Druga stvar koja vas se – osim već spomenute gostoprimljivosti – dojmi u karaševskom kraju zacijelo je jezik, odnosno govor kojim komuniciraju tamošnji Hrvati. Kako se i nakon osam stoljeća sačuvao u mjeri da i danas može poslužiti kao pravi rudnik dijalektolozima, pun arhaizama, neobične leksike i otvoren za utjecaje koji su došli od naroda s kojima su bili u kontaktu (ponekad bugarska i makedonska varijanta komparacije pridjeva, te »dakavizmi« kao najupečatljiviji)? Svatko koga pitate, i obrazovan i onaj s osnovnom školom, za to će vam navesti dva osnovna razloga: obitelj i Crkvu. U obitelji se, kako smo i u prošlom broju pisali, i danas govori hrvatski, a u crkvi su mise također isključivo na hrvatskom jeziku. I tako stoljećima unazad.

Od misa u kućama...

Pođimo, onda, od Crkve jer nam je Petar Haţegan i za ovaj dio reportaže o karaševskim Hrvatima osigurao mjerodavnog sugovornika. Župnik u Klokotiću, koji mise drži i u Vodniku, vlč. Milan Sima kaže ono što smo i sami vidjeli tijekom boravka u ovom kraju: svih sedam sela imaju svoje crkve, ali je njihova starina posve različita. Najstarija je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Karaševu, koja će sljedeće godine obilježiti 300 godina postojanja (!), a odmah iza nje je ona u Ravniku, sagrađena 1789. Najveća je crkva svetog apostola Filipa Jakova u Klokotiću, čija je gradnja započela 1843., a završena je 1846. Nekako u isto vrijeme, 1844., završena je i crkva svetog Mateja u Lupaku dok je Crkva u Vodniku, u kojoj smo i razgovarali, najmlađa i izgrađena je 1985. Naš sugovornik kaže da su u vrijeme komunizma sagrađene još dvije crkve: u Nermiđu 1970. i u Jabalču 1972. Vlč. Sima iznosi jedan zanimljiv detalj vezan za doba, a posebno razloge, izgradnje tri najmlađe crkve u karaševskom kraju:

»U ova tri sela gdje ni u prošlom stoljeću nije bilo crkve mise su održavane u školama, domovima kulture ili pak u privatnim kućama. U Nermiđu, u mom rodnom selu, mise su održavane u našoj kući. Moj djed i otac stavili su na raspolaganje jednu prostoriju i svake nedjelje župnik iz Karaševa dolazio je tamo slaviti svetu misu. A onda su jednog dana, tako su mi pričali, mještani odlučili izgraditi crkvu i, bez obzira na probleme kojih nije manjkalo, u tome su i uspjeli. Jednostavno: imali su čvrstu vjeru i nisu se bojali«.

Vlč. Sima kaže da danas u župi u Klokotiću i filijali u Vodniku ima oko 1.100 vjernika, ali i dodaje da je ta brojka znatno umanjena zbog brojnih obitelji koje su se odselile u Austriju i Njemačku, koje u rodni kraj, pa tako i u crkve, dolaze za velike svetkovine, prije svega za Uskrs i Božić. I pored toga, vlč. Sima kaže da se ne može žaliti, jer su crkve pune, posebno nedjeljom.

Teme jezika tijekom razgovora i on se dotaknuo:

»Činjenica je da je Crkva imala velikoga utjecaja u očuvanju jezika. Još u vrijeme doseljavanja Hrvata u ove krajeve, a prva spominjanja sežu do XIII. stoljeća, zajedno s njima došli su svećenici, franjevci i isusovci. Nakon toga bilo je još tri-četiri vala naseljavanja, ali su svećenici sve vrijeme bili oni koji su držali ljude na okupu, ali i učili djecu prvim slovima. Naime, prvi učitelji hrvatskog jezika u ovom kraju bili su svećenici, a zatim i kantori koji su bili vjeroučitelji. Tako smo sačuvali ne samo jezik nego i identitet«.

Kao drugi razlog tako dugog uspješnog očuvanja jezika naš sugovornik kaže da su ljudi ovdje živjeli kompaktno: rijetko su napuštali svoj kraj, a ono što su imali bilo im je dovoljno za skroman život. A sada… Pa znate i sami.

Od misa u kućama...

Pođimo, onda, od Crkve jer nam je Petar Haţegan i za ovaj dio reportaže o karaševskim Hrvatima osigurao mjerodavnog sugovornika. Župnik u Klokotiću, koji mise drži i u Vodniku, vlč. Milan Sima kaže ono što smo i sami vidjeli tijekom boravka u ovom kraju: svih sedam sela imaju svoje crkve, ali je njihova starina posve različita. Najstarija je crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Karaševu, koja će sljedeće godine obilježiti 300 godina postojanja (!), a odmah iza nje je ona u Ravniku, sagrađena 1789. Najveća je crkva svetog apostola Filipa Jakova u Klokotiću, čija je gradnja započela 1843., a završena je 1846. Nekako u isto vrijeme, 1844., završena je i crkva svetog Mateja u Lupaku dok je Crkva u Vodniku, u kojoj smo i razgovarali, najmlađa i izgrađena je 1985. Naš sugovornik kaže da su u vrijeme komunizma sagrađene još dvije crkve: u Nermiđu 1970. i u Jabalču 1972. Vlč. Sima iznosi jedan zanimljiv detalj vezan za doba, a posebno razloge, izgradnje tri najmlađe crkve u karaševskom kraju:

»U ova tri sela gdje ni u prošlom stoljeću nije bilo crkve mise su održavane u školama, domovima kulture ili pak u privatnim kućama. U Nermiđu, u mom rodnom selu, mise su održavane u našoj kući. Moj djed i otac stavili su na raspolaganje jednu prostoriju i svake nedjelje župnik iz Karaševa dolazio je tamo slaviti svetu misu. A onda su jednog dana, tako su mi pričali, mještani odlučili izgraditi crkvu i, bez obzira na probleme kojih nije manjkalo, u tome su i uspjeli. Jednostavno: imali su čvrstu vjeru i nisu se bojali«.

Vlč. Sima kaže da danas u župi u Klokotiću i filijali u Vodniku ima oko 1.100 vjernika, ali i dodaje da je ta brojka znatno umanjena zbog brojnih obitelji koje su se odselile u Austriju i Njemačku, koje u rodni kraj, pa tako i u crkve, dolaze za velike svetkovine, prije svega za Uskrs i Božić. I pored toga, vlč. Sima kaže da se ne može žaliti, jer su crkve pune, posebno nedjeljom.

Teme jezika tijekom razgovora i on se dotaknuo:

»Činjenica je da je Crkva imala velikoga utjecaja u očuvanju jezika. Još u vrijeme doseljavanja Hrvata u ove krajeve, a prva spominjanja sežu do XIII. stoljeća, zajedno s njima došli su svećenici, franjevci i isusovci. Nakon toga bilo je još tri-četiri vala naseljavanja, ali su svećenici sve vrijeme bili oni koji su držali ljude na okupu, ali i učili djecu prvim slovima. Naime, prvi učitelji hrvatskog jezika u ovom kraju bili su svećenici, a zatim i kantori koji su bili vjeroučitelji. Tako smo sačuvali ne samo jezik nego i identitet«.

Kao drugi razlog tako dugog uspješnog očuvanja jezika naš sugovornik kaže da su ljudi ovdje živjeli kompaktno: rijetko su napuštali svoj kraj, a ono što su imali bilo im je dovoljno za skroman život. A sada… Pa znate i sami.

Do rasprodaje za kupovinu

Osim doma, škole i crkve, mjesta na kojima se njeguje očuvanje tradicije, pa tako i jezika, zacijelo su i institucije kulture. U ruralnim sredinama, kakav je karaševski kraj, to su uglavnom domovi kulture, poneka knjižnica i kulturno-umjetnička društva. Najstariji KUD u ovom kraju nalazi se u Klokotiću i osnovan je još 1948. godine. Predsjednik KUD-a Klokotić Milja Vatav kaže da Društvo danas ima aktivnih oko 35 članova (a za veće manifestacije i šezdesetak), koji djeluje u dvije sekcije: folklornoj, i od prije deset godina i tamburaškoj. Kao i prethodnik mu o misama u kućama, i Milja Vatav ima zanimljiv odgovor na pitanje kako se snalaze za nošnje:

»Nošnje? Pa svatko ih ima doma. Ako nemaju od starine, onda naprave sami. Jeste da se to vremenom promijenilo, ali ne toliko da jako odudara«.

Osim onih iz svog kraja, Vatav kaže da su odnedavno počeli učiti i plesove iz Međimurja i Turopolja. On s ponosom ističe da je KUD Klokotić prije dvije godine obilježio 75 godina postojanja kada su im došli i gosti iz Hrvatske: Ogranak Hrvatske sloge iz Buševca (s kojima imaju pol vijeka dugu suradnju), te oni noviji: KUD Ivan Goran Kovačić iz Velike, KUD Sveti Roko iz Filip Jakova i Folklorno društvo Umag iz istoimenog istarskog mjesta.

Tijekom večere, koju nam je u sjedištu župe u Klokotiću priredio vlč. Milan Sima, Milja Vatav pričao nam je detalje koji samo svjedoče o čistoj duši stanovnika ovoga kraja:

»I sâm se sjećam koliko je siromaštvo bilo za vrijeme Ceauşescua: ljudi su mjesečno dobijali litru ulja i po kilogram brašna i šećera, a za kruh si morao ići u grad. Pa ako nisi na vrijeme stigao u red, snalazio si se kako si znao. U to je vrijeme počela i naša suradnja s KUD-om u Buševcu i jednom prilikom bili su njihovi gosti. Kada su se vratili, pričali su nevjerojatne price: hrane u izobilju, trgovine opskrbljene, kupaonice… Otac nam je iz Hrvatske donio vreću slatkiša i to nam je moralo biti dosta za cijelu godinu, pa smo jeli po bombon dnevno, a i rjeđe. Kao da su bili u Americi! Kada je došlo vrijeme da se posjet uzvrati, odnosno da oni dođu kod nas, ljudi su prodavali stoku i vrijednosti iz kuće da bi kupili nov namještaj ili krevete kako se ne bi osramotili pred svojim gostima«.

Hrvatska grančica, sama kao i drugi

Mediji su u novije vrijeme također mjesta koja ne samo da njeguju, nego mogu i poticati na učenje materinskog jezika. Hrvati jednom mjesečno (petkom) imaju na temišvarskoj televiziji emisiju na hrvatskom, u Ričici se nalazi radijski studio koji tjedno (također petkom) emitira emisiju na hrvatskom, a u Karaševu, u okviru Zajedništva Hrvata, izlazi mjesečnik Hrvatska grančica, koji izlazi 31 godinu. U zaglavlju Hrvatske grančice piše da je riječ o dvojezičnom glasilu Hrvata u Rumunjskoj, ali je većina njih na 16 stranica pisano ipak hrvatskim jezikom. Glavni urednik Ivan Dobra kaže, da je, osim njega, u uredništvu uposleno još dvoje ljudi, a u impressumu lista nalazi se još četiri imena vanjskih suradnika.

»Prvo izdanje Hrvatske grančice objavljeno je u jesen 1994. i ona je nastala odredbama rumunjske Vlade, ali i zahvaljujući organizaciji Zajedništva Hrvata u Rumunjskoj. Inače, Zajedništvo Hrvata u Rumunjskoj zalaže se za očuvanje svih komponenti hrvatskog identiteta i upravo u takvom sklopu nastala je i Hrvatska grančica. Tijekom vremena nastojali smo biti objektivni kroničari događaja unutar ovdašnje hrvatske zajednice, ali i one u županiji Tamiš. Tako smo od početka pratili događaje vezane za gospodarstvo, kulturu, administrativna pitanja, vjeru i sport«, kaže Dobra.

Budući da se ovaj mjesečnik ne prodaje, nego uz pomoć distributera dijeli, sugovornik kaže da je Hrvatska grančica prisutna u domovima svih sedam sela karaševskog kraja. Kada je riječ o financiranju, Ivan Dobra kaže da sredstva stižu isključivo od rumunjske države, a iz Hrvatske putem Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske kada je riječ o određenim projektima. Međutim, kako kaže, to se uglavnom odnosi na druge institucije (poput obnove škola, primjerice), ali ne i na Hrvatsku grančicu. Kada je riječ o kontaktu sa srodnim medijima u drugim zemljama u kojima Hrvati žive, Dobra sa žaljenjem konstatira:

»Ne, nemamo kontakata s medijima u drugim zemljama u kojima Hrvati žive. Ne znam zašto je to tako, ali je tako. Jedini naši kontakti vezani su za seminare kada se zajedno nađemo u matičnoj nam domovini«.

Zlatko Romić