Sedam punih stoljeća uspijevali su karaševski Hrvati sačuvati svoj prepoznatljivi identitet kroz jezik, vjeru i običaje. Padali su za to vrijeme kraljevi, carevi i predsjednici, mijenjale se državne granice i ideologija, a oni su ostali isti – samosvojni i prepoznatljivi. Ali, nove tehnologije, koje su dovele do sveopće globalizacije, i primjena novih administrativnih pravila, prije svega kada je riječ o članstvu Rumunjske u Europskoj uniji, načele su i ovu malu zajednicu poput virusa i iz gotovo konzerviranoga stanja stavile ju pred izazove s kojima do sada nije bila suočena

Lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Temišvaru, predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Rumunjskoj i član Savjeta hrvatske Vlade za Hrvate izvan Hrvatske Petar Haţegan svjedok je ovih brzih promjena i vrlo je dobro upućen u njih. Školovanje u Temišvaru (na rumunjskom) i Zagrebu (na hrvatskom) poslužilo mu je da stečena znanja primijeni u zavičaju u koji se vratio i u kojem i danas živi. Njegov blag odnos prema Drugome nije proturječan njegovim čvrstim uvjerenjima da je za kvalitetan život neophodan spoj vjere i znanja. Upravo stoga njegovi kritički stavovi spram zajednice čiji je i sâm član potaknuti su prije svega ljubavlju i željom za boljitkom, a to se, prema njegovim riječima, ne može ostvariti bez učenja i preko noći. On sâm najbolji je primjer prethodne tvrdnje: izvan radnoga mjesta na kom hrvatskom podučava čak i Rumunje iz Vojvodine, držanjem pučke pobožnosti materinskom jeziku uči i Hrvate u Jabalču, jedinom od sedam hrvatskih mjesta gdje lokalno stanovništvo svakodnevno komunicira na rumunjskom.

► Razgovor za Hrvatsku riječ stoga počinjemo pitanjem koje toliko fascinira svakoga tko je makar jednom došao u karaševski kraj: kako su Hrvati u moru romanizama, hungarizama i germanizama do danas ipak uspjeli sačuvati svoj prepoznatljivi govor?

Nadasve zahvaljujući Crkvi. Rekao bih da temelj naše zajednice čine dvije Crkve: Crkva u malome, to je obitelj, i Crkva u velikome, živa Crkva koju čine vjernici svih naših mjesta, pa i onih manjih gdje se više govori rumunjski, a razumiju hrvatski. Budući da su i oni išli trbuhom za kruhom pa su stjecali neka valutna sredstva i u Hrvatskoj, naposrednim kontaktom i oni su bili primorani učiti hrvatski jezik. Budući da držim pučku pobožnost i da molimo na hrvatskom jeziku, moje iskustvo danas je da se hrvatski jezik ponovno postavlja u poziciju da se mogu nadati da će i ti ljudi sve bolje i bolje vladati njime.

► Ipak, sami mještani kažu da je danas sve veći broj obitelji u kojima stariji međusobno govore hrvatski, ali s djecom rumunjski. Kako komentirate ovu pojavu koja u prethodnih 600-700 godina nije postojala?

Ovo je govoto retoričko pitanje jer i sami znate da danas živimo u virtualnom društvu, da društvene mreže čine svoje, da su sadržaji raznovrsni i da oni nisu vezani za ono čime su se bavili njihovi roditelji ili djedovi. Sve to novo ide na engleskom ili je prevedeno na rumunjski, pa i oni obogaćuju svoj rječnik, ali rumunjskim jezikom. Ipak, funkcionalni jezik, hrvatski mjesni govor, koriste u kući dok se već s prijateljima vani ili pak u školi često govori rumunjskim jezikom. Mi raznovrsnim aktivnostima, kao predstavnici druge udruge Hrvata u Rumunjskoj, u suradnji s načelnicima općina i općenito s dobrim ljudima nastojimo senzibilirati mlade putem hrvatskog jezika, da ga zavole, da ga češće slušaju, da slušaju glazbu na hrvatskom jeziku...

► Rekli ste da u Temišvaru, gdje predajete, među studentima imate i Rumunja iz Srbije. Je li to pokazatelj veće zainteresiranosti za učenje hrvatskog jezika u Rumunjskoj ili je riječ o nečemu drugom?

Jest, ima zainteresiranih za učenje hrvatskoga. U početku broj studenata je bio mali, ali kada jednom stupite u kontakt sa studentima, uz sve službene obavijesti koje teku na fakultetu, najglavniji način prijenosa informacija i danas je čovjek prema čovjeku. Tako mi se iz godine u godinu broj studenata na hrvatskom povećavao i stigao sam do brojke 116, pa 120 po polugodištu. Naravno, riječ je o početnom hrvatskom A2 ili B1. Budući da imam i studente Rumunje iz Srbije, tu moram ići poredbenom gramatikom i to je delikatno. Oni, naime, znaju ili razumiju srpski jezik, ali ih ipak treba upoznati i s razlikama u odnosu na hrvatski. Stoga se mora pronaći način komuniciranja, pa onda i otići s njima u Hrvatsku i stvari već teku drugačijim pravcem, prije svega da antagonizmi nestanu. Naravno, imam i pripadnike hrvatske manjine koji mogu upisati hrvatski jezik ili pak hrvatsku kulturu i civilizaciju, a onda i dodatne programe koje radim. Moja je želja doći nekako do uspostave suradnje između učenika i studenata. Stoga putem programa idem s učenicima da se upoznaju sa studentima i vide fakultet. To je i fakultetu korisno jer će neki od njih koliko sutra postati studenti Sveučilišta u Temišvaru, a ima i nekoga tko je stariji i tko također želi nešto naučiti. Moja je uloga posredovati u tome da se ljudi druže, da se sprijatelje, da nauče hrvatski jezik i zavole Hrvatsku i... zašto ne: da u nju jednoga dana dođu ne samo kao sezonski radnici, nego i da se zaposle u njoj i u njoj žive.

► Kakvi su rezultati toga programa, kolika je zainteresiranost mladih iz karaševskog kraja za učenje hrvatskog na fakultetu?

S obzirom na to da studij mogu upisati studenti druge i treće godine, iz ruralnih sredina nema neki veliki broj učenika koji žele upisati neki od fakulteta Sveučilišta u Temišvaru. Brojke se kreću od minimalno tri do maksimalnih deset.

► Predsjednik ste Demokratskog saveza Hrvata u Rumunjskoj, jedne od dvije postojeće hrvatske političke organizacije u Rumunjskoj. U čemu je razlika u odnosu na Zajedništvo Hrvata?

Uz krovnu udrugu, a to je Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj, gdje su se svi na početku uključili, postojao je sklad i zajednička očekivanja. To je tako bilo sve dok nije krenuo pristup prema kolaču, da se tako izrazim. E, onda su se stvari lagano promijenile. Ono što smo se dogovorili da će u jednom mandatu biti predsjednik iz jedne općine, u drugom iz druge, pa predstavnik u Parlamentu na sličan način... to je nestalo i ispostavilo se da je taj tko je bio glavni preuzeo sve dužnosti, pa čak i dužnost glavnog tajnika. Njegovim tragom nastavlja se i takva narav i jasno je da je u takvom stanju stvari došlo do podjele ondašnjih ljudi koji su pokrenuli i osnovali drugu stranku, a ja sam izabran za njenog petog predsjednika. Tek nakon toga shvatio sam da stvari ne idu odozdo nego od gore, da vrata nisu uvijek otvorena svima nego nekima koji su pogodniji. Ipak, zahvaljujući potpori Hrvatske, odnosno Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, mi možemo razmišljati i o programima i projektima i o provedbi istih. Od izuzetnog je značaja da se problemi uočeni na licu mjesta pretvore u potencijalne ideje koje kasnije mogu biti ostvarive. Ali, iskreno, volio bih pronaći mlade ljude koji bi prepoznali ovo o čemu govorim i koji bi to nastavili gurati, a ja da se malo povučem i da budem na koncu u ulozi nekakvog savjetnika. A najsretniji bio bih onog trenutka kada bih i s druge strane čuo »ljudi moji, tako nas malo ima a toliko posla nas čeka; ajmo si pružiti ruku i ići dalje«. Možda i to doživimo i zato se i molim. Možda se i dogodi takvo što.

► Kako se te podjele odražavaju na same Hrvate u karaševskom kraju; ima li i među njima podijeljenosti?

Ovo je moj osobni stav i mogu ga argumentirati. Mi smo do 1990. živjeli u znamo kakvom društvu i ljudi su naviknuli govoriti ono što netko drugi želi čuti, a u nekakvim intimnim krugovima reći ono što se treba reći. Godine 2013., pa i kasnije, radili smo neka sociološka istraživanja i velika većina ljudi išla je u pravcu da se treba ujediniti. Svjestan sam činjenice da mi imamo predstavnika u rumunjskom Parlamentu, 18 manjina je prisutno, 17 plus 1, Mađari su brojčaniji i glasniji i zahvaljujući njima mi uživamo potpore i tako se moramo postavljati prema vani. Oni uživaju poprilična sredstva za naše prilike iako se u Rumunjskoj još uvijek živi skromno u odnosu na nekakve standarde. Pa kad saznate koliko se prima na račun Hrvata od rumunjske Vlade, onda vas je gotovo stid, a povremeno se čak i bojite da nam to ne naplate jer svi ćemo morati raditi da bismo vratili taj novac. Imao sam osobno iskustvo kada sam se u Uredu za manjine našao s jednom našom veleposlanicom i kada sam joj rekao da mi nemamo zastupnika u Parlamentu i da nemamo o čemu razgovarati. Znači, iz najdemokratskije institucije u Rumunjskoj ti ustaneš i za potrebe Hrvata odeš jer kao nemaš relevantnog sugovornika. To je, moram priznati, politička nepismenost. Također, primijetili ste da nam na lupačkoj strani nedostaje kanalizacija, a na karaševskoj bismo išli na pošumljavanje. Stoga sam pokrenuo pitanje da se uspostavi partnerstvo općina i da načelnici to stave pred vijeća da glasaju o tome. Mislite li da su vijećnici Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj glasali za to? Nisu! Uz dužno poštovanje, to je diskriminacija na razini političke nepismenosti. Jer, i sami ste vidjeli, ljudi u lupačkoj općini nemaju kanalizaciju! A u XXI. stoljeću smo. U Europskoj uniji. Ovo je na razini ponašanja djece u četvrtom osnovne i mene je stid o ovome govoriti. Ipak, uz potporu Hrvatske, ja se nadam da će karaševska općina ipak krenuti u pošumljavanje.

► Kako biste ocijenili odnos rumunjske države prema svojim nacionalnim manjima: kao proaktivni, koji ih potiče na opstanak i razvoj ili kao birokratski, koji ih podržava u mjeri koje su propisane zakonima i minimalnim standardima?

Mi smo imali vrijeme do 1989., koje je bilo jako skučeno, slobode ograničene... To je svima poznato. Ali, također, nitko ne smije s uma smetnuti činjenicu da je obrazovanje bilo besplatno i dostupno svima. I, uz dužno poštovanje, demokracija je novi naziv, ali u to vrijeme nije bila potrebna nikakva veza za zaposlenje nego se zapošljavalo na temelju školovanja. To, dakle, ne smijem osporiti kada je riječ o prošlosti. Kao pripadnik hrvatske manjine također ne mogu reći da nam je netko, i to u vrijeme teškog ateizma, dok je ovdje bio župnik Todor Katić zabranjivao podizanje crkava u Nermiđu i Jabalču. Drugo vrijeme je od 1990. pa do danas. Razmjerno brzo Rumunjska je ušla u Europsku uniju i budući da imamo kontinuitet iz komunizma, ja sam tijekom ovoga vremena uživao i uživam slobodu. Danas se, recimo, mogu slobodno kretati, slobodno pokazati ono što sam tijekom vremena gajio i stekao: jezik, običaje, nošnju, ples... Ali, to su stvari koje se ne uče preko noći, to se prenosi iz obitelji. To je strukturalno društvo koje ima svoje vrijednosti koje su konzervirane. Također, uvjeren sam kada bi bila veća politička pismenost i kada bi se napravilo ono što se treba napraviti, onda bi se i stvari unutar nas promijenile na bolje. Jer, Rumunjska podržava nacionalne manjine. Nije rekla »ovo može, ovo ne može«, nego »izvolite, radite; imate nastavnike, imate nastavu«.

►Ali su, koliko sam čuo, u hrvatskim mjestima ravnatelji u školama ipak Rumunji.

Pa jesu. Ali, mislim da ni tu ne bi bilo problema kada bi netko od naših to želio postati. Ali, prvo se mora željeti.

► Dakle, smatrate da to nije toliko do države koliko do samih Hrvata?

Pa mislim da ne. Bar ja nisam stekao takav dojam, a posebno ne kada je riječ o nekakvoj diskriminaciji ili da se ide ka asimilaciji. Mislim da je na nama da budemo pismeniji i da odemo na prava mjesta i pokucamo na prava vrata. Prije toga, naravno, napraviti sociološku studiju i pokazati stanje stvari i onda probleme rješavati dijalogom. Jer, pred argumentima se ne može ustupiti. To je naša unutarnja stvar, barem kako ju ja vidim. I, ponavljam: kada je o rumunjskoj državi riječ, ja nisam osjetio nekakvih restriktivnosti.

► S druge strane, kako biste ocijenili odnos matične države prema svojim najistočnijim autohtonim sunarodnjacima?

Mislim da je Hrvatska izuzetno velikodušna. Školovao sam se tamo, a to je bilo u vrijeme kada je u Hrvatskoj bio rat, i znao sam naići na ljude koji su imali određenih predrasuda. Ali, mene nijedan od nastavnika nije oslovio drugačije negoli »kolega«. Čak su mi i ime izgovarali onako kako treba, a to je Haţegan. Naravno, kada imate takav pristup, vi činite sve što vam je u moći da pozitivno odgovorite sadržaju koji se prenosi i koji se od vas kao od studenta očekuje. Isto je bilo i kada je riječ o institucijama. A sada, kao predstavnik Hrvata u Rumunjskoj uistinu dobivam i riječ i podršku i nastojim sve to povjerenje, koliko mogu, opravdati. Svjestan sam toga da ovdje stvari ponekad ne funkcioniraju onako kako očekujemo, ali opet je to sve na pojedincima. Konkretan odgovor na Vaše pitanje je: »Hvala Republici Hrvatskoj«! I vertikalno i horizontalno nigdje nisam naišao na drukčiji stav nego na pozitivan. Poznato je da imamo Zakon o hrvatskom jeziku u koji je uvršten čak i govor karaševskih Hrvata. Znači, maksimalno smo uvaženi i teoretski, zakonodavno, a usput i financijski. Hrvatska izdvaja sredstva za hrvatsku manjinu u Rumunjskoj, a na nama je samo pokazati koje su nam potrebe i na koji način to možemo najbolje iskoristiti i opravdati.

► Tko vam više pomaže?

U ovom trenutku, a to brojke pokazuju, Rumunjska, koja je navodno ove godine za ovdašnje Hrvate izdvojila 1.540.000 eura. Ali, ne sumnjam da će Hrvatska, ako uoči potrebe Hrvata u Rumunjskoj, i dodatno pomagati.

► U Subotici, kao središtu Hrvata u Srbiji, već godinama postoji Generalni konzulat Republike Hrvatske. Budući da je Ričica (Reşiţa) udaljena samo 10-15 kilometara od karaševskog kraja, smatrate li da bi bilo prirodnije da je u njoj, a ne u 600 kilometara udaljenom Bukureštu, smješten hrvatski konzulat?

Hajde prvo da dorastemo tome. Bio sam posvuda u okolini i vidio sam kako stvari stoje i mogu reći da smo mi još uvijek u nekakvom formiranju, političkom, administrativnom itd. Mi se za sada tražimo jer nismo imali političku edukaciju. Naša edukacija se do sada svodila na kulturu rada i na osnovne potrebe. Sad rastemo i emancipiraniji smo i naravno da će doći i do toga kada potrebe budu ukazivale na to i kada bude relevantnih sugovornika. Za sada mi nemamo puno razvijenih institucionalnih kontakata s Hrvatskom. Tu je najdalje otišlo Kulturno-umjetničko društvo Klokotić, koje više od pol stoljeća ima razvijenu suradnju sa Seljačkom slogom iz Buševca i koje tu svoju suradnju širi i na Filip Jakov i Umag; sada mogu reći da je i Općina Lupak uspostavila suradnju s Rešetarima, a Karaševo s Osnovnom školom Dr. Ivan Merz iz Zagreba. E, kada ne budemo imali samo individualne i grupne, nego i kontakte na razini zajednice, onda ćemo imati i konzulat u Ričici. To je sigurno.

► Budući da Hrvati čine i više od 90% stanovništva u sedam sela karaševskog kraja, na kom se jeziku odvijaju sjednice dvije općine: u Karaševu i Lupaku?
Službeno, na rumunjskom. Na rumunjskom se pišu i zapisnici, jer oni idu na Županiju (Caraş-Severin, prim. a.), čije je sjedište u Ričici. Ali se često neformalno govori hrvatski, pa čak ima slučajeva i da načelnik neke od točaka dnevnog reda objašnjava na hrvatskom. Inače, zakon nam dopušta dvojezično održavanje sjednica, ali za to treba imati i kvalificirani kadar, jer tu je i terminologija zahtjevnija od običnog jezika kojim stanovništvo u karaševskom kraju svakodnevno govori.