»Iako sam kao dijete prihvatio Bjelovar kao svoj dom, korijeni su u Srijemu. Tamo sam prohodao, tamo su mi prve uspomene. Nosiš to cijeli život, i kad misliš da si zaboravio – nije nestalo, samo je postalo dio tebe«, kaže Rukavina

Kada je kao jedanaestogodišnji dječak napustio Novi Slankamen u Srijemu i s roditeljima stigao u Hrvatsku, Antun Rukavina nije mogao ni naslutiti da će se njegov novi život oblikovati upravo kroz ono što je ponio iz rodnog kraja – ljubav prema zemlji i voćarstvu. Danas, više od tri desetljeća kasnije, taj mirni i skromni čovjek, sada iz Bjelovara, stoji iza uspješnog obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva koje godišnje daje tisuće kilograma jabuka, prepoznatljivih po okusu, boji i postojanosti. Njegova priča nažalost nije jedinstvena, mnogi su napustili zbog tadašnjih ratnih okolnosti svoje domove, ali ustrajnost ove obitelji je, iako daleko od rodnog kraja, uspjela sačuvati ono najvažnije: vrijednost rada i obiteljskog zajedništva.

Krenuti ispočetka

»Rođen sam 1981. u Novom Slankamenu, a 1992. morali smo otići zbog rata. Bio sam dijete, jedva se sjećam pojedinosti, ali znam da smo morali napustiti sve što smo imali i krenuti ispočetka«, priča Antun dok polako prebire po sjećanjima.

Obitelj Rukavina, kao i mnoge druge u to vrijeme, bila je prisiljena zamijeniti dom. Novi početak pronašli su u Kovačevcu pokraj Bjelovara, gdje su se, kako kaže, ponovno uhvatili onoga što najbolje znaju – zemlje i voćaka. Roditelji su se i u Srijemu bavili voćarstvom i vinogradarstvom, a njihova ljubav prema zemlji nije bila vezana za mjesto, nego za poziv.

»Otac je još 1971. godine posadio prve voćke i vinograd u Novom Slankamenu. To je bio početak naše obiteljske tradicije koju smo nastavili i ovdje. Prenijeli smo znanje, iskustvo i volju. Samo su se brežuljci promijenili – sada su to bilogorski«, govori Antun.

Obiteljski voćnjak

Na tim pitomim brežuljcima, između Koprivničko-križevačke i Bjelovarsko-bilogorske županije, danas se prostire petnaest hektara voćnjaka.

»Jabuka nam je glavna kultura, s nasada se beru zlatni i crveni delišes, idared, fuji, gala, jonagold, cripps pink i granny smith. Breskve su također zastupljene, no, teško je jednako intenzivno raditi obje kulture. Jabuka je naša baza i glavni izvor prihoda. Daje stabilnost i sigurnost, a tržište je poznaje i traži. Kad je dobro napraviš, ne brineš se hoćeš li naći kupca«, ističe Antun Rukavina.

S ponosom nam govori i o modernizaciji voćnjaka, pogotovo o pogodnostima koje imaju kao stanovnici Europske unije.

»Imamo sustav navodnjavanja koji smo postavili prije nekoliko godina, tu su protugradne mreže, a sad smo aplicirali i za antifrost sustav koji bi trebao izdržati temperature i do minus sedam. Potrebno je mnogo vode, ali to su investicije koje znače sigurnost. Sve se radi planski, promišljeno i s mjerom. Petnaest hektara je naš maksimum ako želimo sve sami održavati. To je posao koji traži čovjeka cijelog, ne možeš raditi površno. U poslu sudjeluje cijela obitelj – supruga vodi administraciju, a ja sam gotovo stalno u voćnjaku. Uz njih, zaposlena su i tri radnika za stalno. Djeca su još u školi, jedan ima osamnaest, drugi trinaest godina. Ljeti kada su slobodni, uvijek su uz nas. Lijepo je kad ih vidiš kako s vremenom počnu razumijevati posao, kao da se sve to nasljeđuje kroz ruke, ne kroz riječi«, naglašava Rukavina.

Poljoprivreda kao način života

Obiteljsko gospodarstvo Rukavina dio je Proizvođačke organizacije PZ JabukaHR, koju su osnovali lokalni voćari.

»Nas osamnaest udružilo se i mislim da smo bili među prvima u Hrvatskoj koji su to napravili. Naše jabuke završavaju u trgovačkim centrima diljem zemlje. Sve ostaje u Hrvatskoj, ne izvozimo vani. To nam je i cilj – da hrvatsko voće bude dostupno našim potrošačima«, ističe Antun.

Organizacija im omogućuje stabilan plasman, ali i zajedničke nabave, edukacije i razmjenu iskustava, što malim proizvođačima puno znači. Osim toga, obitelj Rukavina otvorila je maloprodajni prostor na otvorenom u Bjelovaru što su kupci, željni domaćeg voća, izuzetno dobro prihvatili te prepoznali. Kada su Ivan i Marica, Antunovi roditelji, posadili svoje plantaže voća, mnogi su se ugledali na njih te krenuli njihovim stopama. Danas, 2025. godine grad Bjelovar i okolica mogu se pohvaliti uspješnim voćarima zahvaljujući upravo obitelji Rukavina iz Novog Slankamena.

Antun priča i o planovima – dio površine planira posvetiti sadnji božićnih drvaca, nordijskih jela.

»To je više za budućnost, možda jednog dana moji sinovi to razviju dalje. Za sada su to male površine, ali svaka ideja koja dolazi iz obitelji ima težinu. Poljoprivreda nije samo posao, nego način života. Tko se jednom ozbiljno uhvati zemlje, teško se od nje odvaja«, nastavlja Rukavina.

Veze sa zavičajem

Unatoč svemu, obitelj Rukavina nije zaboravila svoj zavičaj.

»Imam strica i rođake u Novom Slankamenu. Nažalost, zbog posla rijetko idem tamo, ali nostalgija postoji. Iako sam kao dijete prihvatio Bjelovar kao svoj dom, korijeni su u Srijemu. Tamo sam prohodao, tamo su mi prve uspomene. Nosiš to cijeli život, i kad misliš da si zaboravio – nije nestalo, samo je postalo dio tebe«, kaže Antun.

Voćnjak Antuna Rukavine danas je simbol upornosti, kontinuiteta i ljubavi prema zemlji. Na bilogorskim brežuljcima, gdje se zrcali svjetlo i sjena, raste dokaz da rad, strpljenje i vjera u ono što radiš donosi plodove – i na zemlji, i u životu. Njegova priča pokazuje da uspjeh ne dolazi preko noći, nego iz dana u dan, iz koraka u korak, iz generacije u generaciju.

Ivan Ušumović