Središte Despotova

Povjesničar dr. sc. Mario Bara ne isključuje mogućnost da je u ovom selu postojala ili postoji stara bunjevačka »dijaspora«. »To su mogli biti i unutarnji kolonisti iz drugih općina u Vojvodini. Upozorio bih i na spontanu migraciju Hrvata iz BiH kojima je često bila onemogućena kolonizacija u Vojvodinu«, kaže Bara

Despotovo, a stanovnici ga i dalje rado zovu imenom koje je imalo do 1948. godine – Sentivan, selo je u središnjoj Bačkoj, dosta daleko od općinskog središta u Bačkoj Palanki, na obali kanala DTD i naseljeno uglavnom starosjedilačkim poljoprivrednim srpskim stanovništvom. Jedan dio stanovnika prije II. svjetskog rata činili su Nijemci evangelici i reformati, crkveni izvori spominju i do 150 katolika, a još pri popisu 1900. godine. U pokušaju da se nađu tragovi Hrvata nalazimo samo pet osoba koje su prijavile hrvatski kao materinji jezik. U popisima nakon Drugog svjetskoga rata u Despotovu se redovito bilježe na desetci Hrvata, i to je, nakon Neština, drugo selo u ovoj općini po brojnosti Hrvata.

Katoličko groblje – u blatu

Krećemo, ipak, od groblja na sjevernom dijelu sela, i, što je velika rijetkost u središnjoj Bačkoj, u većinski nekatoličkoj sredini, nailazimo na odvojeno katoličko groblje od pravoslavnoga. Na katoličkom groblju je uređenih tridesetak grobova, a okruženo je šumom s jedne i njivom s druge strane, što pouzdano ukazuje na to da je ovdje bilo i posljednje počivalište evangelika i reformata – zaraslo ili trajno oskvrnjeno preoravanjem. Od tridesetak vidljivih grobova velika većina pripada Hrvatima. Ovdje su sahranjeni članovi obitelji Kovačević, Kolović, Lovrić, Dašović, Ostrogonac, Filipović, Bešlić, tri grobnice Gombovića te u čak četiri grobnice Kekezovići, što je najčešće prezime Hrvata u Despotovu. Na pravoslavnom dijelu groblja nalaze se i dodatne četiri grobnice članova obitelji Saleta, te grobnica Vlaovića. Imena, a navodimo ih kako bi se dodatno moglo identificirati podrijetlo Hrvata ovoga sela, su: Anka, Ruža, Katarina, Kata, Branka, dvije Marije, Miroslava, po dva Ivana i Jakova, Antun, Petar, Pera, Karlo, Stevan, Mihajlo, Pero, Vinko, Mate, Mirko i Josip.

Uočava se i značajan komunalni problem koji bi mogao svrnuti pozornost na to da u ovom selu žive katolici i Hrvati. Do katoličkog groblja, naime, nema popločane staze, nasuprot one koja iz sela, kroz prelijep perivoj četinara, vodi do ulaza u pravoslavno groblje, te dalje u zajedničku mrtvačnicu. Do njega se dolazi kroz prašinu ili blato. Dva puta je od strane našega tjednika Mjesnoj zajednici Despotovo postavljano pitanje zašto je to tako i kada bi se to pitanje moglo riješiti na način da se i katolicima omoguće dostojanstveni sprovodi, no odgovora nije bilo.

Zimi je pristup groblju blatnjav

Podrijetlo Hrvata koji žive u Despotovu

Povjesničar dr. sc. Mario Bara ne isključuje mogućnost da je u ovom selu postojala ili postoji stara bunjevačka »dijaspora« (Ostrogonac, Bešlić), iako na postojećim grobovima nema oznake godine smrti koja bi padala prije Drugog svjetskog rata. Kaže i da značajni broj Nijemaca u selu do 1945. sugerira na zauzimanje praznih populacijskih niša od strane ekonomskih migranata, koji su ovdje došli privučeni poslom nakon završenog perioda savezne kolonizacije, a u selima južne Bačke ih je bilo najviše iz BiH.

»To su mogli biti i unutarnji kolonisti iz drugih općina u Vojvodini. Upozorio bih i na spontanu migraciju Hrvata iz BiH kojima je često bila onemogućena kolonizacija u Vojvodinu«, kaže Bara.

Nositelja prezimena Kekezović i Saleta u selu ima i dalje, društveno su zapaženi i aktivni u zajednici sela, no, kako to biva u našim krajevima, jedan dio ih živi u Bačkoj Palanki te u Novom Sadu, primjerice stomatolog dr. Marijan Bešlić. Pitanje je osjećaju li se svi oni ugodno u povezivanju s hrvatskim korijenima.

Katolička crkva ovdje je imala svoju filijalu, koja pripada župi Kucura, a prije je pripadala župi Savino Selo. Činjenica da u selu žive katolici spominje se u crkvenim shematizmima još od 1825. godine, a unatoč troznamenkastom broju vjernika u pojedinim razdobljima, niti molitvenog doma a ni crkve u ovom selu nikada nije bilo. Nasuprot tome, u nekim susjednim selima otvarane su molitvene kuće za liturgijski život manjeg broja katolika. Moguće je da je razlog opadanja broja katolika, između ostaloga, i izostanak okupljanja na jednom mjestu i tješnjeg međusobnog zajedništva, uz činjenicu da su katoličke sredine uvijek od Despotova bile dosta udaljene. Ako znamo da u selu živi i manji broj Mađara, to se čini posebno važnim. Novije evidencije pokazuju da je Despotovo posjećivao katolički svećenik iz Zmajeva prije pet godina no jedino u slučaju sprovoda.

»Vodio sam jedan katolički sprovod, u obitelji Bešlić, na kojem su, na moje čuđenje, vjernici znali molitveno odgovarati«, svjedoči o svojoj službi u ovim krajevima 2021. godine svećenik o. Igor Vovk.

U poslijeratnim popisima Hrvati su, nakon Srba, dugo bili drugi po brojnosti narod u Despotovu, i najviše ih je bilo 1961. godine – 68 osoba. Sve do 1991. taj broj održavao se vrlo postojanim, ali je od tada počeo padati. Na posljednjem popisu Hrvatima se u ovom selu izjasnilo 18 osoba, što je nešto više od 1% življa.

Marko Tucakov

Katoličko groblje u Despotovu