Životne priče ponekad zvuče kao scenariji filmskih drama – od studentskih dana i zajedničkih druženja uz crkvu, preko potrage za poslom u inozemstvu, pa sve do preseljenja preko oceana i izgradnje novog života u Americi. Upravo takvu priču donose naši sugovornici Đurđica i Larsen Vojnić Zelić iz Subotice, koji su se upoznali tek na studijima u Zagrebu, prošli kroz razne kušnje i odluke, a danas s osmijehom gledaju unatrag na svoj put. U razgovoru za naš list prisjetili su se prvih susreta, studentskih dana i izazova selidbe, te otkrili što ih je sve držalo zajedno na tom putovanju.

Budući da je Đurđica rođena u Aleksandrovu, a Larsen je s Radijalca, dva naselja na suprotnim krajevima Subotice, nije ni čudo što su se prvi put upoznali na studijama u Zagrebu, i to čistom srećom. Larsen je studirao na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, dok je Đurđica išla na Prehrambeno-biotehnološki fakultet, a do susreta je došlo tek na drugoj godini u studentskom domu Dr. Ante Starcević »jer su čuli da netko priča subotički«. Kroz druženje na FRAMI (franjevačkoj mladeži) i na raznim vjeronaucima koje su skupa pohađali, počeli su provoditi više vremena skupa i time se zbližavati.

Po završetku studija i odsluženja civilne vojske Larsen je krenuo tražiti posao, ali budući da je to bilo tijekom krize 2007./08. godinu dana nije uspio naći posao. Kako kaže, prije toga nije bio ni jedan nezaposleni elektroinženjer, a poslije toga su se tisuće našle na burzi rada.

»Jedan prijatelj iz Mađarske rekao mi je da predam molbu za Budimpeštu. Nakon obavljenih razgovora, posao sam našao u kompaniji Ericsson«, govori Larsen.

U međuvremenu, Đurđica je završila studije i vratila se kući kako bi joj on bio bliže jer su već duže bili u vezi.

»Nisam ni tražila posao u Hrvatskoj budući da je on bio u Budimpešti, nego sam našla posao u Subotici, u kompaniji FM Pharm. Tamo sam bila tehnolog u proizvodnji veterinarskih lijekova. Nekoliko godina smo se tako viđali svakog vikenda dok se nismo odlučili vjenčati. Odlučila sam i ja otići u Mađarsku i počela sam učiti mađarski. Vjenčali smo se 2012. godine, a 2013. smo izvučeni na Green Card Lottery. Green Card Lottery (lutrija) za diversity visa ili zelenu kartu koja je program američke vlade koji nudi priliku za dobijanje zelene karte ili dozvole za stalni boravak. Aplicirali smo za ovu vizu sedam godina zaredom jer smo znali da ovdje ekonomska situacija nije sjajna, a pogotovo za naše struke. U sedmoj godini bili smo izvučeni. Ovo nas je podsjećalo na biblijsku priču o Josipu koji je protumačio san o sedam godina obilja i sedam godina oskudice, samo smo se nadali da nama nakon studentskih teškoća sada slijedi sedam godina blagostanja. Dobili smo tu šansu, a budući da već nismo bili ni doma, odlazak u Ameriku djelovao nam je bolje, kao nova vrata koja se otvaraju. Imali smo diplome bez kojih ne bismo preživjeli, a i jezik koji smo već znali. Nakon obavljanja formalnosti konačno smo se preselili u Ameriku 2013. godine u rujnu, poslije godinu dana braka. Tri mjeseca proveli smo u Americi neprekidno tražeći posao, a u tom razdoblju potrošili smo i svu ušteđevinu«, kaže Đurđica.

Iako su oboje počeli raditi, Đurđica u McDonaldsu, a Larsen u Targetu, dok se ne ukažu poslovi u struci, te plaće nisu bile dovoljne niti za stanarinu. Tražili su pomoć po raznim katoličkim crkvama, hrvatskim i mađarskim.

»Pomogao nam je svećenik, otac Maurus, benediktinac, koji je ‘56. pobjegao iz Mađarske od revolucije, a još uvijek služi u mađarskoj katoličkoj misiji u Portola Valley gdje smo često išli na misu. On je na misi pitao tko bi mogao pomoći i jedna žena se javila, pa smo otišli kod nje. Živjeli smo s njezinom obitelji mjesec dana, a zatim s obitelji njezine prijateljice još dva mjeseca. Oni su nam dali džeparac, posudili auto i vodili nas po Silikonskoj dolini da nam pokažu okolicu, a što je najvažnije bili nam moralna potpora. Često smo išli i u hrvatsku katoličku crkvu u San Jose gdje smo upoznali prijatelja Alda koji nam je našao stan i dao jamstvo da ga možemo iznajmiti. U Americi se stan ne može iznajmiti bez kreditne historije koja se stvara zaduživanjem i vraćanjem novca na kreditnoj kartici čime se potvrđuje odgovornost i mogućnost isplaćivanja zaduženog. Upoznali smo i gospođu Jasnu, rodom iz Dubrovnika, koja nam je također pružala pomoć na svakom koraku. To su samo neki od mnogih koje bismo spomenuli, ali bez pomoći svih tih ljudi ne bismo uspjeli. Veliku potporu pružali su nam roditelji i rodbina iz Subotice, bez njih bi također bilo teško uspjeti. Iako je prošlo već dosta vremena, i danas smo beskrajno zahvalni i svjesni da učinjeno nikad nećemo moći vratiti. Kad smo pitali kako da se odužimo, samo su rekli sada vi pomozite drugima što se naravno i trudimo činiti«, prisjeća se Đurđica.

Profesionalne karijere

Dok su bili u San Franciscu Đurđica dobija posao kao laboratorijski asistent i to taman prije isteka povratne avionske karte. Nakon otprilike godine dana dobija promicanje u inženjerski odjel gdje je radila u razvoju novih testova za kancer s primjenom novih tehnologija.

»Radila sam prvo u kompaniji Exact Sciences (Genomic Health) gdje sam mnogo toga naučila o istraživanju kancera. Bilo mi je izuzetno interesantno istraživati gene, jedno vrlo specifično iskustvo jer sam radila na cijelom procesu od primanja uzoraka tkiva zaraženog rakom uzetog pri biopsiji, pa sve do analitičkog procesiranja, do gena i matematičkih modela za statističko predviđanje povratka kancera«, govori Đurđica.

U ovo vrijeme Đurđica je iskusila što to znači biti u top firmi, gdje menadžer daje otvorene ruke, pruža svaku moguću edukaciju, potporu i poštovanje.

»Poslali su me na Univerzitet Berkley da završim biostatistiku i u Severnu Karolinu, u švicarsku firmu Tecan, na edukaciju o programiranju robota specijaliziranih za rad u laboratoriju (Liquid Handlig)«, nastavlja Đurđica.

U ovo vrijeme Larsen je našao posao u Nashvillu pa su oko godinu dana zbog novih karijera živjeli odvojeno i viđali se jednom mjesečno, sve dok Đurđica nije dala otkaz i počela tražiti posao u Nashvillu. Kako kaže, nikakva karijera nije joj mogla zamjeniti obitelj, jer bez nje nema života. Nakon što je došla u Nashville radila je u start-up kompaniji koja se također bavila istraživanjem raka. Kako Đurđica kaže, takve kompanije traže puno sati rada, nude nove edukacije i veće plaće ali i veći rizik, jer vrlo lako mogu propasti. Kći Paulinu dobili su 2020. godine, što im je svojevrstan blagoslov.

»Nakon što sam dobila kći odlučila sam napraviti pauzu od posla kako bih se više posvetila njoj, pa smo i došli u Suboticu da bi je svi naši upoznali. Čak smo je i obukli u nošnju za Dužijancu kao bebicu. Kada smo se vratili u Ameriku, počela sam raditi kao inženjer kvalitete za kompaniju Thermo Fisher Scientific koja proizvodi jednokratne bioreaktore. Položila sam razne certifikate, što mi je omogućilo rad na kontroli kvalitete, jer smo čak tjedno imali inspekcije koje su kontrolirale naš rad. Sve firme kojima smo prodavali proizvode imale su pravo doći i uvjeriti se u kvalitetu proizvoda. Postoji mnogo dokumenata i papirologije koja se mora ispratiti, kao što su na primjer propisi FDA-a i razni internacionalni standardi (ISO). Oni su me također slali na treninge u državu Utah, gdje je bio centar. Budući da se u Nashvillu otvorila nova farmaceutska kompanija koja je blizu našeg mjesta stanovanja, prešla sam u istu. Amerikancima je uobičajena vožnja do posla koja traje sat ili čak dva, ali ja još uvijek preferiram blizinu. Koncept rada u ovoj kompaniji je contract manufacturing (proizvodnja po ugovoru). Radimo na razvoju potpuno novih lijekova koji se nalaze još uvijek u kliničkoj fazi. To mogu biti lijekovi u obliku injekcija (bočice ili šprice), IV vrećice itd. Najprije se proizvede mala količina lijeka koji se testira na malom broju populacije kako bi se odredile indikacije i kontraindikacije. Farmaceutska industrija mi je najinteresantija, ali i najzahtjevnija od svega što sam radila. Moj inženjerski dio uključuje razvoj, validaciju svih instrumenata, strojeva i procesa, kao i prostorija u kojima se sve odvija, od skladišta materijala do takozvanih bijelih ili čistih soba gdje se odvija sterilna proizvodnja. Kada se potvrdi učinkovitost lijekova nakon tri kliničke faze, lijek se počne proizvoditi na veliko po takozvanoj GMP regulaciji (good manufacturing practice). To često zahtijeva potpuno novi set mašina i proces s novim parametrima. S obzirom na to da je i ova kompanija start-up, s mnogim problemima i čiji se procesi i oprema tek kreira, odmora gotovo da i nema, mora se biti dostupan u svakom trenutku. Radila sam i vikendima i po potrebi, sve dok se posao ne bi završio«, priča nam Đurđica.

Činjenica je kako su inženjeri bilo koje vrste vrlo traženi, stoga nije problem naći posao u Americi, pogotovo ako je osoba otvorena za preseljenje. Larsen je nakon devet mjeseci u Kaliforniji dobio posao u gradu Nashville, koji je udaljen četiri sata avionom. Budući da se Larsen krenuo baviti programiranjem u svojoj ranoj karijeri, logično je bilo u tom smjeru nastaviti i dalje. Programira u jeziku koji se zove erlang (Ericsson Language) kojeg je naučio u kompaniji Ericsson. Nakon preseljenja u Nashville zaposlio se u kompaniju koja je radila na transparentnosti zdravstvenih usluga. Poslije toga radio je na različitim mjestima, ali se konačno zaposlio u kompaniju koja se, između ostalog, bavi i proizvodnjom signalizacije za potrebe željezničkog transporta pod imenom Wabtec.

»U ovoj firmi prave se lokomotive, signalizacija, softverska rješenja i još mnogo toga, uglavnom je sve vezano za željeznicu. Bilo je mnogo turbulentnih momenata tijekom moje karijere, start-up firme su nepredvidive, zavisno od ulagača i investicija koje žele uložiti u start-up. Svaki put kada mijenjaš posao krećeš od početka, svaki poslodavac radi duboki background check, od provjere diploma (zovu fakultete), testa na droge, kriminalnog pregleda, do zvanja bivšeg poslodavca i menadžera ili pak bivših kolega za reference. Kako je Amerika mix raznih naroda, izazov predstavljaju i novi ljudi na poslu na koje se treba naviknuti, te na različite akcente. U kompanijama gdje smo radili upoznali smo ljude iz cijeloga svijeta, a inženjerske poslove najčešće rade ljudi iz Azije i Indije, pa je posebno interesantno upoznavati njihov način zivota, kulturu i hranu. Često ih zanima naša kultura i vjera pa ih upoznajemo s geslom ‘tuđe poštuj, a svojim se diči’. Naš naglasak njima zvuči kao ruski jezik, a rijetko znaju gdje su Hrvatska ili Srbija. Sada već pet godina radim od kuće, krenulo je od covida, ali se nastavilo. Nedostatak rada od kuće je upravo to što nemaš ljudskog kontakta s kolegama«, govori nam Larsen Vojnić Zelić.

Održavanje kontakata s obitelji

Prvi put od odlaska u Ameriku vratili su se nakon dvije godine, ali su poslije toga svake godine dolazili u Suboticu. Uglavnom ostaju oko tri tjedna, jer kažu kako se ni ne isplati dolaziti na kraće od toga.

»Čujemo se s roditeljima uglavnom vikendom, a s prijateljima odavde preko društvenih mreža«, kaže Larsen.

Đurđica se s roditeljima čuje mnogo češće i tijekom tjedna, čak i ako je to po našem vremenu u dva ujutru.

»Njima to uopće ne smeta, trudimo se što češće biti u kontaktu kako bi i Paulina brže naučila naš jezik. Trudimo se doći na svadbe i važnije događaje za rodbinu i prijatelje, ali naravno, kada smo u mogućnosti, jer nije jeftin dolazak. Voljeli bismo dolaziti i za blagdane, posebno Božić, jer nam obiteljsko zajedništvo u to vrijeme jako nedostaje. Ipak, najčešće uspijevamo doći tek ljeti«, kaže Đurđica.

Na kraju ono najčešće pitanje koje njim svi postavljaju je kada će i hoće li se vratiti kući. Naravno, na to pitanje nemaju konačan odgovor. Svakako se uvijek nadaju da će i ovdje biti bolje i vjeruju da bi se onda mnogi iz svijeta vratili.

»Kako je prof. Ivančić rekao na jednom od vjeronauka koje smo pohađali, naši Hrvati raseljeni u svijetu su sjeme koje Bog šalje. Tako da zahvaljujemo Bogu na ukazanim prilikama, trudimo se vršiti Njegovu volju u svakom poslu, te da budemo to malo sjeme ili malo kvasa u svakoj sredini u kojoj se nalazimo«, zaključuje Đurđica Vojnić Zelić.

Ivan Ušumović