»U svim mojim službama uvijek sam nastojao biti savjestan, vjeran svome pozivu i službama. Koliko sam u tome uspio, neka kažu oni kojima sam služio. Nitko nije savršen, pa tako ni ja, ali se trudim oko savršenosti, osobito ljubavi prema bližnjemu, jer bez ljubavi ništa mi ne vrijedi činiti i djelovati«

U povodu 150. godišnjice rođenja o. Gerarda Tome Stantića ove je godine, u nakladi Katoličkog društva Ivan Antunović iz Subotice i Hrvatske karmelske provincije sv. o. Josipa iz Zagreba, tiskana knjiga o. Mate Miloša Govori vam sluga Božji, karmelićanin, o. Gerard Tomo Stantić. Otac Miloš rođen je u Sonti odakle nakon završetka osnovne škole odlazi u karmelićansko sjemenište u Remetama, a potom nastavlja Božjim putem i postaje karmelićanin.

Želja za redovništvom

Otac Mato Miloš rođen je u brojnoj hrvatskoj katoličkoj zemljoradničkoj obitelji (jedna sestra i sedmero braće) u Sonti. Njegov otac Mato bio je član župnog pastoralnog vijeća u župnoj crkvi sv. Lovre u Sonti, a mama Janja, rođena Domić, članica franjevačkog trećeg reda koja je predvodila pučko pjevanje kod pobožnosti prije i poslije sv. mise u crkvi.

»Rastao sam u ozračju obiteljske topline i kršćanskog odgoja. Rado sam odlazio na sv. mise nedjeljom i blagdanom, kao i na večernjice koje su u to doba bile subotom i nedjeljom u župnoj crkvi sv. Lovre. Privlačile su me mise i pobožnosti, pa sam kao dječak s mojom mlađom braćom u sobi pravio oltar na kojem sam oponašao svećenika koji misi, a moja mlađa braća su ministrirali. Veselio sam se s mojim vršnjacima u svakodnevnim igrama, kao i druženju u osnovnoj školi. Rado sam s roditeljima hodočastio u marijanska svetišta, osobito u Aljmaš, kao i u Sombor na Karmelsku Gospu 16. srpnja. Imao sam uistinu sretno djetinjstvo«, podsjeća se svog odrastanja o. Miloš.

Kako ističe, želja za redovničkim životom uvijek je u njemu tinjala, ali se u 15. godini života rasplamsala.

»Nitko me nije nagovarao da idem u redovnike. U to vrijeme moj stariji brat Antun Miloš bio je bogoslov Subotičke biskupije i završavao je teologiju u Zagrebu. Nije me privlačio život dijecezanskih svećenika. Želio sam biti redovnik. Kada sam svoju želju priopćio roditeljima, oni su je radosno prihvatili. Pošao sam mome župniku vlč. Jakovu Grunčiću, zatražio krsni list i njegovu preporuku za karmelićansko sjemenište u Zagrebu. Župnik mi je odlučno rekao: ‘Ti ćeš ići u biskupijsko sjemenište u Suboticu’. Ja sam također odvažno rekao: ‘Ne. Želim ići u karmelićansko sjemenište u Zagrebu’. I dobio sam potrebne preporuke za karmelićane. Sve je to vodio Bog i tihe molitve mojih roditelja«, navodi on.

Kroz osnovnu školu u Sonti često je odlazio na proslavu Karmelske Gospe u Somboru, a u 8. razredu po nekoliko dana boravio je među karmelićanima u Somboru i tu se, kako kaže, njegova odluka sve više učvršćivala da bude karmelićanin. Na Ime Marijino, 12. rujna 1962., vlakom je otputovao u Zagreb kod karmelićana u Remete.

»Napuštajući obiteljsko ognjište došao sam u sasvim drugu sredinu, u Zagreb, velegrad. Kao petnaestogodišnjak počeo sam se privikavati na novu sredinu, nove ljude, novi način studiranja, koji se razlikuje od osnovne škole na selu. U ozračju Svetišta Majke Božje Remetske, mojih kolega sjemeništaraca i subraće redovnika, uz pomoć Božju svladavao sam prvotne poteškoće i kušnje moga boravka u novoj sredini. Riječju, nisam se pokajao što sam izabrao ovaj poziv«, ističe o. Mato Miloš.

Studiji u Zagrebu i Rimu

Nakon dvije godine gimnazije kod franjevaca konventualaca u Zagrebu, sa sjemeništarcima je 1964. godine započeo novicijat u Somboru i bilo ih je 11 novaka. Prošao je godinu dana kušnje u novicijatu i na Malu Gospu, 8. rujna 1965., položio prve redovničke zavjete i vratio se ponovno u Zagreb gdje je nastavio druga dva razreda gimnazije kod franjevaca konventualaca. Tu je i maturirao.

»Nakon mature upisao sam studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. U to doba, u našem karmelićanskom redu bila je mogućnost prve dvije godine filozofije studirati na Svetoj Gori Karmelu, u Palestini, a onda bismo se vratili u Rim na nastavak studija teologije, na Teresianumu. Poglavari su me htjeli poslati na goru Karmel na studij, međutim, izbio je rat između Izraela i Palestinaca, te je moj odlazak odgođen. Nastavio sam teologiju u Zagrebu, gdje sam i diplomirao. Zaređen sam za svećenika 24. lipnja 1973., u zagrebačkoj prvostolnici, po rukama zagrebačkog nadbiskupa, metropolita, dr. Franje Kuharića. U jesen iste godine postao sam kapelan u župi i Svetištu Majke Božje Remetske i tu sam službu obavljao punih pet godina. Zavolio sam sve naše župljane, djecu i mlade. I oni su voljeli mene. Nastojao sam prihvatiti i uživiti se u njihov kajkavski govor, tako da su me nazivali, naš Matek, Zagorec.«

U lipnju 1978. o. Mato Miloš premješten je u karmelićanski samostan u Somboru gdje je imenovan zamjenikom priora samostana i orguljaša u somborskoj karmelskoj crkvi. Kako ističe, jako mu je bilo teško napustiti Zagreb i Remete, njegovu pastoralnu službu kapelana kao i brojne prijatelje, djecu, mlade, obitelji i vremešne osobe.

»Osjećao sam se kao kad se mlado drvo iščupa i premjesti na drugo mjesto. Trebalo je dugo vremena da se priviknem na novi stil života. Nema više župnog pastorala. Somborski samostan je mjesto novicijata, povučenosti, molitve, duhovnog pastorala. Večeri sam provodio u sviranju na našim divnim orguljama i polako se privikao na novi način života u Somboru«, navodi o. Miloš.

Nadugo nakon toga, u jesen 1979., poglavari su ga poslali na postdiplomski studij u međunarodni Zavod Teresianum u Rimu, gdje je studirao teologiju duhovnosti i paralelno na Kongregaciji za proglašenje blaženima i svetima u Vatikanu.

»Moram priznati da su mi godine studija na Teresianumu bile najljepše u mome životu. U Zavodu je boravilo preko 150 studenata teologije, kao i mi koji postižemo licencijat i doktorat. Upoznao sam mnoge studente karmelićane iz raznih zemalja, njihovu kulturu i običaje. Skupa smo subotom igrali nogomet, družili se, slavili imendane i rođendane. Uz studij, prakticirali smo liturgiju, molitvu časoslova, meditaciju – jedan sat ujutro i jedan sat navečer. U Zavodu sam vršio službu sakristana i voditelja ceremonija u liturgiji i na svečanostima. Bila je milina surađivati sa studentima i profesorima. Uvijek mi je bila želja produbljivati teologiju, koju sam završio u Zagrebu. Osobito me je privlačio studij teologije duhovnosti općenito, kao i duhovnost karmelićanskih crkvenih učitelja.«

O o. Gerardu Tomi Stantiću

Ocu Mati Milošu na njegovom Božjem putu posebno mjesto zauzima o. Gerard Tomo Stantić za kojega vrši službu vicepostulatora, skupa s o. Antom Stantićem, za njegovo proglašenje blaženim i svetim. S ovim slugom Božjim upoznao se još kao dijete od devet godina.

»Kako smo svake godine hodočastili Karmelskoj Gospi u Sombor, naše pobožne franjevačke trećoredice iz Sonte govorile su mi – budi tu na hodniku, pa ćeš vidjeti sveca, o. Gerarda. I doista, kada je izlazio iz ispovjedaonice za misu u 10 sati, kratko sam se susreo s njime. Nisam ni mislio da ću kasnije biti karmelićanin i da ću biti vicepostulator ‘aequo jure’ s o. Antom Stantićem. Kao vicepostulator, sve više sam se upoznavao s pisanom duhovnom ostavštinom sluge Božjega. Za mene je o. Gerard oličenje karmelićanina koji je svoju duhovnost razvijao na temelju duhovnosti sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa, sv. Male Terezije i karmelićanskih mistika. On je uistinu samoga sebe predao Isusu, ništa nije radio bez Isusa, sve s Isusom. Svoj prijateljski odnos s Isusom i svoja duhovna iskustva s Isusom bilježio je na razne papiriće i nama ostavio još neistraženo bogatstvo iskustva molitve i kontemplacije. S pravom mogu reći da je sluga Božji o. Gerard za nas karmelićane, i za naše vjernike ‘oblak neznanja’. Nismo ni svjesni kakvog kandidata za oltar imamo mi, tako mali hrvatski narod i naša Subotička biskupija«, ističe o. Mato Miloš.

Zato se i, kako dodaje, potrudio da izađe knjiga Govori vam sluga Božji, karmelićanin, o. Gerard Tomo Stantić, o njegovoj 150. godišnjici rođenja (16. rujna 1876. i 16. rujna 2026), a o njezinom sadržaju ukratko kaže:

»Iz samog sadržaja razvidno je kako je ova knjiga tako oblikovana da svatko može izabrati one teme koje ga najviše zanimaju. Osobito teme o liturgijskim vremenima, došašća, Božića, korizme, uskrsnog liturgijskog vremena, o blagdanima i svetkovinama Gospodnjim, o ispovijedi, sakramentu bolesničkog pomazanja, štovanju Marije, sv. Josipa i karmelskih svetaca. U drugom dijelu knjige o. Gerard govori o ljudskoj slobodi, strpljivosti, milosrđu Božjem, sebičnosti, savjesti. Osobito su divne teme o Svetom pismu, kontemplaciji, o volji Božjoj, ljubavnoj pažnji, karakteru, mistici, te o mislima o redovništvu, kušnji sotone i srditosti, o sebičnosti, savjesti, braku i ženidbi. Sve su to teme koje dodiruju dušu svakog čovjeka vjernika. Zato valja čitati, razmišljati i provoditi kršćanski život, kako ga iz svojeg iskustva predstavlja o. Gerard«.

Dodaje kako je potrebno čitati njegovu pisanu riječ, upoznavati njegovu duhovnost i poruku za naše vrijeme u kojemu živimo; potrebno je moliti se Bogu po njegovu zagovoru za milosti koje su nam potrebne za dušu i tijelo; potrebno je izmoliti čudo po njegovu zagovoru, kako bi ga pravorijek Crkve proglasio blaženim i svetim.

Karmel privlači mladiće

Svoje je službe, uz već spomenuta mjesta, o. Miloš vršio i u Subotici, Novom Sadu, Sori u Sloveniji.

»U svim mojim službama, kao poglavara somborskog samostana, profesora na Katehetskom institutu u Subotici i Novom Sadu, kao i mojem služenju ispovjednika klauzurnih karmelićanki na Sori u Sloveniji, voditelja duhovnih vježbi, uvijek sam nastojao biti savjestan, vjeran svome pozivu i službama. Koliko sam u tome uspio, neka kažu oni kojima sam služio. Nitko nije savršen, pa tako ni ja, ali se trudim oko savršenosti, osobito ljubavi prema bližnjemu, jer bez ljubavi ništa mi ne vrijedi činiti i djelovati. Na to me upozorava sam o. Gerard: ‘Redovnik sam sebe drži u redu, veseli se kad primjer slijedi. Što nije pravilo, sve je mučilo; al’ skloni se u Isuska krilo i zatvori oko sablazno!’.«

Na pitanje postoje li razlike u odgoju redovnika u vrijeme kada je bio u novcijatu u odnosu na ovo kako je danas, on odgovara:

»Velika je razlika u odgoju redovnika kada sam ja startao kao redovnik. Mi smo odgajani od sjemeništa, novicijata, preko studija teologije i svećeništva. To puno znači. Danas gotovo da i nema sjemeništa. Dolaze nam mladići s već završenim studijima u svijetu, s oko 25-30 i više godina života. Takve mlade je vrlo zahtjevno odgajati, jer oni su već živjeli svoj način života u svijetu. Teško je u tim godinama mijenjati sebe i svoje navike, prilagoditi se u redovničkoj zajednici. Odgojitelji imaju pune ruke posla strpljivo odgajati one koji dolaze u zrelijim godinama, a nama se javljaju upravo takvi mladići«.

Što se tiče specifičnosti karmelskog reda, o. Mato Miloš pojašnjava kako ono što karmel čini karmelom jest molitva, osobni susret s Isusom kroz molitvu časoslova, meditaciju, studij svete teologije, iz kojega crpe snagu za apostolsko djelovanje.

»U našoj Hrvatskoj karmelskoj provinciji sv. oca Josipa imamo samo dvije župe – u zagrebačkim Remetama i u Splitu. To smo prihvatili jer su takvi bili uvjeti da dođemo u Remete i u Split. U ostalim našim samostanima bavimo se karmelskom karizmom. Karmelska karizma privlači mladiće. Za sada imamo petoricu postulanata u Somboru, sedmoricu novaka u Grazu i 16 bogoslova. To je znak da karmel privlači mladiće.«

O. Mato Miloš trenutno je u zagrebačkim Remetama i, kako ističe, iako u poodmaklim godinama života, ne sjedi skrštenih ruku.

»Redovito sudjelujem na svim molitvenim činima zajednice. Slavim sv. mise kod sestara na području remetske župe, ispovijedam vjernike, obavljam duhovne vježbe redovničkim zajednicama u Hrvatskoj, BiH, Sloveniji i tamo gdje me pozivaju. Redovito ispovijedam redovnice u Lužnici kraj Zagreba. Odlazim u Karmel Soru u Sloveniji našim klauzurnim sestrama održati duhovne nagovore. Puno čitam knjige duhovnih sadržaja, sastavljam nove duhovne teme za slučaj da me pozovu za duhovne vježbe ili duhovne obnove redovničkim zajednicama.«

Dodaje kako rado dolazi u »našu lijepu Bačku, u naš somborski samostan«.

»U Sonti imam brata kojeg posjećujem kao i moju brojnu rodbinu. Surađujem s našim katoličkim časopisom Zvonik i sa Subotičkom Danicom. Pratim sve hrvatske duhovne i kulturne događaje u Subotičkoj biskupiji. Na nekim manifestacijama sudjelujem osobno, druge pratim preko masmedija. Ne stidim se svoga kraja i svoga zavičaja«, kaže na koncu o. Mato Miloš, karmelićanin.

I. Petrekanić Sič

Nadbiskup zagrebački dr. Franjo Kuharić: svećeničko ređenje u zagrebačkoj prvostolnici 24. lipnja 1973.