Prostrana crkvena dvorana sada služi za osobne potrebe kao šupa i skladište. U tom prostoru zgurane su uspomene jedne zajednice koja više gotovo ne postoji. Pozadina ovakvoga stanja povezana je potpuno s povijesnim putem maloga broja katolika u ovom selu, gotovo isključivo Hrvata, koji su u perspektivno vojvođansko selo došli ponajviše iz Međimurja, Slavonije i središnje Bosne
 

Stare Šove, selo do konca Drugog svjetskog rata naseljeno Nijemcima evangelicima i reformatima, sa susjednim Novim Šovama, u kojima su živjeli mahom starosjedioci Srbi, danas čine Ravno Selo, jedno od velikih sela općine Vrbas. Leži na obalama riječice Jegričke, koja je u većem dijelu i dijelila ta dva geografski slična, no povijesno i demografski različita naselja. Hrvati se u povijesti Ravnog Sela pojavljuju u manjem broju u razdoblju između dva svjetska rata, a u nešto većem tek nakon završene poslijeratne kolonizacije, tijekom koje su, prije 80 godina, umjesto protjeranih Nijemaca, ovdje naseljeni Srbi i Crnogorci.

Po dokaze prisustva i života Hrvata došli smo, tragom oskudnih informacija, na adresu Maršala Tita br. 100, na kojoj se nalazi prostrana prizemna »švapska« kuća koja je u vlasništvu Subotičke biskupije i u kojoj se nekada nalazio katolički molitveni dom posvećen Srcu Isusovu. To se po vanjštini kuće ne može zaključiti. Bila je zaključana, a susjeda je kazala da kućedomaćin Petar Plos živi na drugom kraju sela. On je, konačno, uz početna nećkanja, otključao veliku kapiju. Kroz kuću u kojoj su živjeli Petrovi roditelji ulazi se u hodnik na čijem je jednom kraju sakristija molitvenog doma, a na kraju drugoga je ulaz u molitvenu dvoranu. U njoj nije ostalo ništa od crkvenoga inventara – oltar, svetohranište, ispovjedaonica i ambon, sve skroman drveni mobilijar, natrpani su u nekadašnju sakristiju u kojoj se, kroz prašinu, razaznaje kipić Srca Isusova i nešto veći Srca Marijina. Prostrana crkvena dvorana sada služi za osobne potrebe kao šupa i skladište. U tom prostoru zgurane su uspomene jedne zajednice koja više gotovo ne postoji. Pozadina ovakvoga stanja povezana je potpuno s povijesnim putem maloga broja katolika u ovom selu, gotovo isključivo Hrvata, koji su u perspektivno vojvođansko selo došli ponajviše iz Međimurja, Slavonije i središnje Bosne.

Sjećanja domarevog sina

»Katolička crkva je ovu kuću i plac iza nje kupila između dva svjetska rata. Za domare je angažirala moje roditelje. Oni su živjeli u stražnjem dijelu kuće, a održavali su prednji dio koji je bio molitveni dom. Imali su obvezu biti na usluzi svećeniku kada je dolazio u selo služiti misu, uglavnom iz Zmajeva. Posljednje mise kojih se ja, tada ministrant i poslužitelj sjećam, s pet do deset vjernika, bile su sedamdesetih godina prošlog stoljeća, o pojedinim većim blagdanima. Od tada sam zapazio da su ponekad donošene stvari, a u novije vrijeme Biskupija mi je, kao nasljedniku domara, ponudila da sada već trošnu kuću kupim, no nismo se dogovorili oko cijene«, kaže Plos čiji je otac Dragutin bio podrijetlom iz Daruvara, a majka Katica iz Like.

Svećenici koji su pitani za crkveno upravljanje i život vjernika u ovom selu slažu se oko toga da je vjernika uvijek bilo vrlo malo, a neki su do oko 1960. godine bili i krizmani. Ovom se vikarijom upravlja iz Zmajeva, jer je dio tamnošnje župe. Antun Kopilović, župnik u Zmajevu od 1988. do 1992., kaže da je tada odlazio jednom mjesečno misiti u ovu vikariju, sve dok nije primijetio da vjernici više nisu dolazili. Nema pouzdanih informacija da su nakon toga mise više bile služene. Neki župnici tvrde da se lokalni vjernici spram njih nisu odnosili primjereno. U najnovijem razdoblju vikarijom upravlja svećenik iz Srbobrana Tibor Zsunyi, a tragove katolika ostavljaju uglavnom vjernici Albanci – jedan mladić iz obitelji ravnoselskih pekara krizman je 2019. godine.

Brojke

Prvo spominjanje katolika u ovom selu zapaža se u arhivima Kalačko-bačke nadbiskupije. U Šovama ih je bilo od 1825., a cijelo XIX. stoljeće, bilježi Crkva, tu ih je bilo manje od 45. Na početku XX. stoljeća taj broj je i dalje neznatan naspram pravoslavaca i dvije jake zajednice protestanata (51 osoba 1915.) Prvi shematizam Subotičke biskupije iz 1968. i Opći shematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji iz 1974. prvi su koji spominju vikariju Srca Isusova. Navodi se 100 katolika u Ravnom Selu. Posljednji službeni podaci su iz 2009. Ravno Selo je tada označeno kao organizacijska cjelina crkvene uprave s najmanjim brojem katolika u Subotičkoj biskupiji – 10.

Premda nema takve eskplicitne tvrdnje, analogijom s drugim sličnim i okolnim mjestima u kojima su se katolici Hrvati počeli doseljavati u međuratnom, a nastavili u poslijeratnom razdoblju, može se zaključiti da su biskupi Lajčo Budanović i Matija Zvekanović imali jasne informacije o potrebi da se za ove ljude osigura primjereni bogoslužni prostor, pa i tamo gdje ih je došlo vrlo malo. Tu treba tražiti motive za otvaranje ove bogomolje. Odumiranje broja Hrvata i stanovita vjerska indiferentnost doveli su prije tridesetak godina do faktičkog odustajanja od redovitog bogoslužja i zamiranja vjerskog života.

Žive informacije s grobnica

Hrvati su u Ravnom Selu u poslijeratnim popisima najbrojniji bili 1961. Tada ih je bilo 94, i od tada im se brojnost smanjivala, do danas, kada ih se tako izjasnilo 22, što je nešto manje od 1% stanovnika. Nakon Srba i Crnogoraca, Hrvati su treći narod po brojnosti. Na lokalnom groblju grobova Hrvata ima tridesetak. Najbrojnija hrvatska obitelj u ovom selu i danas i stotinjak godina unatrag je Baranašić. Šest grobnica pripada članovima ove obitelji. Obitelj Plos je na drugom mjestu s četiri grobnice, Rajića ima tri, a Rajiča i Šarića po dvije. Po jedna grobnica pripada obiteljima Sabol, Jurić, Jelić, Amić, Jakić, Fratarić i Marušić. Među muškim imenima na grobovima najčešće je Nikola (šest osoba i Niko dvije), pa Ivan (4) Franjo i Stevan (po 3), te po jedan Vladimir, Miša, Anton, Aleksander, Jozo, Zlatomir Dragutin. Barbara, Katarina, po dvije Jele i Magdalene, Snežana, Milka, Matija, Katica, Jela, Sofija, Marija, Cvijeta, Šima i Božica su zabilježena ženska imena. Dva su epitafa napisana ćirilicom i imaju zvijezdu kao ideološko obilježje, što ih čini vrlo sličnima desetcima grobova boraca NOB-a na ovom groblju – Crnogoraca i Srba i njihovih obitelji, te ostalih sljedbenika komunističkog pokreta, a ostali su grobovi Hrvata označeni kao kršćanski. Znatan ih se broj, s nadgrobnim spomenicima izrađenim modernim stilom koji njeguju današnji lokalni kamenoresci, nalazi na novom dijelu groblja, iza nove mrtvačnice.

Ravno Selo u javnosti se predstavlja u pozitivnom svjetlu putem dvije osobe na ovdašnjoj političkoj i filmskoj sceni. Predstavljeno kroz prizmu ovdašnjih Hrvata, ono se gleda praćenjem brzog protoka vremena u kojem su svetinje postale ruševine jer nije bilo snage da opstanu oni koji su u njima tražili utjehu.

Podaci: povjesničar Boro Vojinović, svećenik György Juhász, umirovljenik Roman Plos i školska pedagoginja u Ravnom Selu Biljana Baranašić

Marko Tucakov