.), Károly Szabady (1992. – 2000.), Károly Vajda (2000. – 2020.), Tibor Zsúnyi (2020. – 2025.) i sadašnji Gábor Drobina (od ljeta ove godine). Velečasni Pesznyák, danas umirovljeni župnik hrvatske katoličke župe u Missasugi – Hamiltonu, u Kanadi, pastoralno i dalje vrlo aktivan, sjeća se da je vjeronauk u Crvenki držao na hrvatskom jeziku, kako Hrvatima tako i Mađarima, iz razloga što je školska nastava bila na srpskom. Osim nedjeljom, kada je služio prvu misu u Sivcu, drugu u Crvenki i treću u Kruščiću, misa na hrvatskom u Crvenki bila je i ponedjeljkom.
»Od svih župa u kojima sam tada bio, neposredno nakon ređenja, Crvenka je bila najsiromašnija. U posjedu je imala zemlje ispod tadašnjeg standarda. Crkva je bila u lošem stanju kada sam stigao, pa smo je sami izvana uredili. Danas je župna kuća prodana, a ranije je još jedna kuća u dvorištu nacionalizirana«, navodi on, potvrđujući da su župljani ugavnom bili članovi radničkih obitelji, te da su se od tada hrvatske obitelji koje je znao većinom iselile iz Crvenke.
Crvenačka crkva, nedavno rekonstruiranog krova, oplemenjuje strogi raspored ulica i regulacijskih ravni u ovom selu. Broj vjernika je danas mali, dominiraju Mađari, a Hrvati su, kao i do sada, u manjini. Nalaze se uglavnom u vjerski i nacionalno mješovitim brakovima ili iz njih potječu. Još uvijek crkvu pohađa nekoliko vjernika njemačkog podrijetla, a Njemica Ingeborg Lihva, udana za Splićanina, duša je i srce ove male zajednice. U crkvi se redovito obavlja i bogoslužje za grkokatolike. Kuriozitet je činjenica da je nakon poslijeratnih odluka vlasti da se reformatska i evangelička crkva sruše, do 1992., crkva Srca Isusova bila jedina crkva u Crvenki, predstavljajući manjinu vjernika. Tada je, nakon početnog perioda pravoslavnih bogoslužja u katoličkoj crkvi, sagrađena i prva pravoslavna crkva u selu, posvećena sv. Savi.
Marko Tucakov
