Atarski putovi za poljoprivrednike su ključna poveznica između njiva i glavnih prometnica, pa svako oštećenje tih putova predstavlja dodatne troškove i izgubljeno vrijeme. I dok se negdje ljudi sami organiziraju i popravljaju putove, drugdje se oslanjaju na pomoć mjesne zajednice i grada. U razgovoru s poljoprivrednicima iz Subotice doznali smo s kakvim se problemima suočavaju, kakva rješenja predlažu te koliko im znače dosadašnje investicije u ovu infrastrukturu.

Bikovački atar

Razgovarali smo s Markom Tikvickim s Bikova čije je gospodarstvo u tom selu nadomak Subotice. Rekao je kako se poljoprivrednici iz tog sela svakog proljeća sami organiziraju i popravljaju atarske putove, prvenstveno one kojima najviše prolaze i koji su najviše oštećeni.

»Obično se okupi 10 do 15 traktora i tada se angažira nekoliko plugova, tanjirača, parača, a ja sam najčešće na valjcima. Na taj način uspijemo riješiti većinu kritičnih dionica. U selu postoje putovi koji su nasipani tucanikom. Međutim, kada se jednom naspu, svake godine potrebno je dovesti barem jedan kamion tucanika kako bi se zakrpale rupe koje nastaju zbog vremenskih prilika. Problem je što, kada se naspe tucanik, mi poslije toga ne možemo više ništa raditi – ne možemo ravnati, samo ga se mora redovno dosipati. Ponekad od mjesne zajednice dobijemo i naftu, ali to nije često. Zbog toga su naši bikovački atarski putovi relativno dobri, jer ih sami održavamo, a i suše doprinose tome da se manje stvaraju rupe. Moje mišljenje je da bi za početak trebalo urediti Bikovački put, jer je kamionski promet ondje izrazito pojačan zbog regionalnog deponija. Iskreno, tim putom više ni ne idem, jer je u katastrofalnom stanju. Što se tiče atarskih putova, moj prijedlog je da, ako već ne želimo nanositi blato na asfaltirane ceste, onda bi na svaki atarski put 500 metara prije asfalta trebalo napraviti asfalt ili nasuti tucanikom. Tada bi se blato istreslo prije i ne bi završilo na putu. Što se tiče cementne stabilizacije, iskreno, moje iskustvo nije pozitivno. Primjer je Ganjo šor između Kelebije i Srpskog šora, gdje su se nakon par godina pojavile duboke udarne rupe koje ozbiljno oštećuju gume i felne na vozilima«, rekao je Marko Tikvicki.

Verušić – Mala Bosna

Svoje iskustvo i mišljenje s nama je podijelio i Nikola Gabrić s Hrvatskog Majura, čija je zemlja uglavnom između Verušića i Male Bosne.

»Što se tiče puta s tucanikom koji spaja Beogradsku i Somborsku cestu, on je podijeljen u tri etape. Jedan dio, od Beogradske ceste do Sivačkog puta, obnovljen je ovog proljeća i taj dio je u dobrom stanju. Od Sivačkog do Pačirskog puta stanje je osrednje, dok je dionica od Pačirskog do Male Bosne u lošem stanju. Ukupna dužina puta je oko pet kilometara i zato se sve ne može odraditi odjednom, nego se popravlja etapno, što se vidi i po kvaliteti puta«, govori nam Nikola Gabrić.

Ističe kako se remont atarskih putova radi tek kada se izvrši pritisak, i to uglavnom preko mjesne zajednice – samoinicijativne popravke se još nisu dogodile.

»Što se tiče cementne stabilizacije, moje mišljenje je da to nije rješenje. Dok traje, dobro je, ali kada se počne kvariti, nastaju duboke udarne rupe i onda je situacija katastrofalna. Primjer za to je put kod Mirgeša, gdje je cementna stabilizacija rađena prije pet godina, a do danas nije popravljana. Put je sada u jako lošem stanju i teško ga je popraviti, dok se kod tucanika jednostavno naspe novi sloj. Na atarskim putovima koje koristimo većina je nasuta tucanikom, ali ima i onih koji su samo zemljani. Njih održavamo sami, u vlastitoj režiji. Dogovorimo se nas nekoliko i obavimo radove. U posljednje tri godine popravljamo ih jednom godišnje – tko najviše koristi put, taj se i uključi, iako ima i onih koji ne sudjeluju. Radovi se uglavnom izvode plugom i tanjiračom – prvo se uzbaci plugom gdje je nisko, zatim ide tanjirača, a ako ima valjak, koristi se i za sabijanje zemlje. Ako je put u solidnom stanju, dovoljno je samo proći tanjiračom i poravnati ga. Trenutno mogu reći da su putovi u relativno dobrom stanju – nije idealno, ali bolje nego što je znalo biti ranije«, zaključuje Nikola Gabrić.

Tavankutski atar

U Tavankutu i dalje postoji priličan broj atarskih putova koji nisu uređeni, a donedavno su bili i jako oštećeni, ponajviše zbog korištenja u kišnim razdobljima kada poljoprivrednici moraju prolaziti njima. Ipak, kako naš sugovornik Tome Vojnić Mijatov naglašava, u posljednjih desetak godina napravljen je značajan pomak zahvaljujući Gradu Subotici koji je uvažio njihove molbe.

»Izgrađen je veći broj putova, premda još uvijek ostaje potreba za uređenjem onih najfrekventnijih. Primjerice, prije desetak godina urađen je Mali tavankutski put od dionice Skenderevo – Mišićevo do žitničkog atara. Također, završen je Bećar atar od mirgeške stanice do Somborske ceste. Trenutno se radi put kroz Kurijašov atar koji povezuje Gornji Dikanovac sa Somborskom cestom – riječ je o vrlo važnoj prometnici jer povezuje veliko zemljišno područje. Na tom potezu primijenjena je cementna stabilizacija, a na nju će doći tucanik. Prošle godine urađena je i važna dionica od Gornjeg Tavankuta do asfalta koji vodi od Bajmaka prema graničnom prijelazu Bácsalmás. Taj je put iznimno prometan, posebice za poljoprivrednike koji rade u bajmačkom ataru. Također, napravljen je put od željezničke stanice Skenderevo – Mišićevo, ali on je trenutno u lošem stanju zbog oštećenih doljača. Dobio sam obećanja da će i taj dio biti saniran«, govori nam Vojnić Mijatov.

Kaže kako je dio puta od Kaponje prema Malom tavankutskom putu također započet, ali je urađena samo polovica. Ostatak je u planu i nadaju se da će biti završen. Mali tavankutski put, dužine oko 15 kilometara, urađen je cementnom stabilizacijom i u solidnom je stanju, iako već ima nekoliko oštećenja koja su u planu da se poprave.

»Sve u svemu, glavne prometne žile Tavankuta su ili već urađene ili u fazi planiranja, što poljoprivrednicima i te kako znači – brži je i sigurniji odlazak na njive, manje je trošenja goriva, a i habanja strojeva. Naravno, postoje i problemi. Cementna stabilizacija ljeti stvara veliku prašinu, a budući da je dio neasfaltiranih ulica u selu urađen istom tom tehnikom, ta prašina smeta mještanima jer moraju zatvarati prozore ili sklanjati rublje s dvorišta kada netko prolazi. Boljim se pokazao materijal dobiven skidanjem starog asfalta, tzv. strugani asfalt – on u sebi ima katran, ne praši se toliko, pa bi ga trebalo češće koristiti prilikom pokrivanja manjih ulica unutar sela, a cementnu stabilizaciju ostaviti za atar. Što se tiče same izvedbe radova, problem je što izvođači često ne pripreme podlogu kako treba. Doljače, tj. udubljenja, ostaju neizdignuta, pa se tu zadržava voda i ubrzano uništava put. Primjeri iz Male Bosne i Tavankuta pokazuju da, kada se doljače unaprijed naspu zemljom ili materijalom, put traje znatno dulje i ne oštećuje se ni nakon velikih kiša. Iako za to postoje moćni strojevi kojima bi se taj posao mogao obaviti u par sati, izvođači to često preskaču, a upravo je to ključ da putovi ostanu trajni i kvalitetni«, zaključuje Tome Vojnić Mijatov.

Ivan Ušumović