Foto: Beta\\Saša Đorđević

Klaster 3 u pregovorima Srbije i Europske unije nije otvoren ovoga ljeta, kako je očekivao i najavljivao zvanični Beograd. Što to znači za Srbiju, što Europska unija i dalje vidi kao problem, što znači sve veći euroskepticizam, teme su o kojima za Hrvatsku riječ govori generalna tajnica Europskog pokreta u Srbiji Dragana Đurica.
► U Srbiji su od strane vlasti postojala očekivanja da će Srbija krajem srpnja otvoriti Klaster 3 u pregovorima s Europskom unijom. To se ipak nije dogodilo i nova nada je prosinac. Koji su glavni razlozi što je propuštena još jedna šansa da Srbija poslije višegodišnje pauze konačno otvori novi klaster?
Ponovno odgađanje otvaranja Klastera 3, nažalost, nije predstavljalo veliko iznenađenje. Problem nije u tome da su stručnjaci iz institucija i članovi radnih tijela propustili uraditi svoj dio posla. Naprotiv, oni su uradili taj posao koji uopće nije lak, pripremili su potrebnu dokumentaciju, uskladili regulativu i ispunili tehničke uvjete. No, otvaranje klastera nikada nije bila puka birokratska procedura, već politička odluka koju zemlje članice EU odgađaju zato što Srbija godinama ne ispunjava ključne političke kriterije koji čine srž procesa pristupanja.
Tri su glavna kamena spoticanja koja se iz godine u godinu ponavljaju: prvo, odbijanje potpune usklađenosti sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU, posebno u pogledu sankcija Rusiji; drugo, stagnacija ili čak nazadovanje u vladavini prava i slobodi medija; i treće, izostanak stvarnog napretka u normalizaciji odnosa s Prištinom. 
Ako kandidat ne pokazuje političku volju da dijeli europske vrijednosti u ključnim vanjskopolitičkim i demokratskim pitanjima, otvaranje novih klastera gubi smisao, jer nema garancije da će se preuzete obveze zaista provoditi. Zato Srbija ovog puta nije žrtva nepravde EU, već vlastite političke odluke da europski put drži na deklarativnoj orijentiranosti i pružanju tehničkih obećanja, dok s druge strane balansira između različitih geopolitičkih centara moći.
 

► Potpredsjednica Skupštine Srbije Elvira Kovač izjavila je nakon što krajem srpnja nije otvoren Klaster 3 da je Srbija tehnički spremna za otvaranje tog klastera već nekoliko godina. Znači li to da spremnost različito promatraju u Srbiji i EU i da ono što Srbija čini nije dovoljno da zadovolji kriterije Europske unije?
Problem je u tome što Beograd spremnost vidi sektorski: ako je regulativa tu, smatra se da je klaster spreman. Bruxelles spremnost gleda holistički: čak i savršeno usklađeni propisi ne znače ništa ako su institucije slabe, pravosuđe pod političkim pritiskom i zakoni ostaju mrtvo slovo na papiru.
Kod nas se »tehnička spremnost« često svodi na ono što narod kaže: »Papir trpi sve«. Na papiru izgleda dobro, ali u praksi se primjena selektivno provodi, sporo ili nikako. EU takav pristup više ne prihvaća jer je iskustvo već pokazalo da, ako se jednom otvore »laki« klasteri bez stvarnog političkog pomaka, Unija gubi pregovaračku polugu za provođenje ključnih reformi. Moramo imati u vidu da ovo nije tehnički, nego duboko politički proces, gdje broj usklađenih propisa ne znači ništa bez stvarne promjene načina na koji država funkcionira.
► Što za Srbiju znači to novo odgađanje otvaranja Klastera 3?
Novo odgađanje otvaranja Klastera 3 ima posljedice koje se osjećaju mnogo šire od samog pregovaračkog stola u Bruxellesu. Investitori i međunarodni partneri ovo vide kao signal da proces pristupanja stoji u mjestu, pa se smanjuje njihovo povjerenje i spremnost da ulažu, što za zemlju kojoj je EU glavni trgovinski partner i najveći investitor znači oprez njihovih kompanija, skuplji i teže dostupan kapital i još veću nesigurnost za gospodarstvo koje ionako posluje u nestabilnim pravilima igre.
Politički, ovakva stagnacija slabi argumente svih koji u Srbiji iskreno zagovaraju europski put. U situaciji gdje godinama nema pomaka (a EU je do sada to blago tolerirala), sve je teže objasniti građanima da je članstvo realna i dostižna opcija. U reputacijskom smislu, Srbija ulazi u klub zemalja koje između otvaranja pregovaračkih poglavlja imaju višegodišnje pauze, dok se neki naši susjedi poput Albanije i Crne Gore već pozicioniraju kao lideri integracija.
Najopasnija posljedica je politička. Dugotrajni zastoj hrani nacionalističke narative o »Europi koja nas ne želi«, a takvi narativi potiskuju priču o stvarnim reformama i skreću pozornost s odgovornosti domaćih institucija i još više udaljavaju Srbiju od njenih europskih partnera. U takvom okruženju gubi se i povjerenje i vrijeme; a u procesu kakav je ovaj, to su dva resursa koja se teško mogu nadoknaditi.
► Koliko su realne najave da bi Klaster 3 ipak mogao biti otvoren do kraja godine?
To bi bilo moguće, ali samo ako Srbija napravi ozbiljan iskorak u već pomenute tri ključne oblasti: usklađivanju vanjske i sigurnosne politike s EU, posebno u dijelu koji se odnosi na mjere prema Rusiji, postizanju mjerljivih rezultata u istragama i suđenjima za visoku korupciju, te provođenju obveza iz Ohridskog sporazuma. Međutim, ne smijemo zaboraviti da Europska unija ne gleda samo ova tri polja, već cjelokupan politički, institucionalni i regionalni kontekst. To znači da će u odluku ući i procjena je li Srbija osigurala stabilne i fer izbore, poštuje li politički pluralizam i omogućava oporbi rad bez opstrukcija i pritisaka.
Jednako važne su i sloboda medija i neovisno funkcioniranje REM-a, jer bez regulatora koji dosljedno primjenjuje pravila ni novi medijski zakoni, koje je EU pozdravila, ne mogu donijeti stvarne promjene. Tek uz REM koji osigurava neovisnost javnog servisa, transparentno vlasništvo nad medijima, jednak prostor za sve političke aktere i zaštitu novinara od pritisaka, medijska scena može ispuniti europske standarde.
Ekonomski kriteriji također imaju političku težinu. Usklađivanje s pravilima EU o konkurenciji, državnoj pomoći i javnim nabavama mora biti više od »suhe regulative« – to treba biti dokaz da tržište funkcionira po fer pravilima, bez privilegiranih tvrtki i skrivenih dogovora.
Na kraju, cjelokupna odluka o otvaranju klastera će ovisiti od toga je li Srbija u kratkom roku može pokazati da europske standarde ne samo ugrađuje u zakone, već ih i provodi u praksi. 
► Od otvaranja posljednjeg poglavlja prošle su skoro četiri godine, 11 godina od kada je Srbija dobila status kandidata. Je li je neka zemlja prije Srbije tako sporo napredovala u pregovorima s Europskom unijom?
Srbija je pregovore o članstvu s EU otvorila 2014., a posljednje poglavlje 2021. što je skoro četiri godine bez pomaka. Nismo jedini koji idu sporo, ali to ne smije biti izgovor. Turska je najsporija u povijesti EU, ali njen geopolitički položaj i odnos s Unijom nisu relevantan reper za nas. Bosna i Hercegovina je krenula tek nedavno, ali je sputavaju unutarnje blokade. Sjeverna Makedonija je godinama bila talac sporova s Grčkom i Bugarskom, iako je tehnički bila spremna.
U regionu, Crna Gora je od 2012. do 2018. otvorila sva poglavlja, potom zapala u zastoj, ali je prošle godine ponovo ubrzala reforme i dobila signal iz Bruxellesa da može prva ući u EU ako ubrza tempo. Albanija, i pored izazova u korupciji, napreduje bez većih zastoja zahvaljujući širokom političkom konsenzusu o EU putu. Moldavija i Ukrajina, koje su status kandidata dobile 2022., a pregovore otvorile već 2023., pokazuju koliko brzo proces može ići kada postane pitanje opstanka države.
Sve ovo pokazuje da je Srbija, među aktivnim pregovaračima, pri samom dnu po brzini napretka. I to je ogromna šteta, jer po veličini, ekonomiji i resursima imamo potencijal da prednjačimo, a ne da kaskamo.
► Vlada Srbije je 2024. usvojila Reformsku agendu Republike Srbije, dokument čiji je cilj ubrzati pokrenute reforme u pregovorima o članstvu s EU. Što je iz te reformske agende provedeno do sada?
Reformska agenda, usvojena u listopadu 2024. kao uvjet za korištenje novog EU Growth Plan-a, trebala je ubrzati promjene u četiri ključne oblasti: vladavini prava, poslovnom okruženju, zelenoj tranziciji i digitalizaciji. Do sada je napredak spor i neujednačen. Od 17 mjera planiranih do kraja lipnja, neke od najvažnijih kasne, poput izmjena Zakona o jedinstvenom biračkom spisku, izbora Savjeta REM-a i ključnih sigurnosni propisa.
Bilo je i pomaka: usvojeni su novi medijski zakoni, strategija borbe protiv korupcije, uredbe o plinskoj infrastrukturi usklađene s EU regulativom, 5G mreži i viznoj politici. Ipak, mnoge druge obveze čekaju. Kasne nacrti zakona o unutarnjim poslovima, trgovini ljudima i oružju, dok u borbi protiv torture i jačanju samostalnosti policije nema vidljivih rezultata.
Prva isplata iz Plana rasta (oko 110 milijuna eura od čega 51,66 milijuna direktne proračunske potpore i dodatnih 59 milijuna za projekte u okviru Investicijskog okvira za Zapadni Balkan osigurani su nakon ratifikacije neophodnih sporazuma s EU u ožujku 2025. godine) nije bila upitna, jer je zavisila od formalnih preduvjeta. Za preostalih 1,6 milijardi eura kroz nekoliko tranši do 2027. bit će presudni konkretni rezultati: presude za visoku korupciju, neovisno djelovanje institucija i provedene reforme bez opstrukcija. Vlada je usvojila akcijski plan i najavila da će sve EU obveze završiti do kraja 2026., ali plan je tehnički detaljan, a suštinski slab – nema jasne rokove, realnu proračunsku potporu niti razliku između formalnog i stvarnog napretka.
Najveći problem ostaje nedostatak političke volje, institucije pod političkim pritiskom i isključenost stručne i šire javnosti. Usklađivanje s vanjskom i sigurnosnom politikom EU ostaje površno, posebno zbog odbijanja uvođenja sankcija Rusiji. Bez brzog i stvarnog provođenja promjena, sredstva će ostati neiskorištena, a Reformska agenda ostati još jedan dokument lijepih namjera bez stvarnog efekta.
► Koliko pomoći u ovom statusu Srbija dobiva od Europske unije?
EU je daleko najveći donator Srbije. Od 2007. do danas, kroz Instrument pretpristupne pomoći (IPA), Srbiji je dodijeljeno preko 3,7 milijardi eura bespovratnih sredstava. Osim toga, Plan rasta donosi oko 1,6 milijardi eura za period do 2027. godine, uz uvjetno isplaćivanje na osnovu ispunjavanja dogovorenih reformskih repera. Ta sredstva idu u izgradnju prometnica, škola, bolnica, energetske projekte. Treba napomenuti da nam je EU glavni vanjskotrgovinski partner, gdje dvije trećine našeg izvoza ide u EU, a nešto manje od dvije trećine investicija dolaze iz zemalja EU.
Međutim, problem nije količina pomoći, nego način na koji se koristi i komunicira. Vlast često EU projekte prikazuje kao vlastita dostignuća, dok dobar dio javnosti ni ne zna da su ih platili građani EU. To slabi javnu svijest o koristi od integracija i podrške građana članstvu.
► Kako komentirate to što je u Srbiji sve manje građana za Srbiju u EU? Koliko je tome doprinijela i sama EU? Ili je to uglavnom posljedica domaće politike?
Oba faktora igraju ulogu. EU šalje kontradiktorne poruke: od »proširenje je prioritet« do »nema novih članica dok se Unija ne reformira«. Istovremeno, domaća politika vodi dvostruku igru: deklarativno proeuropska, a u praksi tolerira anti-EU retoriku i izbjegava otvorenu raspravu o reformama i promjenama koje bi one donijele. Rezultat je da je podrška članstvu pala na najnižu razinu u regionu. Najviše su pogođeni mladi, koji odrastaju u ovakvom narativu i bez realne slike o tome što članstvo znači, kao što vide i održavanje prividne stabilnosti po svaku cijenu od strane EU čak i kada je to bez suštinskog pomaka. Malo starija generacija pamti devedesete koje su nam donijele izolaciju, mrak i sankcije, ali i dalje živi u društvu koje se teško oslobađa tih obrazaca.
Istina je da je godinama unatrag proširenje u EU bilo potisnuto u drugi plan, jer je Unija bila zaokupljena vlastitim krizama – od gospodarske i migrantske, preko Brexita i pandemije, do institucionalnih potresa. Taj »zamor od proširenja« držao je Zapadni Balkan na margini, uz oprezne i uvjetovane poruke iz Bruxellesa koje su slale signal da članstvo nije blizu. Rat u Ukrajini to je promijenio: proširenje je postalo geopolitički, gospodarski i sigurnosni prioritet. U Bruxellesu sada postoji jasna svijest da EU mora biti veća, jača i otpornija, i spremna otvoriti vrata onima koji provedu reforme. Ali taj momentum neće trajati zauvijek. Ako ga propustimo, ostajemo mali, ranjivi i sami na europskoj periferiji, s još slabijim pregovaračkim kapacitetom.
► Želi li vladajuća većina zaista Srbiju u EU ili se za taj put Srbije samo deklarativno zalaže?
Zvanična politika Srbije ostaje formalno proeuropska, što se vidi u strateškim dokumentima i sudjelovanju u regionalnim inicijativama podržanim od strane EU. Međutim, konkretne odluke, poput odbijanja da se uskladi sa svim mjerama EU prema Rusiji, izostanka značajnog napretka u oblasti vladavine prava i održavanja bliskih političkih i ekonomskih veza s akterima čije politike su u suprotnosti s europskim, šalju drugačiju poruku državama članicama. Konsekventno, EU članice tumače da naš »strateški cilj« i »europski put« ostaju više na riječima nego djelima.
Zato EU članice sve više vide Srbiju kao zemlju koja ne koristi europski put za stvarne reforme, već kao nekog tko ga koristi za vanjskopolitičku legitimaciju pred Zapadom, dok se kod kuće čuva stari poredak i postojeća raspodjela moći. Zato odgađaju svoje odluke o proširenju kada je naša zemlja u pitanju.
► U Srbiji mjesecima traju prosvjedi studenata i građana. Često se mogu čuti komentari da zapravo europska administracija čuva Vučića, jer ne vidi političku alternativu u Srbiji, jer je Vučić garant stabilnosti, a Europi ne treba još jedno krizno područje. Koliko su takve tvrdnje utemeljene?
Ova teza ima osnova, ali ne daje cijelu sliku. Točno je da EU godinama promatra Srbiju kao ključnog faktora stabilnosti u regionu, ali je ta »stabilnost« često podrazumijevala stabilnog lidera a ne stabilne institucije. To je opasna zamjena teza, jer trajni mir i sigurnost ne mogu postojati bez jakih, neovisnih institucija i vladavine prava. Kada se politička moć veže za jednog čovjeka, a ne za sustav, teret grešaka i nepravdi pada na leđa građana.
Zato su devet mjeseci unatrag studenti i građani na ulicama i traže sustav u kome pravosuđe, mediji i institucije funkcioniraju u interesu svih, a ne po političkom nalogu. Građani žele lanac odgovornosti, a ne lanac komande. Prosvjedi nisu prošli neprimijećeno u EU, pojedine države članice i dio europskih zastupnika prepoznali su ih kao legitimne europske zahtjeve. Komesarka Marta Kos bila je među rijetkima koji su razgovarali sa studentima i priznali njihove poruke kao dio europske priče. Ipak, sam vrh Europske komisije ostao je suzdržan, gledajući situaciju kroz prizmu »stabilokracija« i bilateralnih interesa, čime su se samo još više udaljili od građana Srbije koji golim rukama brane ono što bi trebale biti zajedničke europske vrijednosti.
Da situacija bude još više napeta, imamo nedavni primjer nacionalističkih i ultradesničarskih narativa iz susjedne Hrvatske koji su samo nahranili tenzije u Srbiji i dali krila onima koji se predstavljaju kao »branitelji nacionalnih interesa« umjesto da provode reforme i popravljaju život građana. Kultura sjećanja može i mora postojati bez ultranacionalističke retorike i govora mržnje u sadašnjosti. Jasno je da se mora čuvati istina o prošlosti, ali istovremeno moraju se graditi mostovi ka budućnosti. Uz dužan pijetet i traženje pravde za sve žrtve, ne smije se ostavljati mržnja u naslijeđe novim generacijama. 
Zato, ako zaista želi miran i stabilan Balkan, EU mora reagirati jednako jasno i glasno na svaki potez koji destabilizira region, bez obzira odakle dolazi, i da bez izuzetaka osuđuje i ultradesničarske pozdrave, simbole i poruke, kao i da osuđuje svaku relativizaciju zločinačkih i osvajačkih politika iz tog vremena.
► Što će Srbiji biti najteže u nastavku europskog puta? Zatvaranje nekadašnjeg poglavlja 35?
Ohridski aranžman iz 2023. godine postavio je okvir za normalizaciju odnosa s Prištinom i jasno definirao obveze obje strane. Njegova primjena bit će pravi test političke volje Beograda, ali i spremnosti Prištine da vodi dijalog bez novih uvjetovanja. Poglavlje 35 nije samo još jedno pregovaračko poglavlje, već zadire u svakodnevni život ljudi na ovom prostoru. Od načina na koji se budu rješavala pitanja slobode kretanja, prava na imovinu, energetike ili registarskih oznaka, ovisit će koliko će se ovdje moći normalno živjeti, raditi i planirati budućnost bez stalnog straha od novih kriza.
Ali Poglavlje 35 nije jedini veliki izazov. Fundamentalne oblasti koje obuhvaćaju neovisno pravosuđe, slobodne medije, funkcionalne institucije, jednako su presudne. Bez njih i najbolji sporazumi mogu ostati mrtvo slovo na papiru. Zato će nastavak europskog puta ovisiti od sposobnosti Srbije da istovremeno gradi mir u regionu i povjerenje kod kuće, jer jedno bez drugog jednostavno ne ide.
► Zašto je za građane Srbije važno da Srbija ostane na putu približavanja EU?
Europska unija je naš najveći trgovinski i investicijski partner, glavni izvor ulaganja i najveći donator. Članstvo znači pristup tržištu od više od 450 milijuna ljudi, jasna i stabilna pravila, jeftiniji kapital i mogućnost korištenja razvojnih fondova koji su podigli gospodarstva mnogih novih članica. Pogledajte samo pozitivne primjere zemalja nekadašnjeg »istočnog bloka«. Odustajanje od europskog puta značilo bi veći politički i gospodarski rizik, manju sigurnost i sporiji razvoj. Bez EU zatvaramo sebi vrata najvećeg tržišta, najpovoljnijeg financiranja i najviših standarda zaštite prava. Sve alternative su skuplje i slabije. 
► Može li aktualna situacija s Miloradom Dodikom i stav Srbije u vezi toga biti novi razdor s EU?
Da, može. EU je posljednjih dana poslala možda i najjasnije poruke do sada: da se odluke suda Bosne i Hercegovine moraju poštovati, što ne ostavlja prostor za dvostruka tumačenja. Iz tih poruka je jasno da se secesionistička retorika iz Republike Srpske vidi kao destabilizacija cijelog regiona. U takvoj klimi, svaki signal iz Beograda koji se može protumačiti kao podrška ili makar prešutno odobravanje tih stavova, EU će shvatiti kao ozbiljan problem. To onda neće više biti samo sporno političko pitanje, već potencijalno novi razdor koji može usporiti ili čak blokirati pristupne pregovore Srbije.
► Kakva je dugoročna politika EU u vezi sa Zapadnim Balkanom. Hoće li istrajati ili odustati od njega?
EU neće odustati od Zapadnog Balkana, ali više nema milosti za one koji stoje u mjestu. Novi instrumenti, poput Plana rasta, uveli su »fazu nagrađivanja«, odnosno pristup tržištu i fondovima prije formalnog članstva, ali isključivo za one koji dokažu da reforme nisu samo na papiru. Prijedlog novog proračuna EU jasno stavlja region visoko na listu prioriteta, ali i pokazuje da će svaka pomoć biti uvjetovana stvarnim promjenama. Ovo je i geopolitički signal: EU ne namjerava prepustiti region drugim silama i spremna je uložiti politički kapital da ga zadrži u svom krugu. Ali tempo više ne diktira Bruxelles. Diktira ga spremnost svake zemlje da ide do kraja. Tko napreduje, stići će u EU. Tko stoji, ostat će na marginama europskih procesa.