Mrtvačnica (kapela sv. Ane)
Groblje u Beregu nalazi se na pješčanoj dini, kakvih na istočnoj periferiji sela, u dijelovima atara poznatim kao Piskulja i Salaši ima dosta. Nadmorska visina najviše točke groblja je 100,8 m, dok je najviša visina pjeskovitoga dijela atara (i najviša kota cijele zapadne Bačke) 103,3 m. Za bereški pisak to su znatna uzvišenja, a na sličnim se nadmorskim visinama nalazi veći dio naselja, dok je zapadni atar, nekada dio velikih podunavskih ritova, znatno niži, nadmorske visine 84-86 m. Dunav je tu nekada zapljuskivao lesnu terasu, te je anegdotalno poznato da je to jedan od razloga zašto se Bereg upravo tako zove, budući da se tumači da je u staroslavenskom značenju ime sela znači »obala«. Bereški pisak dio je otoka eolskoga pijeska za koje je poznato da postoje mjestimično između nekada prostanih područja koje je Dunav plavio i obronaka Srednje bačke lesne zaravni (Telečke). Ovaj spaja Bereg i Santovo, no jedino bereški dio nije kultiviran i na njemu rastu stepski travnjaci na oko 150 ha. Pogodnosti pokapanja pokojnika u pijesku, koji se lako kopa i ne zadržava vodu, a i vegetacija se lako čisti, bile su odlučujuće za odluku da se upravo ovdje formira groblje, i tako je već dobrih 300 godina. Čini se da je prije toga groblje bilo nešto sjevernije.
Projekt zajednice
Na samom ulazu u groblje, na početku Gakovačke ulice, nalazi se mrtvačnica koja je djelo lokalne zajednice. Naime, u vremenu ekonomskih sankcija, a najviše 1994. i 1995. godine, Mjesna zajednica Bereg prihodovala je velika sredstva od naplate pristojbi od građana Mađarske (iz susjednih sela okolice Baje) koji su u Bereg u rezervoarima svojih automobila donosili gorivo i na javnoj površini, te u pojedinim kućama ga prodavali. To jest bio šverc, ali budući da je bio jedini način opskrbe gorivom tih godina, vlasti su ga tolerirale. Svaki prodavač goriva na za to uređenoj javnoj površini plaćao je dnevnu pristojbu, a za to je bio angažiran inkasant MZ Bereg. Od tih pristojbi je, po prijedlogu Savjeta Mjesne zajednice, investirano u seosku infrastrukturu. Na prvom mjestu bila je izgradnja mrtvačnice na groblju, kako bi se ukinulo držanje pokojnika po kućama do sprovoda, a time onda i sprovodne povorke do seoskoga groblja. Mrtvačnica je završena 1997. godine. Ima središnju prostoriju za oproštaj od pokojnika, kao i pomoćnu prostoriju. Na pročelju, pokraj nadstrešnice iznad ulaza, nalazi se mali zvonik, a ulaz ima na pročelju i simbol kršćanstva, te nije čudno da se mrtvačnica kolokvijalno naziva kapelom.
Uobičajeni naziv u službenim dokumentima za ovaj objekt jest »kapela«. Ipak, po dobivenim podacima iz arhiva Subotičke biskupije, nije riječ o posvećenom, niti blagoslovljenom objektu za bogoslužne namjene. Naime, delegacija Pastoranog vijeća bereške župe sv. Mihovila 1997. godine bila je kod tadašnjeg subotičkog biskupa Ivana Pénzesa i tražila suglasnost da mrtvačnica zaista bude katolička kapela, no nisu je dobili. Po dolasku u Bereg župnika Davora Kovačevića, 1998. godine, češće se s njegove strane spominjao naziv »kapela sv. Ane«, te je ondje postavljen kip svetice, o njezinu blagdanu slavljena misa, a sprovodne mise za pokojnike katolike isti je svećenik redovito slavio i uoči samih sprovoda.
Skrb za groblje i znameniti pokojnici
Budući da je Bereg bio i ostao malo mjesto, i da je u povijesti redovito bio mjesto nastanjeno ne odveć bogatim žiteljima, na samom groblju nema ni obiteljskih kapela ili drugih sličnih sakralnih građevina. Ipak, vjera šokačkoga hrvatskog puka, snažno je posvjedočena i na ovome mjestu izgradnjom i skrbi za križeve – vječne znake Kristove otkupiteljske smrti i nade u uskrsnuće vjernika. Pokraj staze koja vodi od mrtvačnice ka vrhu groblja nalazi se križ koji je dao podići Ivan Srimac 1914. godine. Srimac je rođen u Beregu 1886., a kao dječačić od 14 godina otišao je u Ameriku. Nikada se više nije vratio, ali je poslao novac za kameni križ koji je bio postavljen u središtu sela, pokraj nekadašnjeg kina, a u poslijeratnim godinama na seosko groblje. Obitelj Srimac dala je obnoviti taj križ 2025. godine. Na vrhu groblja nalaze se tri križa, koja je 1998. dao postaviti Berežac prof. dr. Marin Ivošev.
Ove je godine, po volji pokojnoga dugogodišnjeg bereškog župnika Davora Kovačevića (1959. – 2024.), uređen i nadgrobni spomenik na njegovu grobnom mjestu. Po njegovoj volji, a u koordinaciji Milorada Stojnića, predsjednika bereškog Hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva Silvije Strahimir Kranjčević, na naličju nadrobnoga spomenika nalaze se upisana imena biskupijskih i redovničkih svećenika vezanih za Bereg. Većina od njih rođena je u selu, a David Barešavić (1847. – 1873.) i Ferdo Gromilović (1829. – 1883.) nisu, no ovdje su pokopani. Ostali su: Matija Čatalinac (1878. – 1929.), Josip Radičev (1896. – 1975.), Marko Kovačev (1911. – 1974.), Johann Lohrbach (1912. – 1970), Marin Kovačev (1912. – 1998.), Stipan Tomašev (1913. – 1945.), Adam Kovačev (1914. – 1990.) i Matija Nikolin (1919. – 1985.). Ovaj popis istaknut je po želji samoga Kovačevića i on bi trebao za dulje vrijeme podsjećati da je bereška župa u periodu od 41 godine dala osmero svećenika. Tim značajnim brojem se, u omjeru s brojem katolika u župi, ne može podičiti niti jedna župa ni u Subotičkoj biskupiji, ni u današnjoj Srbiji. Isto vrijedi i kad se računa samo broj bereških svećenika Hrvata.
Bereg, selo u kojem je humanitarno Pokopno društvo osnovano još 1890. godine, ponosi se i Antom Jakšićem (1912. – 1987), njihovim sumještaninom, zagrebačkim profesorom i hrvatskim književnikom, ali i Matijom Tucakovim (1904. – 1994.), učiteljem i pokretačem kulturnog i općenito građanskog aktivizma među bereškim Hrvatima, kao i njegovim sinom mr. Jozom Tucakovim (1929. – 2014.) građevinskim inženjerom, majstorom problemskog šaha. I njima, kao i mnogim znanim i neznanim putnicima Zemljom poteklim iz Berega ispunjena je želja da budu sahranjeni u bereškom pisku.
Marko Tucakov
Svećenici na popisu na nadgrobnom spomeniku Davora Kovačevića
