Župnik Stjepan Prćić s prvopričesnicima u Savinom Selu 1965. godine

Uvid u povijest djelovanja Katoličke Crkve u ovom mjestu ukazuje na pogodne pastoralne prilike, i to nakon Drugog svjetskog rata, po svoj prilici zahvaljujući stabilnom broju Hrvata, katoličkih vjernika

Hrvati u Savinom Selu čine nešto malo više od 2% stanovnika. Nakon Srba, Crnogoraca i Slovaka četvrta su po brojnosti nacionalno opredijeljena etnička skupina u ovom mjestu u općini Vrbas, koje se do Drugog svjetskog rada zvalo Torža i bilo u najvećoj mjeri naseljeno Nijemcima. Na razini općine, pak, po udjelu Hrvata Savino Selo je na prvom mjestu, a ako se razmatraju sva sela središnje Bačke nalazi se na drugom, nakon Kruščića.

Groblje u Savinom Selu

Čitanje nadgrobnih spomenika

Možda će ovi toponimi našim čitateljima biti manje poznati, no Hrvata i dalje ima u Savinom Selu (56 osoba), i tijekom novije povijesti bilo ih je u nezanemarivom broju. Kao i uvijek, u istraživanju ove činjenice i saznavanju pojedinih detalja o njoj od pomoći su vidljiviji javni podaci, oni na natpisima nadgrobnih spomenika na groblju na samom sjevernom rubu naselja. Sudeći po oblicima prezimena, te prezimena i imena, nadgrobnih spomenika Hrvata, ili barem osoba u čijim obiteljima je makar, kada su sahranjivane u jedan grob muž Hrvat, ima najmanje 35, što je oko 5% od svih grobova na ovom groblju. Najveći broj grobova odnosi se na sahranjene Crnogorce i Srbe, a za njima slijede Slovaci, Hrvati, Mađari i Rusini. Postoji mala vjerojatnoća da je neki od Hrvata iz prijeratnog razdoblja sahranjen na evangeličko-reformatskom groblju, na južnom dijelu sela, no to nije moguće provjeriti, budući da je to groblje obraslo u gustu šumu.

Na sadašnjem, nacionalno i konfesionalno mješovitom seoskom groblju zapažaju se tri grobnice Hrvata iz obitelji Maletin, po dvije obitelji Kelić, Marić, Kolović i Ključarić, te po jedna obitelji Mandel, Ćića, Matić, Lovreković, Demković, Lauc, Ištoković, Rakić, Kovačević, Pertić, Copek, Kolnik, Zorić, Vidović, Stiskalo, Tomić, Dević, Mišić, Brnadić, Bukovac, Čorak i Mandić. Niti jedna osoba na ovom groblju nije sahranjena prije Drugog svjetskog rata, po podacima s epitefa, što upućuje na podrijetlo hrvatskog stanovništva iz kontingenata poslijeratne kolonizacije Vojvodine, te spontanog naseljavanja ekonomskih migranata nakon toga. To potvrđuju i podaci poslijeratnih popisa. Hrvata je tada bilo između 106 i 245 (1961. godine, što je najviše u XX. stoljeću u ovom selu i činilo je gotovo 5% stanovnika Savinog Sela). Gotovo je sigurno da je industrija u obližnjim gradovima Vrbasu, Bačkoj Palanki i Kuli pridonijela naseljavanju Hrvata, i to napose iz BIH, koja nije bila toliko zastupljena u sustavnoj kolonizaciji ovog kraja u odnosu na kontingente doseljenika dodijeljene srezovima u Crnoj Gori, primjerice.

Crkvena povijest

Razgledajući nagrobne spomenike na vrlo primjereno održavanom groblju u Savinom Selu, promatrač za kratko vrijeme može zaključiti kako je vrlo mali broj onih grobova Hrvata s ideološkim obilježjima ili bez obilježja. S druge strane, broj spomenika sa simbolom zapadnoga kršćanstva je dominantan. Uvid u povijest djelovanja Katoličke Crkve u ovom mjestu ukazuje na pogodne pastoralne prilike i to nakon Drugog svjetskog rata, po svoj prilici zahvaljujući stabilnom broju Hrvata, katoličkih vjernika. Hrvata u malom broju je ipak u Savinom Selu bilo i prije Drugog svjetskog rata, budući da crkveni izvori kao jezik bogoslužja 1942. godine navode i hrvatski, uz mađarski i njemački. Odakle oni i gdje se odvijalo bogoslužje?

Šetnja (glavnom) Ulicom maršala Tita na prostranoj no neuglednoj kući na broju 13 uz kapiju pročelja otkriva veliki križ izveden u žbučnoj plastici. Vrata dvorišta su, kao i drugdje u Bačkoj, otvorena, a odmah do ulaza nalaze se drvena vrata molitvene kuće (kako se često u manjim filijalama nazivaju bogoslužni objekti) posvećene Srcu Isusovu. Ona se proteže prostorijom dugačkom 20 metara, širine 8, posvećenom za katoličko bogoslužje u kući izgrađenoj 1940. godine. Pet godina ranije vikarija Torža izdvojena je iz župe Svih svetih u obližnjoj Kucuri, a godinu dana kasnije, 1936., počele su se voditi i matice. Nazočnost katolika bilježi se još od 1822., uvijek u malom broju, vjerojatno radi održavanja konfesionalne ravnoteže. Vrlo je moguće da je u periodu kada je Torža ušla u sastav slavenske države sustav prosvjete, kao i u mnoga druga sela u Vojvodini, dovodio učiteljski kadar u škole kako bi neslavensku djecu intenzivno podučavao na srpskom i hrvatskom jeziku. Slično se dogodilo i u drugim državnim službama. Tako se može tumačiti ova međuratna prethodnica kasnijih Hrvata naseljenika.

Molitveni dom Srca Isusova u Savinom Selu

Došla je struja!

Molitveni dom Srca Isusova bio je utočište Hrvata ovoga sela. Nekoliko izvora spominje vrlo posjećena bogoslužja tijekom više od četiri desetljeća. Slikar Eugen Kočiš (mlađi) naslikao je 1955. godine veliku oltarnu sliku uljem na platnu. Ta slika je i danas glavna oltarna slika u molitvenom domu. U dvorištu se nalazi metalni zvonik s dva zvona. »Crkva« odaje dojam marnoga održavanja, ali i nostalgije za vremenima koja su neumitno prošla. U istoj zgradi svete mise služe i grkokatolički svećenici.

Njome su upravljali svećenici iz Kucure, a čak petorica bili su Hrvati: Marko Zomborčević, koji je vjerničkom zajednicom upravljao od 1815. do 1822., Jakob Vlaović (1938. – 1947.), Stjepan Prćić (1960. – 1968.), Franjo Davčik (1982.) i Aleksandar Lukić (1982. – 1993.). Od 1968. godine vjerska zajednica u Savinom Selu je bila proglašena župom, no u selu nikada nije bio postavljen svećenik koji bi tamo stanovao. Pokojni biskup Slavko Večerin nanovo ju je 2021. spustio na razinu kucurske filijale. I danas, kada se mise slave jedanput mjesečno, i kada na njima bude uglavnom jednoznamenkasti broj vjernika (unatoč 247 katolika oba obreda koliko ih ima po popisu), mora se kazati kako rane iseljavanja Hrvata i vjerske te nacionalne asimilacije bole, ali ne ubijaju život ovdje. Pomalo neobičan znak toga jeste uvođenje struje u molitveni dom, prvi puta, što se dogodilo ove godine! Do tada su mise služene isključivo u podne, kada ima najviše dnevnog svjetla. Liturgijski život katolika omogućuju i dalje revnosni svećenici, a posebno György Juhász (1993. – 2006.) te sadašnji Károly Szabadi.

Svoje svećeničke uspomene iz ovog sela navodi prečasni Juhász, svećenik u 80. godini života, župnik u Kuli.

»Zapisivao sam svake godine u koju kuću sam ulazio, gdje su me očekivali, i imao sam vodiča, jer ispočetka nisam znao gdje stanuju naši vjernici. Išao sam u dvadesetak obitelji. Naši vjernici većinom su bili Hrvati, podrijetlom iz Bosne, ali i iz drugih krajeva nekdašnje države. Bilo je i Mađara. Na svetoj misi je bilo do dvadesetak ljudi. Kantora, na žalost, nismo imali«, kaže on, dodajući da je za njegove službe obnovljeno svetište molitvenog doma, napravljena hidroizolacija zgrade na trošak Mjesne zajednice te oličen unutarnji dio.

Mali znak da je možda moglo biti i jačeg društvenog i političkog aktivizma Hrvata središnje Bačke bili su utemeljenje Mjesne organizacije DSHV-a u Savinom Selu nakon demokratskih promjena početkom stoljeća, te posjeti čelnika ove stranke uoči pojedinih izbora, no čini se da taj pothvat nije zaživio.

Marko Tucakov

Vanjski dio molitvene kuće