»Poljoprivreda je rizik – uložiš novac, znanje, vrijeme i živce, a nikad ne znaš što ćeš dobiti. Ali kad vidiš plodove svoga rada, sve se zaboravi. Mi poljoprivrednici smo pomalo i kockari, ali i sanjari. I kad ne ide, mi sijemo jer vjerujemo da će sutra niknuti bolje. To je ono što nas drži – nada i ljubav prema zemlji«, kaže Dalibor Gabrić

Uvrijeme kada se uglavnom može čuti kako mladi napuštaju sela i migriraju ka većim gradovima, imali smo priliku razgovarati s Daliborom Gabrićem koji je učinio upravo suprotno – vratio se na selo. Kad ga pitate što ga pokreće, on će bez razmišljanja reći – zemlja. U njoj, kaže, vidi smisao, sigurnost i ono što mnogi zaboravljaju – mir. Kad je završio poljoprivredni fakultet u Bačkoj Topoli, smjer biofarming, nije odmah planirao ostati na selu. Radio je u firmi, imao siguran posao i stalnu plaću, te je rad na zemlji više doživljavao kao hobi. Kako su godine prolazile, došao je do zaključka kako neće moći konstantno raditi obje stvari, te da se mora odlučiti za jedno.

»Traktor me uvijek više privlačio nego firma«, govori uz smijeh.

Danas obrađuje gotovo 200 hektara zemlje i drži oko pedeset bikova, a njegov dan počinje u zoru i traje do kasno navečer.

»Volim reći da mi je hobi postao posao i da je to upravo onako kako treba biti«, kaže naš sugovornik, koji je pravi primjer kako se predanošću i upornošću može opstati u poslu koji mnogi napuštaju.

Od obiteljske tradicije do vlastitog gospodarstva

U njegovoj obitelji zemlja je oduvijek bila važan dio života.

»Tata i mama su radili u firmi, ali su uz to obrađivali dvadesetak jutara zemlje. Tata je uvijek imao nekoliko bikova i svinja, ali to nije bilo ozbiljno, više kao dodatni posao. Drugari s kojima sam se družio intenzivno su se bavili poljoprivredom, njihove familije su živjele od toga i mene je to uvijek privlačilo, oduvijek sam imao želju baviti se poljoprivredom, ali nisam imao puno mogućnosti, nisam mogao samo od toga živjeti. Još dok sam studirao, znao sam da želim raditi ovo. U firmi sam radio nekih 5-6 godina, ali pored toga počeo sam se baviti i poljoprivredom. Početak nije bio lak budući da nismo imali puno zemlje. Prvo smo broj stoke povećavali kako bismo došli do neke državne zemlje koja se davala po pravu prečeg zakupa ako si držao bikove na primjer. Tata je sve vrijeme uz mene, a i ja uz njega. Broj bikova se tako vremenom povećavao, sad trenutno držimo oko 50 bikova, kad kako ispadne, ali bilo je u jednom momentu skoro 100 komada. Onda smo povećavali i količinu zemlje. Samim tim dao sam otkaz i posvetio se svom poslu. Ja se više volim baviti ratarstvom, uzgoj bikova mi više dođe kao dodatna sigurnost«, kaže Dalibor i dodaje da više voli sjediti u traktoru makar to bilo i po 12 sati, nego namirivati.

Kako se povećavala zemlja, tako su Gabrići krenuli smanjivati broj bikova i sad imaju oko 50 grla.

»Kupujemo telad od 120 do 150 kilograma, dovedemo ih ovdje i tovimo godinu dana. Nema tu velike zarade, sve ovisi o tržištu. Nekad radimo za nulu, nekad zaradimo dobro, ali bikovi su sigurnost – kad zapne u ratarstvu, znam da u staji imam nešto konkretno«, kaže Dalibor.

Danas obrađuje oko 200 hektara, od čega je samo manji dio vlastiti, a ostatak u zakupu.

»Nismo naslijedili puno, ali polako kupujemo kad god možemo. Žena i ja ulažemo koliko možemo, u svakom slučaju bez obiteljske podrške ovo ne bi bilo moguće, zato se i zove obiteljsko gospodarstvo«, kaže nam Dalibor.

Uljana repica, suša i borba s prirodom

Posljednjih godina na njegovim oranicama dominiraju pšenica i uljana repica, dok je kukuruz gotovo nestao iz proizvodnje.

»Zbog suše posljednjih godina kukuruz više ne donosi očekivane rezultate. Prinosi su sve slabiji, pa smo se prebacili na pšenicu i repicu. No, ni repica nije uvijek zahvalna. Ove godine posijali smo gotovo sto hektara repice, a mislim da će opstati možda tridesetak. Kiše jednostavno nije bilo kad je trebalo. To je kultura koja traži vlagu i ako ne padne onih desetak litara u pravo vrijeme – nema ništa. Ne padaju ni kiše kao nekada. Ranije se kiša znala namjestiti i danima padati, međutim, sada se događa to da na jednoj parceli padne kiša, na drugoj ne, i sve propadne. Sve ovisi o mikrolokaciji – na primjer, u Žedniku repica nije nikla, u Đurđinu djelomično, a u Maloj Bosni jest. Doslovno se sve svodi na sreću i na koju stranu vjetar odnese kišu. Padaline više nisu ravnomjerno raspoređene. Ili nas poplavi ili ne vidimo kišu po više od mjesec dana. Nema više sredine. Ali ja vjerujem da će doći bolje vrijeme i da će se ciklusi promijeniti. Moraš vjerovati da će sutra biti bolje, inače bi odavno odustao. Unatoč svemu tome, ne gubim volju. U poljoprivredi moraš imati optimizam. Ako te svaka loša godina pokoleba, nisi za ovaj posao. Mi poljoprivrednici stalno se prilagođavamo – priroda te uči skromnosti. Jedne godine te kazni, druge nagradi. Bitno je ne odustati«, naglašava Dalibor Gabrić.

Obitelj, ulaganja i pogled u budućnost

Na obiteljskom gospodarstvu ništa ne funkcionira bez obitelji. Kako kaže, možda jeste on taj koji najviše vuče, ali više njih sudjeluje.

»Tu je tata koji svakoga dana obilazi bikove, hrani ih. Recimo, mi nismo onog klasičnog stava da je u 7 ujutro namirivanje, kod nas je to fleksibilno. Nahranimo ih jednom dnevno, spremim im količinu koju znam da im je potrebna i onda su 24 sata mirni. Tata tu dođe da pogura, namjesti, obilazi ih, gleda, uglavnom ne mogu sam sve postići. Svi smo uključeni u različite dijelove poslovanja, nisam samo ja. Mama je tu koja sprema ručak i pomaže, tata koji je konstantno sa mnom na njivi i obilazi stoku, žena koja je zaposlena, ali pored toga, ona mi vodi svu papirologiju. Mi imamo gospodarstva koja se vode i kao firma jer su u sustavu PDV-a, sve se to mora ispratiti kako bi valjalo. Živimo u gradu, putujem svakoga dana do Novog Žednika, ali imam želju narednih godina napraviti kuću ovdje. Nismo hteli srljati, nego polako, kad bude. Ne mogu reći da imamo najbolju mehanizaciju, ali sve je novo i pouzdano. Kad otplatimo traktor, prodamo ga i kupimo noviji. Volim kad znam da je sve ispravno i da ne moram razmišljati hoće li mi se nešto pokvariti nasred njive. Krediti i ulaganja sastavni su dio posla. Uzimali smo povoljne kredite za junad, kamate su bile simbolične. S druge strane, puno toga financirali smo sami. Svaki višak novca vraćam u posao. Neki kupe auto – ja kupim novi stroj. To me veseli. Htio bih imati više zemlje u vlasništvu, da ne radimo toliko u arendu. To zahtijeva i veću mehanizaciju, ali jedno vuče drugo. Tata nije više mlad, ali se trudi da mi pomogne koliko može. Nadam se da će mi sin imati istu ljubav prema poljoprivredi poput mene jer danas je sve teže naći radnika kojem možeš vjerovati«, govori nam Dalibor.

Kad ga pitate što ga drži u poslu, odgovara bez premišljanja:

»Zadovoljan sam. Bilo je i loših i dobrih godina, ali ovo je moj izbor. Neki neće to shvatiti, ali kad radiš za sebe, znaš zašto se trudiš. Poljoprivreda je rizik – uložiš novac, znanje, vrijeme i živce, a nikad ne znaš što ćeš dobiti. Ali kad vidiš plodove svoga rada, sve se zaboravi. Mi poljoprivrednici smo pomalo i kockari, ali i sanjari. I kad ne ide, mi sijemo jer vjerujemo da će sutra niknuti bolje. To je ono što nas drži – nada i ljubav prema zemlji«, zaključuje Dalibor Gabrić.

Ivan Ušumović