Lupak
»Što ste vi smo bili i mi a što smo mi bičete i vi.«
Ova vječna istina o čovjeku i njegovoj prolaznosti napisana je na ulazu u groblje u Vodniku, koje se, kao i u mnogim slučajevima gdje to teren dopušta, nalazi na uzvisini i periferiji sela. Groblja su nam, kao i živi ljudi, također bili u planu posjeta karaševskim Hrvatima i bez njih bi ova reportaža bila daleko siromašnija. Kao što svako od sedam hrvatskih sela u karaševskom kraju ima crkvu tako ima i groblje, i to, sudeći po njihovom izgledu, desetljećima, pa i stoljećima unazad. Iako su u mnogo čemu slična, pa čak i ista, ipak svako od njih ima i svojih specifičnosti, manjih ili većih u odnosu na ostale. Pođimo prvo od njihovih sličnosti.
Milja Haţegan drugi s desna
Sličnosti, razlike i utjecaji
Prvo što ćete primjetiti odete li na neko od njih je veliki broj križeva na kojima se nalazi umjetno cvijeće. Naš domaćin Petar Haţegan kaže da je razočaran takvom praksom, i to iz dva razloga: nedostatka ukusa i nedostatka poštovanja potomaka prema svojim precima. S ovim drugim teško da bismo se složili, ali ako to može poslužiti kao neka vrsta utjehe, recimo da smo na putu nazad na slične slike nailazili i u drugim grobljima, gdje su većinsko stanovništvo Rumunji ili pak Mađari. Za druga dva detalja potrebno je malo više koncentracije i razmišljanja. Prvi se tiče potpune individualnosti grobova jer je veliki broj njih iskopan i podignut samo za jednu osobu. Drugim riječima, za razliku od naših krajeva gdje se pokojnici uglavnom sahranjuju u obiteljske grobnice, u karaševskom kraju nije rijedak slučaj da članovi iste obitelji imaju svoje grobnice i leže pokopani odvojeni jedni od drugih. Drugi zanimljiv detalj svakako je i mali broj kapela (s izuzetkom Klokotića, gdje ima dvije), što može govoriti bar o dvije ključne stvari: ili je tomu razlog ekonomski položaj većine stanovništva ili im to nikada nije bilo bitno.
Među sličnosti svakako bi se moglo uvrstiti i ono što piše na grobovima. S izuzetkom Jabalča, na ostalih šest grobalja dominantan je hrvatski jezik, i to u 90 i više postotaka, ali i sa svojim specifičnostima. Pismo je, naravno, latinično, ali je ortografija priča za sebe. Nije, naime, rijedak slučaj da se imena i prezimena čak i unutar članova iste obitelji pišu na različite načine: rumunjskom ortografijom (češće) i hrvatskom (rjeđe). Petar Haţegan i za to je dao poprilično logično objašnjenje. Kako su kamenoklesači uglavnom Rumunji, oni prilikom ispisivanja imena i prezimena pokojnika koriste rumunjsku ortografiju (moguće i nenamjerno, a svakako bez poznavanja hrvatske), a, kako veli, rijetki su slučajevi da netko naknadno intervenira u namjeri da ispravi greške i da one na koncu budu ispisane hrvatskom inačicom latiničnog pisma. Tako se za isto ime na različitim grobljima u karaševskom kraju može naići na posve različite ortografske oblike (imena Đuređ, Gjuregj, Djuredj i Dureć ili pak prezime Jigmul i Žigmul). Uostalom, groblja u Mađarskoj, uz neposrednu granicu od Subotice do Sombora, puna su gotovo identičnih primjera: imena pokojnika hrvatskog podrijetla najčešće su pisana mađarskom ortografijom. Razmislimo li malo o tome, doći ćemo do spoznaje da su to isto nekoć radili mjesni pisari (svjesno ili nesvjesno) kao što to rade i danas: primjerice, umjesto etimološkog pisanja imena i prezimena Mađara nerijetko imamo slučaj njene zamjene fonetskom, pa čak i ćiriličnim pismom i u slučajevima kada je riječ o osobnim dokumentima poput osobne iskaznice ili putovnice.
Kokotić
Ravnik
Osim ortografije, u sličnosti grobalja u karaševskom kraju zacijelo spada jezik, odnosno dijalekt koji se koristi u pisanju. Kako su Karaševci poprimili puno ekavizama, najveći broj natpisa na grobnicama ispisan je upravo ovim refleksom nekadašnjeg zajedničkog glasa »jat« (ĕ). Primjeri poput »ovde« (počiva) ili pak »večni« (pokoj), pa čak i »nesi« (namjesto »nisi«) kao izravni utjecaj kosovsko-resavskog dijalekta (»žalosni smo mi svi što ti više nesi«) idu ovoj tvrdnji u prilog. Osim navedenoga, nije rijedak slučaj da se na istoj grobnici koristi kombinacija ekavsko-ijekavskog pisanja (»ovde počiva« i u nastavku: »I ako si mlad otišao s ovoga svijeta s nama ostaćeš u mislima do vijeka«) ili pak hrvatsko-rumunjske ortografije (»Spomeni se putniče, koj si ti, bil sam ja, koj sam ja bit čeş ti).
Kako smo rekli, na groblju u Jabalču i imena i prezimena i natpisi na grobovima, iako je riječ o većinskom hrvatskom stanovništvu, ispisani su rumunjskim jezikom i ortografijom. Pa ipak, upravo u tom groblju nalazi se također jedna zanimljivost koju smo primijetili zahvaljujući mještanki Mariji Ifka, koja je upravo uređivala grob svojih roditelja. Naime, u moru ekavizama, na grobu Filka Nedelcu (1886 – 12 – 25; 1904 – 4 -24) i jedan ikavizam: »ovdi« (počiva). Još jedna zanimljivost, a vezana uz ove krajeve, nalazi se i na lijepo uređenom groblju u Lupaku, gdje se na ulazu nalazi kapela na kojoj piše da je u ovom groblju sahranjen vlč. Luka Pestalić (1792. – 1853., rodom iz Baje) u čije je vrijeme sagrađena i lupačka crkva, te vlč. Franjo Schustak (1799. – 1855.) koji je nakon njega bio mjesni župnik.
Inače, sva su groblja lijepo održavana, a rijetki zapušteni grobovi svjedoče o tome ili da se rodbinska loza ugasila ili su potomci daleko od zavičaja. Ljudi koje smo viđali da uređuju grobove ili kose travu, poput onih u Klokotiću, osim znatiželje, pokazivali su i spremnost za pomoć ili pak otvorenost za razgovor. Tako nam je radnik koji je kosio travu oko »stare« (privatne) kapele savjetovao da snimimo i grob mladića koji je otišao u Zagreb i tamo ga pregazio vlak.
»To je tuga, i za selo, a tek za roditelje... Umesto da se vratio s koferom novca, doneli su ga u kovčegu«, kaže.
Takvih priča, čak i ako ne naiđete na nekog upućenog, ima posvuda, a u karaševskom kraju to je nerijetko zabilježeno i na samim grobovima. Nesretne sudbine harmonikaša, vojnika, djevojčica...
I za kraj – Balint!
I taman kada puni dojmova sabiramo koja su još groblja ostala neobiđena, u Nermiđu slika kakva je bila uobičajena po subotičkom Keru, Gatu, Senti ili Petom kvartu: desetak mještana u kasno poslijepodne sjedi i razgovara. Nigdje mobitela u ruci, samo mir i radoznali pogledi prema pridošlicama. Nakon pozdrava i na upit govore li hrvatski svi odgovaraju potvrdno i nakon što su nam rekli da smo promašili groblje još i prije ulaska u selo jedan od njih pita nas otkuda smo.
»Iz Subotice? A jeste li vi čuli za Balinta Vujkova?«
»Vujkova? Naravno da smo čuli. A otkud Vi znate za njega?«
Čovjek koji nam je uputio ovo posve neočekivano pitanje i čija nam je žena uputila poziv da spavamo kod njih (»jer su hoteli skupi«) je sedamdesettrogodišnji Milja Haţegan koji je bio mladić kada je Balint Vujkov krajem šezdesetih godina boravio u karaševskom kraju, prikupljajući usmeno narodno blago i od ovdašnjih Hrvata.
»Evo tu u ovoj kući pored moje je spaval. Pamtim ga jako dobro: bil je krupan, imal je brkove. Ali je bil popularan človik. Se spustil da razgovara sa svakim. Bil je tu mesec dana, išal je od sela do sela i navečer je razgovaral sa starima. I s mojim dedom je razgovaral. Imal je kako i Vi kameru (magnetofon, prim. a.) i snimal je. Bil je stvarno fin; mi smo mu davali da jede, nije on kupoval človik. Niti smo mi imali bog te zna kakva jela niti je on to tražil. Bilo mu drago i zbog ovoga. A bil sam ja i kod vas u Subotici i tražil sam Balinta. Naišal sam na jednog starijeg, zgrbenog človika. E, ovaj stari treba da poznava Balinta. ‘Auuuu, pa prije dva meseca je umrl Balint’, veli mi«, sjeća se Milja Haţegan vremena koja su ga povezala s Balintom Vujkovim.
Za kraj, naš neočekivani sugovornik s ponosom ističe da njegov susjed – koji je tada bio na carini (na imanju izvan sela gdje se nalazi polje i stoka) – ima jednu Balintovu knjigu (vjerojatno Cvjetove mećave, gdje se nalaze i pripovijetke karaševskih Hrvata) i da bi jako volio kada bi i on dobio koji primjerak. Pa eto, i to s obje strane: tko čeka…
(kraj)
Zlatko Romić
Kuća u kojoj je boravio Balint Vujkov
