Vlč. Bela Stantić rođen je 8. kolovoza 1939. godine u Tavankutu, u brojnoj obitelji, s desetoro djece od oca Petra i majke Dominike, rođ. Jozić. Osnovnu školu i dva razreda gimnazije pohađao je u Subotici, a školovanje zatim nastavio na bogosloviji u Đakovu. Za svećenika Subotičke biskupije zaređen je u subotičkoj katedrali 29. lipnja 1964. godine polaganjem ruku mons. Matije Zvekanovića. Bio je kapelan u Adi, Titelu, te u katedrali sv. Terezije Avilske u Subotici. Potom, četiri godine župnik u Maloj Bosni i više od četiri desetljeća, točnije 47 godina u župi Uskrsnuća Isusova u Subotici.

Svi oni koji su imali prilike surađivati ili biti u župi u kojoj je služio, dobro znaju kako vlč. Stantića krasi skromnost i jednostavnost, te skrb za drugoga. Na svom svećeničkom putu nije samo vjernike, pa i nevjernike vodio k Bogu, nego je uz to svakodnevno svjedočio ljubav prema svom narodu bunjevačkog roda, hrvatskog naroda.

► Ove godine dobili ste dvije nagrade – priznanja. Crvenu penkalu za doprinos obrazovanju na hrvatskom jeziku koju dodjeljuje Hrvatsko nacionalno vijeće »za doprinos i rad kao vjeroučitelj u školi i na župnom vjeronauku, ali i za razvijanje ljubavi prema hrvatskom jeziku i kulturi«, te nagradu Katoličkog društva Ivan Antunović za dugogodišnji neumorni rad u pastoralnoj službi i promicanju kršćanskih vrijednosti. Koliko Vam znače ova priznanja?

Nikada nisam očekivao nagrade. Niti sam se ovoga puta nadao, ili očekivao, jer nisam radi njih niti radio. Radio sam uvijek Bogu na slavu i za dobro naših ljudi. Ali hvala onima koji su prepoznali rad, neka ih sve Bog blagoslovi i uzvrati im na druge načine, da imaju snage i mogu nastaviti ono što smo mi započeli.

► Prošle godine obilježili ste 60 godina svećeničkog poziva. Sada ste u mirovini, kako prolaze Vaši dani? Imate li nekih obveza ili je u pitanju Vaša dobra volja i zdravstvene mogućnosti?

Bogu dragom hvala i našim poglavarima, jer ja sada, pa i svi drugi svećenici imamo mogućnost odmarati se, ali i raditi. Radim koliko je moguće. Išao sam u ispomoć u svoju staru župu u Uskrsnuće Isusovo, idem i kod neokatekumena, kod franjevaca u ispomoć... Volim raditi i radio sam cijeli život. Bogu dragom hvala za zdravlje i dugačak život, koji nisam mogao ni očekivati. Možemo reći da je tu do sad 65 godina aktivnog rada. Za mene je to dar, i ne znam jesam li ga dobro iskoristio, ali trudio sam se. Radio sam puno toga što se možda nije niti očekivalo od mene, a to je da sam pored pastoralnog rada u župi, nastojao vidjeti potrebe svoga naroda. To me je jako privlačilo i Bog mi je dao tu milost da sam došao u Suboticu i tu sam mogao vidjeti potrebe. Imao sam dojam da naši ljudi samo »životare«, nisu imali svijesti za svoje. Zahvaljujući biskupu Ivanu Antunoviću imamo puno toga, ali on nažalost nije doživio rezultate svoga rada. Poslije je to prepoznao naš biskup Lajčo Budanović, koji je znao i vidio puno toga.

► Gdje god da ste bili u službi ostavili ste nešto po čemu Vas se ljudi sjećaju, no 47 godina u jednoj župi nešto je što se ne zaboravlja. I danas ste na raspolaganju tamo kada je pomoć potrebna. Kakva sjećanja nosite iz ove župe?

Župu Uskrsnuća Isusova doživio sam kao svoju obitelj. Naišao sam na podršku mladih ljudi. Formirali smo Pastoralno vijeće, koje je istina već bilo propisano i postajalo je, ali sam želio da se ljudi laici više angažiraju oko rada u župi. Da skupa mislimo i radimo. Oni su pratili sve ono što smo radili i jako me podržavali. Kad je bilo što trebalo raditi, bilo je prihvaćeno. Već sljedeće godine, od kako sam došao, 1973., pravili smo novi oltar i preuredili svetište. Bilo je tu brojnih radova i ulaganja, a paralelno se radila i Kalvarija – kapelica i postaje. Pokušali smo je bar donekle urediti jer je bila stara i zapuštena. Na Kalvariji su radile cijele obitelji, od roditelja do djece. Svi su davali svoj doprinos. Tamo, u toj župi sam se osjećao kao kod kuće. Svi su željeli pomoći, hrabrili me, podržavali. Tolike godine koje sam tamo proživio uopće nisam vidio kao teret. Puno toga je trebalo raditi prvenstveno duhovno, a potom i ono materijalno.

► Danas tome svjedoče brojne obitelji i pojedinci koji su tada bili djeca ili eventualno mladi ljudi. Možda je najbolji pokazatelj koliko ste u tome uspjeli upravo to što su svi oni danas, u kojoj god župi bili, aktivni vjernici i ne samo vjernici nego i pripadnici hrvatske zajednice.

Nikada nisam forsirao nacionalnu stranu da bi nekog drugog povrijedio, ali sam volio svoje. Oni su to vidjeli i osjetili. Volio sam tu našu tradiciju, baštinu, a to je neraskidiva poveznica. Kada sam došao u župu, nije bilo onoga svjesnoga uključenja u župu, a ja sam to po svaku cijenu htio. Da ljudi osjete da im je to potrebno za spas duše i da osjećaju pripadnost zajednici. Ljudi su to voljeli, sudjelovali u tome, razgovarali... Imao sam oko sebe prave ljude. Ne želim nikoga isticati, ali neki su mi bili posebno bliski i spremni na suradnju. Oni su svi bili spremni dati se i raditi za opće dobro. Tako smo imali brojne programe, za Božić, Uskrs, Materice, Oce... susrete za obitelji, mlade... Da nije bilo tolikih godina, možda se ne bi moglo tako ostvariti. Uvijek mi je na prvom mjestu bila duhovnost i spas ljudskih duša, ali isto tako ljudi su voljeli kada je crkva uređena, umolovana. Sigurno nisam bio dobar za sve i možda prema nekim ljudima nisam postupio kako je trebalo, to mi je žao i za to se kajem. Vjerojatno bez toga ne može, ali nije bilo podjela u župi, nego smo imali zajedništvo u svakom pogledu.

► U Vašoj nekadašnjoj župi, za vrijeme Vašeg župnikovanja u dvorištu je podignuta bista svećeniku i pjesniku Aleksi Kokiću. S njegovim djelom i životom upoznali ste mnoge i izgradili prema njemu veliko poštovanje i ljubav prema njegovoj pisanoj zaostavštini, no u proteklih godinu dana mogli smo čuti razne pogrdne riječi o njemu. Kako na to gledate?

Za mene je Aleksa Kokić svetac, mučenik. On je bio žrtva ondašnje politike, a i danas je politika u pitanju. Njega su ubili. Sebe je dao za svoj narod. Da je on poživio, kako bi neke stvari bile drugačije. On je svojim pisanjem ostavio veliko blago. On je samo ljubio svoj narod i želio je pomoći svom izgubljenom narodu. Vidio je da su naši ljudi povodljivi i kroz svoje pisanje im je želio pokazati svoju ljubav. U početku sam htio da njegova bista bude postavljena u parku kod katedrale, ali još onda su se pobunili i govorili kako je on bio nacionalist. Stoga smo bistu ostavili u župnom dvorištu, kako on ne bi bio dodatno napadan, pa i uklonjen. Imao je Božji dar za pisanje i zaista je to izraz njegove duše i srca, koje je kao svećenik i čovjek nosio prema svom narodu.

► Nemoguće je dotaknuti se svega što je obilježilo Vaš radni vijek, no dobro se sjećam prvih emisija na hrvatskom jeziku na valovima tadašnje Radio Subotice. Te emisije, snimane su na kazeti uz pomoć diktafona i emitirane subotom u ranom jutarnjem terminu. Kasnije, upornim radom i zalaganjem došlo se do boljih termina, te poslije i višesatnog programa na hrvatskom jeziku. Odakle ta ideja, snaga, volja?

To je tada bilo nešto novo. Slučajno sam čuo da je tadašnji direktor Radio Subotice Tibor Kopilović, koji je bio divan čovjek, odobrio mađarskoj nacionalnoj manjini emitiranje vjerske emisije u trajanju od pet minuta. Otišao sam do njega i zamolio ga da i nama odobri. Složili smo se da tih pet minuta podijelimo, da bude pola na mađarskom, pola na hrvatskom. On je to odobrio i tako smo krenuli s 2,5 minuta emisije na hrvatskom jeziku. Kasnije smo dobili po pet minuta, pa po 10 i za dvije godine imali smo cijeli božićni program. Nažalost, nama je to bilo dobro, ali njega je koštalo posla. Tog mi je i danas jako žao, ali nisam ni znao koju on torturu trpi zbog toga. Kasnije su se tome priključili i drugi svećenici, pa poslije i redakcija na hrvatskom koja je bila aktivna duži period. Tako je isto počelo i u školi. Kada je odobren vjeronauk u školi, mnogi se toga nisu htjeli prihvatiti. Vidio sam to kao nešto dobro, da trebamo tamo biti prisutni i raditi, tako sam držao vjeronauk u pet škola. Bilo je zainteresirane djece, no nije bilo predavača. Smatrao sam da je bitno zadržati onu djecu koja su se već izjasnila da žele ići na katolički vjeronauk. Kako su se javljali vjeroučitelji, tako sam im predavao to mjesto i ja se povlačio. Najdulje sam ostao u OŠ Matko Vuković, takozvanoj Golubovoj školi.

► Osim vjeronauka u školi, veliki doprinos dali ste i nastavi na hrvatskom jeziku, koja ove godine upisuje 24 generaciju učenika. Kako danas gledate na sve to?

Svi smo svjesni situacije u kojoj živimo, ali koliko god je moguće, sve one koji rade u području obrazovanja na hrvatskom jeziku ili na promociji toga, molim, nemojte odustajati. Ustrajte. Ako se utopimo s drugima, ne samo da ćemo izgubiti svoj identitet, jezik, nego i vjeru. To je usko vezano jedno za drugo. Ima jedan broj ljudi koji to podržava i zna vrijednosti, ali ne želi javno to priznati. Mislim da imamo ljudi koji to mogu iznijeti. Nije da naš narod nema svijest o tome što je i tko je, samo se bojim da ne znaju na koji način, nemaju volje za dalje. Boje se drugoga, tuđeg mišljenja. I na početku su se ljudi bojali, možda je to i sada prisutno. No, ja svima koji ustrajete čestitam i što imate ljetne škole čestitam. To je oblik privlačnosti i ljudima treba to pružiti. Na svim poljima treba čuvati ono što imamo. Treba ljude animirati, ohrabriti. To je nešto dobro i prirodno, što nam Crkva i naš narod daje. Mi se nismo nikada nikome nametali, mi smo ponosno živjeli svoje i to treba ljudima današnjice – ohrabrenje.

► Budući da ste jedan od začetnika emisija, pa reći ću i informiranja na hrvatskom jeziku, koliko je bitno čuvati svoj jezik i kako to vidite danas, idemo li u dobrom smjeru?

Dragi Bog je dopustio da se može svaki radovati, živjeti, služiti i Njega slaviti na onom jeziku koji je njemu najdraži i najljepši, a to je jezik koji dobijemo od roditelja i koji prenosimo dalje. Dakle na materinjem jeziku. Jezik ukazuje na pripadnost jednom narodu, ali uz sakramenat krštenja i pripadnost Crkvi. Vidim da se današnja hrvatska zajednica, mediji na hrvatskom jeziku i gospođa Vojnić jako trude, no samo se bojim hoće li biti nasljednika? Hoće li biti produžetka? Naš hrvatski narod voli svoj jezik, ali nažalost ne toliko da bi se potrudio učiti ga i koristiti, da bi nešto učinio i doprinio njegovom opstanku. Čestitam svima koji se trude, koji lijepo sada rade na tome i koji se brinu o našem hrvatskom jeziku, neka vas sve dragi Bog čuva i blagoslovi. Ako išta moja riječ vrijedi, ja vas pohvaljujem i zahvaljujem vam, ali i potičem, koliko god možete probajte stvoriti mlade za budućnost. Već sada treba angažirati djecu i mlade koji imaju afiniteta prema tome, da se njihova svijest i ljubav prema svome jeziku razvija i njeguje, da ne bude poslije kasno. To je jako važno, jer vrijeme nam svima prolazi, a ako nemamo nikoga za budućnost, onda nećemo imati ni svoj jezik.

► Neizmjeran doprinos dali ste i oko proslave Dužijance, kako one u Maloj Bosni, tako i u Subotici. Pokrenuli ste Književne večeri, koje se i danas organiziraju. Kako je i kada počeo Vaš aganžman oko ove stoljetne manifestacije?

Kada sam došao u Suboticu za kapelana u katedralu 1966. godine, vidio sam da je Dužijanca lijepa svetkovina, ali u njoj su sudjelovali u nošnji samo mali i veliki bandaš i bandašica. Tada smo imali u obiteljima puno djece i mladih, ali nisu bili angažirani oko toga. Rekao bih, nisu to prepoznali kao svoje. Tako sam sjeo na moped i obilazio atare i razgovarao s ljudima dok su oni kosili žito. Pozdravljao sam ih i pozivao ih da dođu na Dužijancu i da obuku nošnju. Te prve godine je bilo 10 parova, druge godine ih je već bilo 50. Misu na Dužijanci predvodio je katedralni župnik, a onda smo pozvali biskupa i to pomoćnog zagrebačkog biskupa Đuru Kokšu, koji je ujedno bio i književnik i pjesnik. Tada smo pokrenuli i Književnu večer. Bilo je četiri predavanja, a biskup je bio prvi predavač. Dakle, 1980., godine prvi puta biskup je predvodio slavlje Dužijance. To se nastavilo sve do danas. Prva Književna večer organizirana je u kapelici sjemeništa Paulinum, vlč. Lazar Ivan Krmpotić i ja smo ih pokrenuli, tada su to bili Kokićevi dani na kojima su govorili mnogi ugledni gosti, poput biskupa Kokše. Te prve godine izveden je i igrokaz Alekse Kokića Anica se vratila. Kasnije je sve to, a tako je i danas održavano u dvorani HKC-a Bunjevačko kolo i tu se puno aktivirao mons. Andrija Anišić. Dužijance su se i prije održavale u okolnim mjestima, ali su neki određeni period zamrle. Onda smo ih ponovno oživjeli, u Maloj Bosni, Žedniku, Tavankutu, Đurđinu... Nama je želja bila da svi oni dođu tu na glavnu Dužijancu i da predstavljaju svoje mjesto i svoju Dužijancu. To je sve polako uvođeno, ništa nije bilo preko noći. Nije tada bilo nikakvog imenovanja niti posebne organizacije, nego sam vidio da to treba našem narodu. Tako smo pokušali Dužijanci tada dati jednu višu razinu.

► Danas Dužijancu gledate iz drugog ugla; kako je vidite danas, a kako u budućnosti?

Ono što bih sigurno želio u budućnosti za Dužijancu jest da raste. S druge strane, svjestan sam naše situacije. Nema velikog izbora, pa ću samo reći daj Bože da se sačuva ovo što se sada ima. Svjesni smo da je djece sve manje, sve je manje katoličkih obitelji, pa neće biti niti velikog izbora i broja ljudi koji to vole i čuvaju. Stoga to govorim, da ako se i ovo što sada imamo, a imamo puno, sačuva bit će dobro. Možda bih stavio naglasak da bi trebalo najviše čuvati ono što imamo u crkvi, ono duhovno. Uvijek sam imao stav da nikog nećemo dirati i tjerati, ali ćemo svoje forsirati. Važno je u crkvi biti što ljepše, Boga dostojnije, i brojnije. Crkve su sve praznije, pa je bitno to sačuvati, da nam se ne vrati vrijeme komunizma i da se Dužijanca ne svede samo na povorku. To treba sačuvati. Stoga su uvedene i Književne večeri i pokojnom vlč. Andriji Kopiloviću treba zahvaliti za Svečano večernje koje je divan uvod u Dužijancu. S druge, strane mons. Andriji Anišiću trebamo sto puta zahvaliti za onaj dio koji je svojevremeno imalo HKC Bunjevačko kolo, a danas UBH Dužijanca. Uz njega treba zahvaliti i Marinku Piukoviću, jer su njih dvojica ponijeli veliki teret. Tu je trebalo velike upornosti sve izgurati i izvesti na pravi put, a i sad možemo biti ponosni na ono što imamo.

► Kako danas gledate na to što u Subotici imamo dvije Dužijance? Odnosno proslavu zahvale Bogu – Dužijancu i Dan Dužijance?

Žao mi je naroda. Sve je to stvar politike i novca. Mnogi su se prodali radi novca i žao mi je tih ljudi. Ne treba ih vrijeđati i odbaciti. Treba raditi svoje, čuvati ono što imamo i to najbolje prezentirati. Ono što nije od Boga i blagoslovljeno neće dugo niti opstati. Na koncu, borimo se za čiste stvari i za istinu, to je teži, ali ispravniji put.

► Svjesni da vjernici Subotičke biskupije nemaju redovitog vjerskog tiska na hrvatskom jeziku, s vlč. Lazarom Krmpotićem pokrenuli ste vjersko-informativno glasilo Bačko klasje koje je izlazilo na razini cijele biskupije od 1978. godine. Tko je sve to radio, jeste li imali suradnike? Kako ste sve to financirali?

Mi, svećenici imali smo svoje sastanke, u to vrijeme u Somboru kod vlč. Josipa Temunovića. Između ostalog, tamo je bilo riječi da bi trebalo pokrenuti neki časopis na hrvatskom jeziku, ali se i završilo samo na želji. Tada smo Lazar Krmpotić i ja odlučili krenuti s time. Mislili smo: sastavit ćemo prvi broj i sastati se sa svećenicima i vidjeti želimo li to raditi ili ne. Tako je počelo. Prvih tri ili četiri broja tiskali smo u Ruskom Krsturu. Budući da je tada još bila Jugoslavija, u Srbiji je bila zabrana privatnih tiskara, ali u Hrvatskoj nije. Tada se iz Amerike vratio Blaško Gabrić, koji je imao tiskaru u kući u Batini i mi smo počeli raditi s njim. Bačko klasje je izlazilo tri puta godišnje, a ja bih na pisaćem stroju pripremio tekstove i nosio ih na tiskanje. Za Uskrs bih na Veliki utorak imao cijeli dan ispovijed u crkvi, zajedničku večeru za svećenike koji su bili pomagati i kad bi oni otišli, teta Ilka i još dvije žene sjele bi u moju peglicu, i ajmo u Batinu. Mi bismo tako odnijeli sadržaj, on odradio tiskanje, a mi smo sve savijali. Usput na putu do Subotice dok smo se vraćali, dakle noću, razvozili smo Bačko klasje po župama. Lazar Krmpotić je bio u Palanci i to je bilo daleko, pa sam onda sve to preuzeo na sebe. Kasnije, kada je on došao na službu u Đurđin, bilo je lakše. Mi smo bili sretni jer smo imali bar nešto od tiska koji je bio na hrvatskom jeziku. Žao mi je što je to prestalo, jer su tu bili i drugi iskusni ljudi koji su pisali za Bačko klasje kao što su Bela Gabrić, Ivo Stantić i Ivo Prćić. Bilo je njih još više, ali ova trojica bili su nositelji. Izašlo je 78 brojeva, i Bačko klasje je preimenovano 1993. godine u današnji Zvonik.

► Puno ste radili i s obiteljima i pomagali potrebitima. Danas smo svjedoci brojnih razvoda brakova, manjeg broja djece, bračnih parova koji ne mogu imati djece. Gdje smo kao ljudi pogriješili? Što je uzrok svemu tome?

Nema duhovnosti. Ljudi su se prepustili svijetu i tijelu. I obitelji su nam ostale bez duhovnoga. Koliko se moli? Bojim se da mlade obitelji ne vide dovoljno ozbiljnost onoga što jesu. Trebaju se obitelji međusobno družiti, moliti za djecu. Jako je važna molitva i duhovna strana. Isto tako ispovijed. Mladi neka ne napuštaju ispovijed. Veliki broj mladih se ne ženi, ne udaje. Zašto? Zato što nisu spremni na služenje. Zato što su se, rekao bih, iživjeli. Ono što Crkva daje nema boljega od toga, nema boljega od duhovnosti i Boga. Mnogi su rekli: to je teško. Jeste teško, ali je najbolje. To su rane našega naroda koje treba liječiti.

► Roditelji su danas često zaokupirani poslom, sve manje vremena provode s djecom. Kako vidite obitelji danas? Koja je Vaša poruka našim obiteljima, djeci, učiteljima, onima koji rade s ljudima?

Ljudi su danas rastrzani, ali nemoj letjeti svugdje. Čuvaj se za svoju obitelj, obiteljsko gnijezdo, zajedništvo s djecom. Nemoj dopustiti da djecu netko drugi odgaja. Ti ćeš kao majka, otac biti odgovaran za njihov odgoj. Nemojte djeci dozvoliti da samo sjede kraj mobitela. Nek se zabavljaju i razgovaraju s vama – neka bude od igre do molitve. Mi smo u obitelji klečeći molili. Danas je to neshvatljivo, ali bar da se moli. Bog je nužan u obitelji. Čuvajmo naše obitelji, obiteljsko zajedništvo. Roditelji nek se ne odriču svog dostojanstva. Koliko god je moguće, neka roditelji budu kraj djece jer jedino tako ćemo imati dobre obitelji, pa onda kasnije i društvo. Nemojmo zatvorenim očima prolaziti ovim svijetom. Mi smo tu živi članovi zajednice. Također, i svi oni koji formiraju čovjeka u vrtiću, školi... Nemojte se odreći onoga što vam je Bog povjerio – graditi čovjeka.