Možete li zamisliti da vam nakon jednog telefonskog razgovora posve nepoznata osoba (i ona vama i vi njoj) rezervira i unaprijed plati hotel, a da vas dva dana nakon toga u razgovoru s mještanima jednog sela starija žena pozove da spavate kod njih riječima da je šteta plaćati skupe hotele? Možete li također sebe zamisliti u situaciji da specijalno zbog vas u župnom domu svećenik i predsjednik mjesnog kulturno-umjetničkog društva organiziraju večeru kao da je riječ o posjetu nekog visokog dužnosnika ili pak da vas vlasnik seoskog dućana pozove na prasetinu koju će peći u povodu blagdana? Da, to je najjači u mnoštvu jakih dojmova nakon boravka u karaševskom kraju, jer tolika dobrota i srdačnost, koja graniči s onom najiskrenijom – dječjom – u čovjeku, napose onom iz »urbanih sredina«, izaziva ne samo određenu nelagodu i samopropitivanje »jesam li i čime sam to zaslužio« nego potiče i na vlastito preispitivanje o dosadašnjem načinu života. Sve to u četiri dana posjeta karaševskim Hrvatima u Rumunjskoj doživio je potpisnik ovih redova, i to ponajprije zahvaljujući Petru Haţeganu, koji nam je poslužio kao osoba koja će nas upoznati s krajem u kom živi i povezati nas s relevantnim osobama.

Dobro, Petar je takva osoba i na njih se može naići posvuda u svijetu, ali kada te na isti način primi i svaka sljedeća osoba u jednom kraju, onda se već lako pada u zamku generaliziranja da su tamo ljudi jednostavno »takvi«. A »takvi su«. Bar oni s kojima smo mi razgovarali.

Ivan Hategan

Turizam u perspektivi

To je već prve večeri svojim primjerom potvrdio i načelnik Općine Karaševo Ivan Haţegan, koji nas je u razmjerno kasnim satima primio na razgovor kako bi nam u kratkim crtama predstavio administrativno područje koje je u njegovom djelokrugu rada. Kako kaže, Općini Karaševo pripadaju sela Jabalče (Iabalcea) i Nermiđ (Nermed) i u njoj sve skupa, prema posljednjem popisu, živi 2.529 osoba (preko 1.800 u Karaševu, preko 400 u Nermiđu i u Jabalču oko 220) i velika većina od njih su Hrvati (oko 95%), što se, uostalom, može čuti na svakom koraku. Za lakše razumijevanje rečenog najbolje se poslužiti usporedbom: hrvatski se u karaševskom kraju govori isto onoliko koliko je to slučaj s mađarskim u Martonošu, na Hajdukovu ili Čantaviru, primjerice. To, uostalom, potvrđuje i naš prvi sugovornik:

»Mi u Karaševu imamo dvojezičnu rumunjsko-hrvatsku osnovnu i srednju školu, ali se doma i danas u najvećoj mjeri govori karaševsko-hrvatski. Što se nastavka školovanja tiče, mladi imaju mogućnost odlaska u Hrvatsku što dio njih i koristi«.

Haţegan s tim u vezi dodaje da u osam razreda osnovne škole ima oko 100, a u srednjoj oko 40 učenika koji nastavu pohađaju (i) na hrvatskom jeziku. Osim škole, od hrvatskih institucija u mjestu se nalazi i Kulturno-umjetničko društvo Karaševska zora koja djeluje u okviru udruge Zajedništvo Hrvata. Ali, ispod ovih podataka koji se vide ili naziru čim se u mjesto uđe, Općina Karaševo, kao i sve u svijetu, ima i svoje probleme. Naš sugovornik ističe da je depopulacija na prvom mjestu, jer je veliki broj Karaševaca ili već otišao ili se sprema otići iz zavičaja u potrazi za boljim životom. Riječ je o odlasku mladih ljudi, pa i cijelih obitelji, u Austriju ili Njemačku, što dovodi do toga da u selima ostaje starija populacija i da je broj (polu)praznih kuća sve veći.

Budući da se Karaševo nalazi u brdovitom području, Haţegan je zadovoljan cestovnom infrastrukturom koja vodi i do 13 kilometara udaljenog sjedišta županije Caraş-Severin Ričice (Reşiţa) i do 18 kilometara udaljene Anine, ali i prema Lupaku (Lupac) i svim drugim selima u kojima žive karaševski Hrvati. Također, kaže da Karaševo ima i vodovod i kanalizaciju i razmjerno dobro uređeno središte mjesta, a i tržni centar omogućio im je da za najneophodnije stvari ne moraju svaki čas u Ričicu. I ono na čemu mnoge zemlje Europske unije, čija je i Rumunjska članica, već odavno grade svoju gospodarsku budućnost javlja se kao ideja i u Karaševu.

»Vidite i sami gdje živimo i mislim da s pravom mogu reći da imamo veliki potencijal za razvoj turizma. Ovo su za sada samo planovi, ali naša je prednost što možemo aplicirati kod europskih fondova, a svakako tu računamo i na našu domicilnu domovinu kao i na Hrvatsku«, kaže Ivan Haţegan.

Kada je riječ o proračunu kojim Općina Karaševo raspolaže, sugovornik kaže da su ove godine u proračun, koji se puni i iz države i iz županije, dobili oko 400.000 eura, što – kako navodi – da nije projekata ne bi pokrivalo ni osnovne potrebe oko 2.500 stanovnika u tri sela.

Vodnik

Marjan Lauš

Vodovod u snovima

Jednako gostoprimljiv prema nama bio je i načelnik Općine Lupak Marjan Lauš, koji je zbog razgovora za Hrvatsku riječ, slobodno to možemo reći, uzeo slobodan dan, jer nas je usput vodio i po selima koja ovoj općini pripadaju. Predstavljajući Općinu na čijem je čelu, Lauš kaže da je sastavljena od četiri sela: Lupak, Klokotić (Clocotici), Ravnik (Rafnic) i Vodnik (Vodnic) i u njoj sve skupa živi oko 2.600 stanovnika, od kojih su većina, baš kao i u Općini Karaševo, Hrvati.

I u ovoj općini, kao i u Karaševu, stanovništvo međusobno govori isključivo hrvatski, a kao specifičnost naš sugovornik kaže da su i mnoge Rumunjke ili Rumunji koje su se udale ili oženili u ovaj kraj naučili hrvatski. Opet usporedbe radi: mnogi stanovnici Sente, Kanjiže ili Horgoša, iako nisu Mađari, govore mađarski, a nešto bliže Subotici takav je slučaj i u Tavankutu, gdje bunjevačkim govorom, s karakterističnim akcentom, govore i oni koji podrijetlom nisu bunjevački Hrvati. Kada je riječ o hrvatskim institucijama, Marjan Lauš kaže da u Klokotiću više od 50 godina djeluje istoimeno kulturno-umjetničko društvo, kao i amaterski nogometni klubovi u Ravniku i Vodniku.

»Kada je riječ o obrazovanju, vrtiće i osnovne škole imamo u Lupaku, Klokotiću i Ravniku i u njih ide oko 60 djece, ali je problem u tome što je djece sve manje, a nije rijedak slučaj i da roditelji svoju djecu upisuju u školu u grad, u Ričicu, koja nam je na nekih desetak kilometara. Mislim da nije potrebno objašnjavati što to kasnije znači«, kaže Lauš.

Za razliku od Karaševa, koji svoju budućnost vidi u razvoju turizma, načelnik Općine Lupak kaže kako oni imaju mnogo konkretnijih problema koji, posebno u sušnim razdobljima, muče podjednako sve stanovnike.

»Mi, nažalost, nemamo ni vodovod ni kanalizaciju nego kopane bunare i septičke jame. Ljudi se dovijaju na razne načine kako doći do vode kada je ljeto kao što je ovo i gotovo sva moja komunikacija ovih dana vezana je za problem vode. Ljudi me svakodnevno zovu i pitaju kada će se već nešto konkretnije započeti, ali mi smo tu najmanje u mogućnosti nešto uraditi. Godišnji proračun od oko 1.200.000 eura za sva četiri sela ni približno nije dovoljan za bilo kakvu investiciju, pa bez pomoći županije, države ili europskih fondova mi ne možemo ništa«, kaže Lauš.

Kada je riječ o povezanosti s Hrvatskom, sugovornik kaže da je Općina Lupak uspostavila suradnju s Općinom Rešetari, ali i da se ona odvija uglavnom kada je riječ o području kulture.

Iako se u posjećenom kraju na svakom koraku čuje govor karaševskih Hrvata, obojica sugovornika, ali i mještani s kojima smo razgovarali, ističu kako raste broj obitelji u kojima se, posebno s djecom, u kući govori rumunjski. To će, kažu, kao posljedicu imati da kada odrastu neće znati svoj materinski jezik, a dodatni faktor koji na to utječe, navode, je i sveopće korištenje društvenih mreža koje se najvećim dijelom odvija, naravno, na rumunjskom jeziku. U prilog tome i jedan usputan prizor: u Klokotiću smo prisustvovali razgovoru mladih supružnika na hrvatskom, ali kada se u njega uključila i malena kći, odmah je nastavljen na rumunjskom.

I još jedna zanimljivost u vezi s jezikom: od sedam sela u kojima žive karaševski Hrvati jedino mjesto gdje hrvatski nije dominantan je Jabalče. Stanovnici toga mjesta, iako se najvećim dijelom izjašnjavaju kao Hrvati, govore rumunjski, a hrvatski eventualno razumiju. Kako smo neslužbeno doznali, razlog tomu je što je Jabalče nastalo daleko kasnije (nekih pola vijeka) od ostalih šest hrvatskih sela i što je rumunjski utjecaj u njemu od početka bio daleko jači u odnosu na sve ostale.

(nastavak u sljedećem broju)

Zlatko Romić