Grad na Dunavu, najveći između Baje i Novog Sada, u Habzburškoj monarhiji, od konca XVII. stoljeća, kao i mnogi u Bačkoj, počinje dobivati značajke varošice koja je svoju perspektivu upotpunjavala i širila u svim povijesnim razdobljima koja su dolazila. Spajanjem Stare, u kojoj je bilo dosta srpskog življa i Nove Palanke, u kojoj su bili njemački kolonisti naseljeni ovdje uglavnom pred kraj XVIII. stoljeća, nastaje grad sa značajnom katoličkom populacijom. U istom tom XVIII. stoljeću dijelom njezina etničkog spektra postali u i Slovaci i Mađari, a koncem XVIII. i početkom XIX. stoljeća i Hrvati. Oni su ovdje došli poglavito iz Srijema i Slavonije, a kasnije, sredinom XX. stoljeća, doseljeni su dijelom i poslijeratnom kolonizacijom Vojvodine i tijekom unutarjugoslavenskih ekonomskih migracija.
Tri Palanke, tri groblja
Kao značajna katolička župa, ponovno utemeljena nakon oslobođenja od Osmanskog carstva 1755., Bačka Palanka je u prošlosti imala tri katolička groblja, od kojih je jedno, najstarije, likvidirano do druge polovice XIX. stoljeća, a nalazilo se oko župne crkve Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije. Pripadalo je općini Njemačka Palanka. Drugo je pripadalo općini Nova Palanka i likvidirano je nakon protjerivanja Nijemaca, a ono koje još uvijek postoji, današnje Katoličko groblje, pripadalo je Staroj Palanci. Iz Groblja u Novoj Palanci dio posmrtnih ostataka prenesen je 1963., na današnje groblje, a Udruga podunavskih Nijemaca postavila je spomen obilježje kao uspomenu na pokojnike iz Nove Palanke.
Katoličko groblje se nalazi u Šafárikovoj ulici. Gavni ulaz vodi do kapele svetoga Roka, skladne građevine, obnovljene i primjereno održavane od župne zajednice na čijem je čelu župnik František Gašparovsky. Ovogodišnji radovi na održavanju groblja sastoje se od uređenja parkirališta te pristupne staze kapeli, u kojoj se mise slave jedanput godišnje, na spomendan patrona ove kapele, zaštitnika od zaraznih bolesti. Samu kapelu podignuo je dr. János Pető, okružni sudac, za sahranjivanje članova svoje obitelji 1889. godine, kako je to navedeno na posvetnoj ploči. Na istoj ploči navedena je, za poznavanje lokalne i nedavne povijesti zanimljiva činjenica, kako je »inicijator i organizaor rekonstrukcije gospodin Mihály Kertész«, te da je ona izvedena 1997. godine. Mihály Kertész (1947. – 2022.) bio je rođeni Palančanin, ravnatelj Savezne uprave carina za vladavine Slobodana Miloševića.
Unutrašnjost kapele održava se vrlo skladno, mada minimalistički, s poznatim motivom na oltarskoj slici: sv. Roka s hodočasničkim štapom i psom. U apsidi ove crkvice, izgrađene u stilu klasicizma, postavljene su memorijalne ploče, s lijeve strane oltara svećenička, a s desne na uspomenu na redovnice. Na svećeničkoj su navedena imena: Jakov Suknović, prepošt – kanonik (1784. – 1864.), Peter Ambrust, dekan – župnik (1821. – 1894.), Georg Schroder, dekan – župnik (1845. – 1919.) i Jakob Busch – kapelan (1909. – 1940.). Među časnim sestrama redovnicama navedeno je da »ovdje čekaju nagradu službenice milosrđa« iz Družbe Naše Gospe: Petra Appl (+1904.), Florijana Vranić (+1911.), Esperancija Seipl (+1922.) i Cezarina Kirchofer (+1942.), te Družbe služavki Malog Isusa s. Nikolna Vozelj (+1970.). Niti jedna od redovničkih kuća u Palanci više ne postoji.
O svećeniku Hrvatu Jakovu Suknoviću shematizmi Kaločko-bačke nadbiskuije, kojoj je ova župa pripadala, navode da je rođen 1784. u Budi, a preminuo 4. veljače 1864. u Palanci. Za svećenika je zaređen 1808. Kapelanom je bio u Kunbaji, a župnikom u Gakovu, te od 1839. do 1864. u Palanci, gdje je dobio i promaknuće u vicearhiđakona (1849.), te začasnog kanonika (1858.), a tu je i umirovljen 1858. Njegovo postavljenje nije prva služba jednoga Hrvata u Bačkoj Palanci, budući da su to prije njega bili i svećenici Nikola Udovičić, rođen u Kolutu (vikar 1832. – 1837.) i Antun Domčić (1838. – 1839.). U shematizmima se tada počelo navoditi kao jezik propovijedanja u župi i hrvatski uz njemački i mađarski (najranije od 1843.), što može značiti da su već tada u gradu skupine doseljenih Hrvata katolika bile brojnije i stalnije.
Hrvati treći po broju sahranjenih
Suvremeno vidljivi grobovi, kao i gotovo svugdje na katoličkim grobljima, odražavaju nacionalni sastav stanovništva lokalne katoličke zajednice u razdoblju od (u našim krajevima i uz sustave skrbi o katoličkim grobljima te žive potomke pokojnika) stotinjak godina. Nijemci i Mađari podjednako su zastupljeni, iza njih su Hrvati pa Slovaci, Srbi i ostali, sudeći po obliku i etimologiji prezimena. Katolici se, osim na ovom, povremeno sahranjuju i na konfesionalno mješovitom Gradskom groblju.
Popis izazova u održavanju Katoličkog groblja u Bačkoj Palanci vrlo je velik. Ovog je proljeća zabilježen novi slučaj vandalizma – otvorene su tri grobnice. Kako kaže Gašparovsky, na svakih nekoliko godina dolazi do krađa, obijanja kapele ili skrnavljenja grobova i nadgrobnih spomenika. Prije četiri godine s kapele su skinuta vrata i oštećen kip Žalosne Gospe.
»Otvarati grobnice, lomiti kapele, dirati ono što je sveto je necivilizacijsko i duboko uznemirujuće. Osim što ovaj čin predstavlja vandalizam, to je i napad na dostojanstvo preminulih i obiteljske svetinje koje se stoljećima čuvaju«, kazao je Gašparovski o ovom događaju.
Bačka Palanka, ima, na žalost, neslavnu povijest rušenja katoličkih sakralnih spomenika. Monumentalna neogotička crkva sv. Elizabete Ugarske u Novoj Palanci srušena je 1965. godine. S 41 m visokim tornjem to je najviša katolička crkva srušena nakon II. svjetskog rata u Vojvodini. Kalvarija, s kapelom Srca Isusova (sagrađena 1814.) koja se nalazila na mjestu današnje benzinske crpke, između ulica Branka Bajića i Jug Bogdanove također su sravnjene sa zemljom 1960-ih.
Izvor pojedinih podataka: povjesničar
Nikola Milivojević
Marko Tucakov
