Psihologinja i istraživačica Sarita Bradaš angažirana je u civilnom sektoru i suradnica je u Centru za dostojanstven rad iz Beograda. Glavna su joj područja interesiranja ekonomska i socijalna prava i rodna ravnopravnost.

»Neefikasno pravosuđe, nemar i neprofesionalizam različitih drugih tijela koji su dužni starati se o poštovanju propisa doveli su do situacije u kojima je zadovoljan zaposleni izuzetak, a frustracije i poniženja predstavljaju svakodnevicu u radu«, navodi se na portalu Centra koji svojim aktivnostima pokušava takvu situaciju promijeniti i reafirmirati neke od općeprihvaćenih principa funkcioniranja socijalnog dijaloga i formiranja socijalne politike u Srbiji.

► Što znači dostojanstven rad? Koji su indikatori?

To znači da radnik i radnice i njihove obitelji mogu priuštiti sebi dostojanstven život, odnosno imati adekvatan životni standard. Sam koncept dostojanstvenog rada promovirala je još krajem prošlog stoljeća i ozbiljno se počela time baviti Međunarodna organizacija rada i tada su oni postavili određene indikatore kako bi se mogao pratiti dostojanstven rad. Među ostalim, indikatori podrazumijevaju da imate adekvatne radne uvjete, ograničeno radno vrijeme, sigurnost i zaštitu zdravlja na radu, dostojanstvenu zaradu, odnosno da vi za rad koji ulažete dobijate zaradu od koje možete pristojno živjeti; zatim nediskriminacija na radnom mjestu, mogućnost da svi oni koji žele raditi dobiju posao, siguran posao itd. Također znači i da ljudi za isti rad primaju jednaku zaradu, a što najviše vidimo na primjeru rodnog jaza između muškaraca i žena u cijelom svijetu pa i kod nas. Podaci u Srbiji naime pokazuju da nije zatvoren taj rodni jaz i da se sve više povećava razlika između prosječnih zarada muškaraca i žena.

► Kakve su tendencije u Srbiji u pogledu navedenih indikatora kada se Srbija usporedi s drugim zemljama?

Obično koristim podatke kojima uspoređuju Srbiju sa zemljama Europske unije. Tu su udaljenosti jednake u odnosu na prethodne godine i kada pogledate recimo podatke o sigurnosti posla, sudjelovanje radnika koji rade na određeno – kod nas svaki peti radnik radi na određeno, a u većini je europskih zemalja to manje od deset posto. Ljudi tamo žive u sigurnijim uvjetima. Kada pogledate prosječne zarade i medijalne zarade, zarade naših radnika su daleko niže i tu se stvari nimalo ne poboljšavaju i vrlo malo se radi na tome. Političari i dužnosnici često koriste i najčešće se osvrću na prosječnu zaradu, a tu prosječnu zaradu i veću od nje u Srbiji prima trećina uposlenih, odnosno dvije trećine ih prima manje od prosječne zarade i to je trend koji postoji godinama. A kada pogledate pokazatelje životnog standarda i odnose između zarada i troškova života, vidite da se stvari ne poboljšavaju.

► Kako se to može promijeniti? Ako slušamo političke stranke, oni koji su na vlasti kažu kako je sve odlično a oni u oporbi kako ništa ne valja. Koji su to mehanizmi i što je moguće uraditi da bi se ti trendovi promijenili?

Kada su u pitanju zarade, Centar za politike emancipacije radio je jednu studiju o progresivnom oporezivanju i toplo je preporučam i tamo je jedan dio koji se odnosi na rastuće nejednakosti u Srbiji koji sam napisala i jasno je da ono što država može uraditi jest reforma poreznog sustava. Jer kada u svijetu gledate ljude koji primaju minimalnu zaradu i kada usporedite bruto minimalnu zaradu i neto minimalnu zaradu, odnosno ono što radnici nose kući, taj odnos u Srbiji je mnogo nepovoljniji nego u većini europskih zemalja.

► Zašto je to tako?

Potpuno je različita situacija kada vi radite i sami živite recimo ili ste u kućanstvu u kojemu vi i osoba s kojom živite imate posao i zarađujete. Polovica radništva u Srbiji radi sama i izdržava partnera i djecu. U skoro svim zemljama EU postoje porezne olakšice za izdržavane članove kućanstva, postoje i u Hrvatskoj. To znači da radnik na osnovu poreznih olakšica više nosi kući, nego što je slučaj s onim koji radi i živi sam i nikoga ne izdržava. I to je sustav kojim država može utjecati na poboljšanje životnog standarda onih koji su jedini uposleni u svom kućanstvu. Osim toga, u većini zemalja EU postoji progresivno oporezivanje što znači da su porezi, a u nekim zemljama i doprinosi, viši za one koji više zarađuju a kod nas je to sve isto. Tako da između onih koji ostvaruju minimalnu zaradu i onih koji zarađuju deset prosječnih zarada stopa oporezivanja je jednaka. Druga stvar je i da se poslodavci zapitaju o tome mogu li dio svog profita podijeliti s ljudima koji stvaraju taj profit. Profit stvaraju radnici, bez njih nema profita i postoji prostor da se poboljšaju uvjeti i zarade i da se radnici zadrže. Jer stalno slušamo kako poslodavci imaju problema s radnom snagom, pa što je ono što oni mogu uraditi? Je li rješenje da vi uzimate jeftinije radnike koji će raditi u još gorim uvjetima od uvjeta u kojima rade naši radnici ili ćete poboljšati situaciju i motivirati radnike da ostanu kod vas i samim tim da i strani radnici kada dođu imaju bolje uvjete rada i života?

► Kakva je danas socio-ekonomska struktura stanovništva po prihodima i uvjetima života? Koliki je jaz između siromašanih i bogatih, produbljuje li se on ili smanjuje, opada li srednji ili sloj raste?

Definicija srednjeg sloja zavisi od toga kakav imate pristup. S druge strane, podaci o siromaštvu redovito se rade po metodologiji Eurostata i oni vam pokazuju da stopa rizika od siromaštva stagnira. U riziku od siromaštva, prema podacima koji su iz 2024., a koji se odnose na prihode iz 2023., u Srbiji je 1.300.000 ljudi. To je svaka peta osoba i to je tako od 2021.-22. godine, ne mijenja se značajno. Postoje različiti koncepti siromaštva. Jedno je rizik od siromaštva, drugi koncept je koncept apsolutnog siromaštva i odnosi se na osobe koje ne mogu zadovoljiti egzistencijalne minimalne potrebe. U Srbiji od 2020. godine mi još nemamo podatke o postotku stanovništva koji su u aspolutnom siromaštvu jer je te godine ukinuta vladina jedinica za sprječavanje siromaštva. A treći koncept siromaštva je tzv. administrativno siromaštvo koje se odnosi na granicu prihoda ispod koje osoba ili kućanstvo ostvaruje pravo na novčanu socijalnu pomoć. Relativno siromaštvo ili rizik od siromaštva određuje se na osnovu medijane nacionalnog dohotka, što znači da oni koji raspolažu prihodima koji su niži od 60% medijane nacionalnog dohotka smatraju se osobama koje se nalaze u riziku od siromaštva. Ove linije siromaštva međusobno se veoma razlikuju. Linija administrativnog siromaštva za socijalnu pomoć je negdje 10.000-11.000 dinara. Posljednji podaci koje sam računala za apsolutno siromaštvo za jednu odraslu osobu bila je negdje oko 18.000 dinara, a granica relativnog siromaštva je bila 35.000. Samim tim, kada vidite koliko su različite te granice i kada netko interpretira koliko ljudi živi u siromaštvu, onda vidite zašto se značajno razlikuju postotci. Uglavnom, obitelj s dvoje odraslih i dvoje djece koja je u 2023. imala prihode od 75.000 dinara i niže prihode smtrala se da je u riziku od siromaštva. I sada kada pogledate podatak o tome kolika je bila medijalna zarada, ne govorimo dakle o minimalnoj zaradi koja je bila niža, u prosincu 2023. je bila oko 70.000 dinara što znači da sve osobe koje su primile do te medijalne zarade ili malo iznad nje i imale su izdržavanog partnera ili partnericu i dvoje djece do 14 godina bili su u riziku od siromaštva. I kada usporedite te podatke, vidite koliko je raširen problem. Što se tiče nejednakosti, postoje različiti indikatori. Analizirala sam podatke iz Svjetske baze nejednakosti i ono što je indikativno je i što nam pokazuje kako su za 40 godina rasle nejednakosti u Srbiji jest podatak o tome koliko je rastao prosječni dohodak. Recimo, za 50 posto stanovništva s najnižim dohotkom na ljestvici dohodak je opao za 14 posto. A recimo, onih gornjih 10% koji raspolažu s najvišim dohotkom je porastao u tih 40 godina za 44.3%, a dohodak onih najbogatijih od 0,001% je porastao više od 3,5 puta. Samim tim su se povećavale nejednakosti i recimo u 2021. kada promatrate ukupan dohodak u Srbiji ovih 50 posto najsiromašnijih je raspolagalo sa 17% ukupnog dohotka, a ovih 10 posto koji imaju najveće dohotke je raspolagalo s 38,5% dohotka i vidite koliko su u stvari nejednakosti velike.

► Može li se povećanje nejednakosti tumačiti kao neminovni rezultat prelaska iz real-socijalizma u kapitalističku privredu?

Naravno ali i naravno (?), a što je najvažnija stvar, i porezne politike. Jer jedna vam je stvar dohodak koji imate prije oporezivanja i socijalnih transfera i dohodak nakon toga. Ako hoćete smanjenje nejednakosti, naravno da ćete više oporezivati one koji su najbogatiji, a da ćete zaštiti one koji su najsiromašniji, znači da imate uravnoteženu socijalnu i poreznu politiku. To su mehanizmi države kojima se na to može utjecati i ako želite smanjenje nejednakosti, onda trebate na taj način tome pristupiti. Mi recimo imamo u posljednjih nekoliko godina, kada su u pitanju pregovori ili nazovi pregovori o minimalnoj zaradi, da se onda smanjuje onaj porez na zarade. Time država izlazi u susret poslodavcima, ali ona ne smanjuje porez samo onima kojima se isplaćuju minimalne zarade nego svima. Ili recimo doprinosi na teret poslodavca se iz godine u godinu smanjuju da bi im se olakšalo, a iza toga ne vidimo nikakve analize do čega se time dovodi – ugrožavamo li time mirovinski sustav, ugrožavamo li zdravstveni sustav, kako se brinemo o nezaposlenima... U postotcima su doprinosi za osiguranje vrlo, vrlo niski 0,75 posto i idu samo na teret zaposlenih, a ne i poslodavaca koji su toga oslobođeni prije neku godinu. U većini zemalja EU imate te doprinose i na teret zaposlenih i na teret poslodavaca koji iznosi do 7%, a kod nas se samo olakšava poslodavcima a uopće se ne razmišlja o drugoj strani.

► Primjećujete li na političkoj sceni ijednu stranku koja se uopće bavi ovim pitanjima i zalaže se za recimo progresivno oporezivanje, odgovarajuću poreznu politiku?

Mogu se sporadično čuti neki glasovi na tu temu, i ne bih ih izdvajala jer i nisu toliko glasni u tome, ali mislim da je to nedovoljno glasno i da se o tim problemima glasno šuti. Jedino se govori ako dođe do nekih ekscesnih situacija oko pogibije radnika. Tada politički akteri izlaze s tim problemima, ali ne postoji sustavni pristup i ne postoji kontinuitet. Tim problemima ozbiljnije se bave nevladine organizacije, civilni sektor nego što to rade političke organizacije, a čini mi se da ni sindikati nisu dovoljno glasni i mislim da bi njihove akcije morale biti mnogo odlučnije.

► Čini se da se sindikati još uvijek nisu transformirali još od vremena real-scoijalizma, iako se cijela privreda transformirala i nisu se prilagodili novim uvjetima rada i potrebama radnika?

Na žalost ne. Možda imaju podatke, ali ne izlaze u javnost s podacima koliko imaju članova u Srbiji, pa se ne može izračunati stopa sindikaliziranosti. Niti imamo podatak o tome koliko je radnika pokriveno kolektivnim ugovorom. Znamo koji su kolektivni ugovori postojeći, ali ne znamo koliko radnika pokrivaju ti kolektivni ugovori. I sada imamo direktivu o adekvatnoj minimalnoj zaradi u EU i većina članaka odnosi se na to kako doći do te adekvatne minimalne zarade. Jedan članak donosi se i na kolektivno pregovaranje i kaže se da države trebaju težiti tome da 80% radnika budu pokriveni kolektivnim ugovorom. Kod nas OECD daje procjenu da je 30% radnika pokriveno kolektivnim ugovorom. Pa evo prilike sindikatima da kažu – pa evo mi smo kandidatkinja za ulazak u EU, hajde sada mi da pokrenemo akcije i na socio-ekonomskom savjetu – kakav je naš plan za povećanje pokrivenosti kolektivnim ugovorom i članstvom u sindikatima.

► Vratimo se na siromaštvo. Rekli ste kako postoje različite mjere i linije siromaštva i sada recimo netko je apsolutno siromašan, dobije mirovinu od 15.000 dinara i jasno je da je u socijalnoj potrebi i da se od toga ne može živjeti. Što ti pojedinci mogu uraditi za sebe i kako se društvo u stvari odnosi prema njima i što su u stvari donijele socijalne karte?

Donijele su to da su smanjili za nekoliko desetaka tisuća broj korisnika socijalne novčane pomoći što je bilo i za očekivati. Jer tu priču o socijalnim kartama, o čemu sam i sama pisala, je to što je uradila i Crna Gora i sve posljedice smo iskusili i mi. To se vidjelo iz aviona. A ako je riječ o osobi koja ima mirovinu 15.000 dinara, ona se ne kvalificira za novčanu socijalnu pomoć, jer taj iznos ma koliko mizeran bio i vidite da se od toga ne može živjeti, ona neće imati pomoć jer to prelazi iznos koji je određen kao administrativna granica siromaštva. Što se tiče socijalne zaštite i socijalne politike, mislim da nam najviše govori to da, bez obzira na stotine tisuća siromašnih, država Srbija nema strategiju socijalne zaštite već 15 godina, a Zakon o socijalnoj zaštiti nije mijenjan od 2011. godine, a stvari i okolnosti su se u međuvremenu strašno promijenile. S druge strane imate centre za socijalni rad koji imaju problema i s brojem zaposlenih i s velikim brojem slučajeva i nitko se ne bavi time. Jednostavno, ova je vlast potpuno slijepa na probleme onih koji trebaju podršku u svojem životu, bez obzira jesu li siromašni ili osobe s invaliditetom, ili djeca bez roditeljskog staranja, žrtve obiteljskog nasilja. To nikome nije u fokusu.

► Nije li to čudno da su političke stranke slijepe za ove značajne probleme u društvu i da je prepušteno civilnom sektoru da se time bavi, a društvene nejednakosti uvijek su bile prvorazredno političko pitanje?

Nije neobično da se nevladine organizacije bave time, ali jeste neobično da političke stranke ne prepoznaju jedan od najvećih problema, jer i istraživanja javnog mnijenja će vam pokazati da su, nakon korupcije, nezaposlenost, životni standard i siromaštvo problemi koje građani prepoznaju. I sada bi netko trebao staviti prst na čelo i reći u redu sada ćemo se baviti i ovim značajnim problemom. Evo još jedne ilustracije – kada su bili lokalni izbori 2024. niti od jedne oporbene stranke koje su sudjelovale u izborima nisam čula njihov program koji se odnosi na usluge socijalne zaštite na lokalnoj razini. U nadležnosti lokalnih samouprava jesu i određeni set usluga socijalne zaštite i pružanje tih usluga je stvarno minorno. Ali nitko nikada nije rekao »ako mi osvojimo vlast u toj lokalnoj samoupravi u kojoj smo sudjelovali, mi ćemo na području dostupnosti usluga socijalne zaštite na lokalnoj razini uraditi to, to i to«. Eto, to bi im bilo odlično. Čula sam o nesporno značajnim problemima i o investitorskom urbanizmu i o zaštiti okoliša, ali nisam čula o ovim stvarima socijalne zaštite da netko govori o njima. Sve u svemu, ako se vratimo na početak i realno sagledavamo rizik od siromaštva, radi se o jako velikom broju ljudi od 1.300.000 koji su u riziku od siromaštva ali prema administrativnim linijama siromaštva njih niti trećina ne bi dobila pravo na novčanu socijalnu pomoć.

► Onda se postavlja pitanje što je u stvari cilj socijalne politike kod nas?

Tako je. U ovoj državi mi nemamo socijalnu politiku a ako nemate strategiju razvoja socijalne zaštite, ako zakon o socijalnoj zaštiti ne mijenjate skoro 15 godina, ako ste uveli zakon o socijalnoj karti koji je očito za cilj imao smanjiti broj korisnika socijalne novčane pomoći, onda ne možete ni kazati da ova država ima socijalnu politiku. Podatak da socijalna novčana pomoć za 2024. godinu iznosi 11.674 dinara, s tim da ju oni koji su radno sposobni a primaju socijalnu novčanu pomoć, primaju devet mjeseci a tri mjeseca je ne primaju jer se pretpostavlja da mogu naći neke poslove i mogu raditi.

► Kako biste ocijenili postojeći sustav socijalne zaštite? Je li on adekvatan?

Postoji sustav, ali je on neadekvatan kada su u pitanju javne politike u području socijalne zaštite. I kada su u pitanju proračunska izdvajanja za socijalnu zaštitu u odnosu na zemlje EU to su najniža izdvajanja, i kada je u pitanju organizacija socijalne zaštite i centara za socijalni rad i civilnog sektora i privatnog sektora, sve je to za preispitivanje, a pogotovo kada je u pitanju partijsko zapošljavanje. To je razorilo brojna područja u ovom društvu, a sustav socijalne zaštite je potpuno urušilo. Od toga da imate partijski postavljene direktore centara za socijalni rad, ali ne samo postavljanje na rukovodeća mjesta provjerenih partijskih kadrova nego i na izvršiteljska mjesta. Veliki broj profesionalaca socijalnih radnika napustio je sustav socijalne zaštite i onda vam dolaze neadekvatni kadrovi jer oni koji su kompetentni ne žele ući u takav sustav.

► Dosta crna je slika koju ocrtavate.

Ni situacija u drugim područjima nije mnogo bolja, ali se može reći da se radi o nijansama sivog ali u sustavu socijalne zaštite je crnilo jer su to najranjiviji ljudi, oni ne mogu ništa sami, njima zaista treba pomoć. I zato su tu i nevladine organizacije dragocjene jer se one bave zaštitom ljudskih prava i pomoći najranjivijim kategorijama. Došli smo blizu kraja jer su institucije toliko urušene da više ne funkcioniraju. I to nam je za budućnost važno i kada dođe do promjena, a vjerujem da će uskoro doći, da se zaista okupi široki krug ljudi i da gradimo institucije. To će trajati ali nema druge, treba zasukati rukave i posvetiti se razvoju.

Jedna vam je stvar dohodak koji imate prije oporezivanja i socijalnih transfera i dohodak nakon toga. Ako hoćete smanjenje nejednakosti naravno da ćete više oporezivati one koji su najbogatiji, a da ćete zaštiti one koji su najsiromašniji, znači da imate uravnoteženu socijalnu i poreznu politiku. To su mehanizmi države kojima se na to može utjecati i ako želite smanjenje nejednakosti onda trebate na taj način tome pristupiti. Mi recimo imamo u posljednjih nekoliko godina, kada su u pitanju pregovori ili nazovi pregovori o minimalnoj zaradi, da se onda smanjuje onaj porez na zarade. Time država izlazi u susret poslodavcima, ali ona ne smanjuje porez samo onima kojima se isplaćuju minimalne zarade nego svima.\r\n