Belu Crkvu, mjesto na krajnjem jugoistoku Banata, povijest povezuje s regionalnim sjedištem Vojne krajine koja je formirana u oblastima koje je Habsburška Monarhija vratila od Osmanske pod svoju kontrolu početkom XVIII. stoljeća. Ova varoš se počela razvijati 1722., nakon kolonizacije Nijemaca, koju je organizirao Claudius Florimund Mercy, utemeljitelj grada. Nijemci ostaju većina sve do prije 80 godina. Planskim angažiranjem vojnoga personala i naseljavanjem civila, Bela Crkva je procvala, napose razvojem vinogradarstva, industrije, transporta, obrtništva i, posljedično, iznimno bogatog građanskog života.
Rimokatoličko groblje, koje se danas nalazi između ulica 1. oktobra i Save Munćana, uređeno je 1828. godine, nakon izgrađene monumentalne župne crkve sv. Ane (1802.). Iz ulaznog pravca je aktivno groblje, no ono se, k istoku, nastavlja u starije dijelove. Unutar groblja je i mjesto za sahranjivanje evangelika te Židova. Etnički sastav sahranjenih katolika na cijelom Katoličkom groblju, ako se gledaju svi donekle sačuvani nadgrobni spomenici, koji također svjedoče o nekoć bogatom gradiću, prati povijesni etnički sastav lokalne katoličke zajednice. Na prvom su mjestu Nijemci, za njima su Česi (danas dominantno katoličko stanovništvo), Mađari, Hrvati, te mali broj Srba i Rumunja.
Schmitz i Wenzel
Glavni grobljanski put završava se na ulazu u jednobrodnu kapelu s transeptom iz 1888. godine liječničke porodice Schmiz. Gotička kapelica s tornjem sadrži grobnu ploču članova ove obitelji: Johanna Nepomuka (1790. – 1850.), Julie rođ. Steingassner (1802. – 1884.), Gustava (1821. – 1875.), Emilie (1823.- 1887.), Alexandera (živio 64 godine, rođen u Karlovim Varima) i Eduarda (1827. – 1874.). Na mjestu upisa imena Alexandera nalazi se i ime njegove supruge Julijane rođ. Stefanović. Ovaj bračni par podigao je i velebnu kapelu, također gotičkih elemenata na Starom pravoslavnom groblju izgrađenu iduće 1889. godine. Savršena unutrašnjost Schmitzove kapele u potpunom je kontrastu s vanjštinom čija je ljepota pokrivena puzavicama, polupanih stakala na ulaznim vratima i prozorima. Ona zorno svjedoči nebrigu za kulturnu baštinu koja nije zaobišla ni ovaj kraj. U još je gorem stanju kapela obitelji Wenzel iz 1892. godine, uz sjeverni zid groblja, u kojoj su sahranjeni Johann (1823. – 1893.) i Franziska rođ. Sauerwald. O ostacima zdanja od crvene dekorativne opeke maleni je oltar okružen ostacima koji podsjećaju u kakvom neljudskom okruženju se nalaze mjesta vezana za kršćane katolike i posebno groblja. Treća kapela je, naizgled, u najboljem stanju, no o njoj, osim da pripada mjesnoj župi, da je bila mrtvačnica i da nema sakralnih sadržaja u unutarnjem dijelu, ne dade se saznati ništa drugo.
Vjerojatno se za ovo groblje, iako je dio povijesno-kulturne cjeline Bele Crkve, u javnosti ne bi ni čulo da lokalni entuzijast i skrbnik za nasljeđe Emanuel Veverica, prije gotovo tri godine uz pomoć Fondacije Čuvari iz Mađarske nije restaurirao Vojno groblje s grobnicima poginulih austrougarskih vojnika iz Prvog svjetskog rata.
Josip barun Lazarić od Lindar
U pokušaju da preokrene prirodne procese sukcesije i zarastanja te dalje devastacije grobova, Veverica ih je popisao. Među grobovima posebnu pozornost privukao je nadgorobni spomenik jednom ne malo značajnom Hrvatu. Na spomeniku na njemačkom jeziku piše: »General-bojnik Josip barun Lazarić od Lindara, vitez reda Marije Terezije, umro 27. lipnja 1859., 76 godina. Podignuto u lipnju 1911. od strane Carskog i kraljevskog Ministarstva rata«. Lazarić, naime, spada u iznimnu skupinu austrijskih i austro-ugarskih generala koji su za svoje junaštvo odlikovani najprestižnijim habsburškim vojnim odličjem. Rođen je 1784. u Trstu. U vojnoj karijeri, koja je počela 1808., zabilježeno je da je, pokraj mnogih drugih uspjeha, u rujnu 1813. s postrojbom od 55 vojnika poveo akciju protiv Napoleonovih postrojbi u Istri. Djelujući na potezu Rijeka – Pazin, podignuo je ustanak kojemu su se priključili i prebjezi francuske posade u Pazinu. Premda slabiji, pokraj Lindara je porazio francuske postrojbe a kod Motovuna zarobio oko 900 vojnika, potom zauzeo Pazin, Pulu i Koper te sudjelovao u opsadi Trsta. Za zasluge je promaknut u bojnika, dodijeljen mu je 1815. Viteški križ Reda Marije Terezije te 1819. barunat. Nakon još nekoliko mjesta vojne službe, umirovljen je kao pukovnik 1847. Za revolucionarnih zbivanja 1848., u Istri je organizirao dobrovoljačku bojnu i zapovijedao joj. Promaknut je u general-bojnika 1849. te umirovljen, a 1850. dodijeljen mu je posjed na području Ilirsko-banatske pukovnije, u Izbištu, danas selu na području Grada Vršca, gdje je proveo posljednje godine života. Umro je i sahranjen u Beloj Crkvi.
Njegov grob dijelio je sudbinu većine ostalih na belocrkvanskom groblju, sve dok vijećnica Grada Pazina Mirjana Monas (IDS) nije kontaktirala Vevericu, koji je znao gdje je Lazarić pokopan. Monas je u periodu od 2019. do 2021. financirala njegov popravak i čišćenje. Grobno mjesto je Veverica pozorno uredio, skupa sa željeznom ogradom, a mjesni župnik ga je blagoslovio, no, Monas u lokalu nije našla razumijevanje za nastavak uređenja.
Spomena je vrijedno da je na groblju u Beloj Crkvi, naselju koje je ime dobilo po upadljivo bijeloj crkvi sv. Ane koja dominira gradom, sahranjeno i nekoliko svećenika. Među njima oko središnjeg križa je grob i preč. Josipa Matanovića, posljednjeg župnika Hrvata u Zrenjaninskoj biskupiji, desetljećima aktivnog u Beloj Crkvi te okolnim filijalama (Boka, 1929. – Vršac, 2007).
Marko Tucakov
