Crkva sv. Ivana Krstitelja u središtu Gudurice
U obilasku sela uputno je bilo posjetiti groblje koje se nalazi na jednoj od uzvisina na periferiji Gudurice. Uzdužnom stazom ono je podijeljeno na sjeverni dio, u kojem se sahranjuju mahom pravoslavni Srbi, Makedonci i Rumunji, a u gornjem dijelu, neposredno uz i oko grobljanske katoličke kapele, Slovenci, Hrvati i Mađari
Selo Gudurica u Banatu, na području Grada Vršca, jedno je od četiri sela koja se nalaze podno sjevernih obronaka Vršačkih planina. Ima vrlo bogatu povijest, koja je od XVIII. stoljeća bila obilježena naseljavanjem i vrijednim vinogradarskim i vinarskim radom doseljenih Nijemaca, koji su, došavši iz Lotaringije, Rajnske oblasti, Thriera i Meinza znalački koristili prednosti padina ove banatske uzvisine za uzgoj vinove loze. Dio te povijesti su i ovdje naseljeni Hrvati, pristigli tijekom procesa savezne kolonizacije, koja je počela prije točno osamdeset godina i završila se najvećim svojim dijelom do 1948. godine. Na mjesto Nijemaca došli su u najvećoj mjeri Slovenci, i u prvo vrijeme kolonizacije selo je gotovo u potpunosti bilo naseljeno pripadnicima ovoga naroda, što je bio svojevrstan kuriozitet. Potom su, u značajno manjem broju, organizirano došli i Makedonci, pa Srbi iz Jablaničkog okruga i, na koncu, hrvatske i srpske obitelji iz Dalmacije. Je li kolonizacija nakon Slovenaca posljedica nemogućnosti da se popune kvote koje je za naseljavnje Banata imala Slovenija ili ne, uglavnom 1948. u prvom poslijeratnom popisu u ovom selu popisano je 129 Hrvata kolonista, i to iz kotareva Trogir, Šibenik, Knin i Benkovac.
Kapela obitelji Berberich
Njihovih tragova ostalo je, zbog naknadnih odlazaka i asimilacije, jako malo i oni su vjerojatno pomiješani s Hrvatima koji su u vrijeme socijalističke Jugoslavije u malom broju dospjeli do Vršca i okolice, te, naravno, ostalim stanovnicima ovog sela. U obilasku sela uputno je bilo, stoga, posjetiti groblje koje se nalazi na jednoj od uzvisina na periferiji Gudurice. Uzdužnom stazom ono je podijeljeno na sjeverni dio, u kojem se sahranjuju mahom pravoslavni Srbi, Makedonci i Rumunji, a u gornjem dijelu, neposredno uz i oko grobljanske katoličke kapele, Slovenci, Hrvati i Mađari. Cijeli južni, katoličko-njemački dio groblja je u posebno devastirajućem obujmu uništen, a nadgrobni spomenici su srušeni (pojedini izvori navode da se sve dogodilo sustavno i u kratkom vremenu tijekom 1990-ih). Grobljanska kapelica sukladne i stroge vanjštine s klasicističkim elementima, pak, na prednjoj strani oltara otkriva da su u njoj sahranjeni lokalni poduzetnik, vlasnik ciglane te posljednji ravnatelj Ureda za utege i mjere Julius Berberich (1864. – 1926.), Ida Berberich (1890. – 1893.), a za Annu nema upisane godine rođenja i smrti, te ostaje nepoznato je li ovdje sahranjena. Osoba toga imena, udovica Anna Berberich iz Gudurice, nalazi se u registrima osoba za koje se u vremenu poslije završetka rata u njemačkim izvorima navodi da je »umrla od gladi ili na druge načine u logorima za istrebljenje i interniranje u Gudurici«. Kapela i kripta na groblju sagrađeni su 1886., od strane udovice Susanne Nickl, da bi nakon Prvog svjetskog rata došli u posjed Juliusa Berbericha. Prezime ovog očito dobrostojećeg Nijemca asocira na hrvatske korijene, i jedino je slavenskoga etimološkog oblika koje je bilo zastupljeno u ovom selu, no njegovu povijest i eventualni proces germanizacije nekog od slavenskih predaka nije lako potvrditi.
Kada su grobovi Hrvata u pitanju, potvrđuje se relativno mlado prisustvo Hrvata. U Gudurici sahranjene osobe hrvatske nacionalnosti nisu umrle prije Drugog svjetskog rata. Za razliku od Slovenaca, čiji nadgrobni spomenici u najvećoj mjeri sadrže epitafe na slovenskom jeziku, grobova Hrvata i ovdje ima u malom broju uklesanih i ćiriličnim pismom. Nema, ipak, niti jednog s ideološkim obilježjem – stariji su bez obilježja bilo kojeg kolektiviteta, a noviji imaju uklesan »latinski« križ. Obitelji Hrvata koji su ovdje sahranjeni su: Ševerdija, Sabatuš, Živković, Makarin (tri grobnice), Čengić (dvije), Turković, Katić, Vrbanić, Ratković, Nenadić, Radoičić, Roginić i Ropić. Čini se jasnim da je bilo čestog ženjenja za Slovenke, Mađarice i Srpkinje. Na spomenicima su po dva oblika imena Anto, te Stjepan i Luka, te po jedan Janko, Ivan, Joso, Đuro, Marijan, Vlado i Mijo. Ženska imena su: Jurka, Milka, Ivanica, Danica, Antica, Božica, Ana, dvije Marije, Anica, Nikica, i Elizabeta.
Grobljanska kapela obitelji Berberich u Gudurici
Povezanost Dalmatinaca u Stanišiću i Gudurici?
Povijest ovoga sela i njegova »natopljenost« banatskim vinom Vršačkoga vinogorja može se osjetiti na gotovo svakom koraku. U Gudurici se nalazi i lokalni put vina, te uspješno radi šest registriranih vinarija u obnovljenim kućama, te degustacijskim dvoranama vlasnika Srba, Makedonaca i Hrvata. Ovdje se nalaze i biskupijski vinogradi Zrenjaninske biskupije, te se proizvodi misno vino za cijeli Banat. Jedan od vlasnika vinograda i ljubitelj vina je i dalmatinski Hrvat, Guduričanin podrijetlom Petar Lokas, diplomirani socijalni radnik koji živi u Vršcu i koji je ovoga ljeta objavio knjigu Gudurica koju volimo. O zanimljivostima iz vremena kolonizacije on navodi:
»Svi su kolonisti vlakom stizali do posljednje željezničke postaje, koja se tada nalazila u susjednom selu Veliko Središte, odakle su kamionima dovoženi do Gudurice. Zanimljivo je to što su se Dalmatinci, koji su većinom bili vinogradari, najprije doselili u selo Stanišić, kod Sombora, gdje se stanovništvo bavilo isključivo ratarstvom i stočarstvom. To im nikako nije odgovaralo, pa su, čim su čuli da u Gudurici ima puno napuštenih vinograda, svi zajedno odlučili preseliti se ovdje«.
Najveći dio knjige posvećen je ovdašnjoj vinogradarskoj i vinarskoj kulturi, te doprinosu ekspanziji vinskog turizma koja traje već dva desteljaća i doslovno je spasila vinograde u ataru Gudurice od propadanja, a koji su se nekada protezali na 970 ha. Središte Gudurice krasi katolička crkva sv. Ivana Krstitelja, sagrađena 1736. godine. Nakon odlaska njemačkoga stanovništva, pa sve do prvih godina ovog stoljeća bila je u iznimno ruševnom stanju, kojem su, po svoj prilici, doprinijeli stanovnici susjedne župne kuće. No 2011., u Guduricu se iz Münchena nakon 42 godine vraćaju bračni par Julijana i Mate Konta, u želji da u rodnom selu provedu svoje umirovljeničke dane. Tada, na njihovu inicijativu i uz pomoć potomaka nekadašnjih stanovnika, započinje rekonstrukcija vanjštine i enterijera crkve, kao i župne kuće. Niz opsežnih i zahtjevnih poslova i postupaka obnove nedavno je završen, između ostaloga i posvećenim zalaganjem svećenika Mihaia Gherghela. Mise u crkvi već dulje vrijeme slavi on s malim brojem vjernika na hrvatskom jeziku.
Po posljednjem popisu u Gudurici živi 876 stanovnika, te među njima i sedmero Hrvata. U posljednjih nekoliko desetljeća broj im se stalno smanjuje, dok njihovi potomci najčešće žive u Vršcu te u različitim zemljama zapadne Europe.
Marko Tucakov
Korišteni podaci: Balthasar Ehm: The Life and Times of Kudritz; Mario Bara: Sudjelovanje Hrvata u saveznoj kolonizaciji Vojvodine 1945. – 1948.
