U ne tako dalekoj budućnosti sredstva za zaštitu bilja moći će kupovati samo certificirani korisnici; u Subotici uskoro počinju edukacije

Zakonom o sredstvima za zaštitu bilja propisano je da se sve osobe koje u okviru svojih profesionalnih aktivnosti koriste ta sredstva – bilo u poljoprivredi ili drugim djelatnostima – smatraju profesionalnim korisnicima. Riječ je o operaterima, tehničarima, poslodavcima, samozaposlenim osobama te onima koji poljoprivredne proizvode stavljaju na tržište. Svaki profesionalni korisnik mora završiti edukaciju s ciljem stjecanja znanja o sigurnoj primjeni, rukovanju, skladištenju, transportu i zbrinjavanju sredstava za zaštitu bilja. Nakon uspješno položenog ispita polaznik dobiva certifikat profesionalnog korisnika koji vrijedi pet godina. Premda je na prvi pogled riječ o još jednoj administrativnoj obvezi, suština mjere daleko je ozbiljnija. Ona izravno utječe na sigurnost hrane, zdravlje ljudi i očuvanje tla i voda. U konačnici, standardi koji se uvode približavaju domaću praksu pravilima koja se već godinama primjenjuju u Europskoj uniji, što je preduvjet za konkurentniji i održiviji plasman proizvoda.

Edukacija poljoprivrednika

U Subotici pripreme ulaze u završnu fazu. Direktor Poljoprivredno-savjetodavne i stručne službe Subotica Damir Varga najavljuje da edukacije počinju već u studenome.

»Cilj nam je da svaki polaznik izađe iz učionice s jasnim odgovorima na tri pitanja: kada smije primijeniti određeno sredstvo, u kojoj dozi i na koji način, te što učiniti s ambalažom i viškom otopine«, kaže Varga.

Predavanja će biti održavana u grupama do 30 sudionika – ponajprije na Otvorenom sveučilištu u Subotici, ali i u naseljima gdje postoje uvjeti za provođenje obuke (Čantavir, Kraljev Brig, Kelebija…). Program traje osam školskih sati, sastoji se od osam tematskih cjelina koje obuhvaćaju toksikologiju i procjenu rizika, osobnu zaštitnu opremu, načine primjene i kalibraciju raspršivača, čitanje i tumačenje uputa, skladištenje i prijevoz, sprječavanje zagađenja voda, zbrinjavanje ambalaže te pravne obveze korisnika.

»Nakon nastave odmah se provodi testiranje. Nije riječ o ‘strogoj’ provjeri znanja, nego o provjeri razumijevanja ključnih pravila. No, pažnja tijekom predavanja je nužna – pogotovo kod tema kao što su doziranje i vrijeme primjene«, ističe Varga.

Uspješni kandidati dobivaju potvrdu na temelju koje se izdaje certifikat s imenom i prezimenom korisnika i jedinstvenim brojem upisa. Kotizacija iznosi 3.440 dinara i uplaćuje se prije pohađanja, jer se svaki polaznik evidentira u registar. Prijave se prikupljaju u suradnji s udrugama i zadrugama, a plan je da se zimski mjeseci maksimalno iskoriste:

»Ako u svakom mjesecu računamo dvadesetak radnih dana, do proljeća možemo obučiti više od dvije tisuće ljudi«, procjenjuje Varga.

Edukacija nije namijenjena samo nositeljima poljoprivrednog gospodarstva. Certifikat treba imati svatko tko u praksi rukuje pesticidima, članovi obitelji, radnici, traktoristi, pa i djelatnici komunalnih poduzeća koji tretiraju nepoljoprivredne površine. Certifikat glasi na osobu – dakle vrijedi čak i ako recimo traktorist promijeni poslodavca. Kod većih površina preporuka je da obuku prođe više članova gospodarstva, kako bi se osigurali kontinuitet i zamjena u slučaju bolesti ili nezgode, objašnja nam Varga.

Treba obratiti pažnju i na uslužnu primjenu.

»Stariji proizvođači s malim površinama koji angažiraju izvođača radova neće morati nužno imati certifikat, ali izvođač će ga morati posjedovati, a odnos će se uređivati ugovorom. Time se točno zna tko je primijenio koje sredstvo, u kojoj količini i na kojoj parceli – podaci koji su ključni za kasniju sljedivost i eventualne kontrole. Ja ne očekujem da će netko tko ima 70 godina i tko ne radi osobno na zemlji – već plaća usluge, nema svoju mehanizaciju – morati posjedovati certifikat, ali taj koji koristi i koji njemu izvodi usluge hoće. Morat će vjerojatno postojati nekakav ugovor kao obligacijski odnos o pružanju usluga kako bi se mogla vršiti evidencija pesticida. Da ne ispadne netko tko ima 50 hektara, a radi usluge na 500 hektara, da kupuje pesticide za 500 hektara kad ih nema u gospodarstvu. Pretpostavljam da je i zakonodavac svjestan toga da nemaju svi prskalicu; netko plaća tu uslugu, taj pružatelj usluge će moći uzeti, ali će reći da je to za to gospodarstvo. Ja sad ne znam točno kako će funkcionirati, ali to je neka pretpostavka. Obuka pomaže da se izbjegnu greške s velikim posljedicama: pogrešna doza, nespojivi pripravci u istom spremniku, tretman preblizu vodenih tijela, nepravilno zbrinjavanje ostataka. Često čujemo rečenicu ‘tako radim deset godina’. Problem je što jedanaeste godine i mala improvizacija može prouzročiti veliku štetu – i na usjevu i u tlu«, upozorava Varga.

U praksi se već vide pomaci. U atarima je sve manje odbačene ambalaže, a proizvođači češće vraćaju ili propisno odlažu pakiranja. Uče se i postupci s viškom zaštitnog sredstva, kako se otopina ne bi izlijevala u kanale ili upijala u tlo.

Put od njive do stola

Kako procjenjuje Varga, nakon što se obuči oko 70% poljoprivrednika, što bi moglo biti od 2027. godine, kupnju većine sredstava za zaštitu bilja moći će obavljati isključivo certificirani korisnici. Do tada će sustav profunkcionirati u svim segmentima.

»Zakon razlikuje profesionalne korisnike od hobi-vrtlara, manja pakiranja za kućnu uporabu i dalje će biti dostupna bez edukacije. No, za veća pakiranja uvodi se obvezna registracija kupca. U poljoprivrednim apotekama i zadrugama uvodit će se elektronička evidencija, svaka prodaja bit će zabilježena putem posterminala. Time se stvara lanac sljedivosti – od proizvođača sredstava, preko veleprodaje i maloprodaje, sve do krajnjeg korisnika i konkretne parcele. Takav sustav omogućuje kontrolu količina i namjene, ali i brzu reakciju u slučaju sumnje na nepravilnu uporabu. Recimo, ako je sredstvo registrirano isključivo za šećernu repu, a kupac u strukturi sjetve uopće nema repu, sustav će to zabilježiti i institucije će moći reagirati. Cilj nije kažnjavanje, nego sprječavanje zloupotreba i zaštita tržišta i potrošača. Uz to, ograničit će se siva trgovina, svaka će se litra morati pravdati – od ulaza u apoteku do izlaza prema gospodarstvu. Onaj tko je zadužen, mora pokazati kome je isporučio i u kojim količinama. Takva kontrola nije sama sebi svrha. Ona je dio šire priče o sljedivosti proizvodnje koja postaje ključna karta za ozbiljan plasman na zahtjevnija tržišta. Sve češće kupci – posebno trgovački lanci i industrija – traže potvrde o odgovornoj uporabi sredstava, nultu toleranciju na improvizacije i jasan trag papira. Bez vjerodostojne dokumentacije naši proizvodi riskiraju da budu isključeni iz lanaca opskrbe. Obuka i certifikacija zapravo su investicija u tržišni opstanak. Nisu te obuke osmišljene da budu ni previše teške, ali trebaju pružiti neke osnovne informacije korisnicima i podići svijest, jer čovjek uči dok je živ. Bez obzira što misli da zna, nije loše podsjetiti se i onoga što se već zna; dobro je da netko drugi potvrdi tu činjenicu da je on u pravu, da dobro postupa«, naglašava Varga.

Uvođenje reda u upotrebu pesticida znači i zaštitu zdravlja onih koji na toj zemlji žive. Manje pogrešnih tretmana znači manje ostataka u hrani, manje opterećenja za tlo i podzemne vode, manje rizika za pčele i korisne organizme. Drugim riječima: više povjerenja potrošača u lokalnu hranu.

Ivan Ušumović