Granica – ma koliko ju razvijenija društva, napose ona u zapadnoj Europi, nastojala brisati ili bar prikazati kao mjesto spajanja – u svojoj biti nije promijenila suštinu davno ispisane definicije: i dalje je crta koja razdvaja dvije zemlje, države, odnosno upravna područja. Tako je bilo, a tako će – kako stvari stoje – još dugo i ostati.

Posljedice razdvajanja, kada su se preko noći članovi iste familije našle s dvije strane granice, i danas su uočljive na svakom koraku, a kao potvrdu ove teze za ovu smo priliku iskoristili posjet grobljima u pograničnim dijelovima južne Mađarske. Groblja, kao »gradovi mrtvih« – kako ih je pokojni subotički arhitekt mr. Ante Rudinski običavao nazivati – najbolji su svjedok o povijesti određenog mjesta i prostora, a njihovi nijemi spomenici rječitiji su od bilo kog dužnosnika koji stvarnost nerijetko želi obojiti toplijim tonovima od one kakva jest. Za ovaj tekst poslužila su nam »svjedočenja« s pet grobalja u pograničnom dijelu Mađarske: Kunbaji, Aljmašu (Bácsalmás), Madarašu (Madaras), Kaćmaru (Katymár) i Gari, plus ranije posjećeno u Čikeriji (Csikéria).

Nijemci i Hrvati »u tragovima« ili pomađareni

Upravo zbog granice, iz Subotice se do Kunbaje najlakše stiže zaobilaznim putem: do graničnog prijelaza Bajmak, pa se onda s ceste za Aljmaš skrene nekih 4-5 kilometara do željenog cilja koji je od prvih salaša u Gornjem Tavankutu udaljen kilometar-dva. Kao što je to u najvećem broju naselja slučaj, i u Kunbaji se groblje nalazi na rubu mjesta, tek nekih 400-500 metara od žičane ograde koju je Orbánova vlast postavila kao jasan znak razdvajanja dvije države. Groblje je, iako malo (Kunbaja ima tek nešo više od tisuću i pol stanovnika), ne samo zavidno uređeno nego posjeduje »sadržaje« kojih kod nas u mjestima slične veličine ili nema ili su vremenom nestali. Riječ je o križnom putu i kalvariji, kolumbariju i zvonu koje podsjeća na ono na Čikeriji za rastjerivanje ledonosnih oblaka, a koje se u Kunbaji koristi prilikom sprovoda. Postaje na križnom putu ujedno su i grobnice svećenika ili obitelji mještana, a sudeći po njihovom izgledu to su mogle biti samo one imućnije, i to najvećim dijelom njemačke. Iako to nije naznačeno, groblje je podijeljeno na dva dijela: stariji i noviji. U starijem se lako dâ uočiti da su Nijemci nekoć u Kunbaji činili većinu stanovništva, što odaju imena, prezimena i natpisi na njemačkom (najčešće gotica), dok su u novijem dijelu većina Mađari, nerijetko s njemačkim podrijetlom. Što se Hrvata tiče, ima ih u oba dijela, ali u odnosu na Mađare i Nijemce u velikoj manjini (Kulunčić, Tikvicki, Poljaković, Šišković, Čakić, Zelić, Ifković, Šimonković, Benković...).

Posve druga slika je na groblju u Aljmašu, gdje su spomenuta tri naroda (u prošlosti) bila podjednako zastupljena. Tako je, naravno, posve normalno naići na grobnice s natpisima umrlih, čije i ime i prezime nedvosmisleno upućuju na hrvatsko podrijetlo, poput Prikidanovića, Rudića, Kvale, Bedića, Petrekanića, Maleševića, Tumbasa, Vidakovića, Petrića, Jagića, Vizina, Mamužića, Pletikosića, Mandića, Babičkovića, Lovrića, Bedžule, Vuića, Pijukovića, Kovačića, Vukovića, Davčika, Stipića, Jurića, Antunovića, Muića, Pančića, Balažića... Budući da je Aljmaš od nabrojanih posjećenih mjesta najveće, i groblje je tako, kao i broj urni koje se nalaze na lijepo uređenom kolumbariju, većem i od onog u subotičkom Bajskom groblju.

Groblje u Madarašu također je zanimljivo na svoj način: do ulaska s glavne ceste treba proći neku vrstu »predgroblja«, u travom obraslu zapuštenu površinu, popunjenu starim križevima koji, ako se pozornije zagleda, otkriva da su Nijemci i u ovom mjestu s oko današnjih 2.500 stanovnika nekoć činili ogromnu većinu. Dođe li se konačno do uređenog dijela groblja, dobija se slika današnje etničke strukture ovog mjesta nedaleko granice prema Bajmaku: Mađari (mnogi s etničkim njemačkim podrijetlom) čine većinu, a Hrvata se, kao i u Kunbaji, može naći tek »u tragovima«. Pa ipak, i pored razmjerne malobrojnosti, zanimljiva su prezimena koja su se kod nas (u Subotici) uglavnom vremenom izgubila ili ih uopće nije bilo: Benković, Borić, Balić, Vanković (što je vjerojatno greškom seoskog matičara, a zatim i kamenoklesača prezime Ivanković), Kriglović, Kmetović, Vlašić, ali i Mamužić i Milanković, primjerice. Osim navedenog, na madaraškom groblju ne može se a ne primijetiti funkcionalan kopani bunar (poprilično dubok), pokriven crijepom i s ajtovom (okruglo drvo na koje je namotan lanac, a na njega vjedro koje se spušta u vodu) koji služi posjetiteljima da izvuku vodu. Također, groblje ima kolumbarij, a na njegovom ulazu dočekuju vas nekadašnja seljačka kola za prijevoz lijesa, pokrivena da ne propadaju zbog vremenskih prilika.

Hrvati, »stari i novi«

Na svega pet-šest kilometara dalje, otprilike paralelno s Aleksom Šantićem, opet posve drugačija slika: da bi se iz Madaraša ušlo u Kaćmar mora se proći Subotičkom ulicom, čiji je natpis na mađarskom, hrvatskom i njemačkom. Iako mjesto koje danas nema niti dvije tisuće stanovnika, Kaćmar ima tri groblja: Glavno, Reformatsko i Bunjevačko. Kao najreprezentativnije, uzeli smo Glavno, gdje je rezultat opet bio zanimljiv. Da bi se u njega ušlo, mora se proći kraj križnog puta, a s desne strane nalazi se veliki kolumbarij koji je urnama popunjen tek oko jedne četvrtine, i to kod kalvarije. Ali, broj pokojnika hrvatskog podrijetla nedvosmisleno govori o tome tko je nekoć u ovom mjestu činio većinu. O tome svjedoče prezimena Petreš, Zorić, Mamužić, Pančić, Fabičović, Vidović, Vuić, Šimić, Tamašković, Poljaković, Jagić, Krekić, Vacić, Marjanović, Muić, Mandić, Jelašić, Matoš, Vujkov, Alaga, Jerković, Gunić, Nakić, Poljak, Šibalin, Batinkov, Evetović, Šaić, Juraković, Mondović, Kubatov, Patarica, Milankov, Petrekanić, Probosčević, Zelić, Bedeković, Blesić, Dujmov, Tumbas, Miljački...

Još niže, na 10-12 kilometara od Kaćmara i svega nekoliko od Riđice, nalazi se Gara. Već na samom ulazu iz tog pravca s lijeve strane dočekuje vas groblje, ali vjerojatno također reformatsko. Tek stotinjak metara dalje, na ulazu u mjesno groblje stoji natpis na mađarskom da se Pogrebno (poduzeće) u Gari nalazi u Bunjevačkoj ulici. A na groblju u Gari, kao i u Kunbaji: spomenici govore o nekoć po broju dominantnoj kategoriji stanovništva: Gojtan, Ševarac, Šibalin, Ostrogonac, Gugan, Išpanović, Kubatov, Petreš, Komesar, Pančić, Aladžić, Raić, Matoš, Rapić, Zorić, Dujmov, Jasenović, Diteljan, Babić, Patarčić, Karagić, Pletikosić, Peštalić, Garić, Kričković, Zomborčević, Carić, Žniderčić, Švraka, Mitić, Milašin, Kusulja, Bedeković, Opalički, Kalčević, Asić, Bedić, Šokac, Grgić, Miljački, Dujmović, Antalović... svjedoče o blizini Šokadije i njihovoj izmiješanosti s bunjevačkim Hrvatima. Ipak, najveću zanimljivost ovoga groblja čine dva velika polukružna dijela u kojima se jedan do drugoga nalaze brojni spomenici (prvi dio je pretežito s hrvatskim imenima i prezimenima, a drugi, veći, s njemačkim). Po tumačenju jednog od suputnika, koje nam je djelovalo najlogičnije, riječ je o grobnicama o kojima više nema tko brinuti, pa da se ne bace u »stari kamen« za njih je odvojeno posebno mjesto.

Kako su glad, a napose kanikula (nesnosna vrućina) učinili svoje, obilazak grobalja u mađarskom dijelu Bajskog trokuta ovoga puta ostao je bez posjeta Bikiću (Bácsbokod), Baskutu (Vaskút), Baji, Čavolju (Csávoly), Gornjem Svetom Ivanu (Felsőszentiván), Miljkutu (Mélykút), Tompi i Kelebiji, ali i ona koja smo posjetili daju dovoljno materijala za neke od logičnih zaključaka. Kao prvo, imena i prezimena pokojnika na pobrojanim grobljima jasno govore o tome što je i u kolikoj mjeri učinila asimilacija, na štetu i Hrvata i Nijemaca i, naravno, u korist Mađara. Naime, sporadični nazivi ulica, trojezični natpisi na ulaze u mjesta ili pak na mjesnim lokalnim samoupravama ili »kudovima« više govore o prošlosti negoli o sadašnjosti, jer nedostaje najbitniji element u ovom mozaiku multietničnosti: živi jezik, budući da se on u komunikaciji sveo isključivo na mađarski, a prema riječima mještana tek rijetki znaju ili razumiju jezik svojih (nemađarskih) predaka. Tome u prilog govori i sadašnja struktura stanovništva, koja se u ogromnoj većini (od 80 do 90 posto) na popisima izjašnjava kao Mađari. Drugim riječima, vrijeme i ranije društvene prilike i te kako su odradili svoje: od etničkih Hrvata (ili Nijemaca) njihovi potomci najvećim su dijelom postali »politički Mađari«. Ovaj zaključak nameće se već i na samim grobljima: hrvatska imena i prezimena u većini su (napose u Kunbaji i Madarašu) ispisani mađarskom ortografijom (»cs«, »ch« i »ty« namjesto »ć«, »sz« namjesto »s« i »s« namjesto »š«), imena su najčešće s hrvatskog prevedena na mađarski (János namjesto Ivan, István namjesto Stipan, Antal namjesto Antun itd.), kao i osnovni podaci o umrlima. Pa ipak, a to posebno vrijedi za groblja u Aljmašu i poglavito u Kaćmaru i Gari, nije mali broj grobova i starijih i novijih koji koriste hrvatsku varijantu latinice, ali gotovo po pravilu ekavicu. Tek se na starim grobnicama, opet »u naznakama«, mogu naći tragovi hrvatskog jezika poput naziva mjeseci rođenja ili smrti (prosinac, veljača...) ili pak izvorna ikavica, uključujući i lokalne varijante standardnih imena (Vranje namjesto Franjo). Konačno, noviji primjeri čuvanja izvornih imena i prezimena na grobovima umrlih prije nekoliko ili dvadesetak godina unazad svjedoče i o tome da desetak posto Hrvata na popisima stanovništva to i dalje žele ostati.

Na kraju, namjesto konačnog zaključka: budete li i sami išli na tu stranu, zaustavite se ako vidite groblje. Zacijelo ćete otkriti još nešto što u ovom tekstu nema.

Zlatko Romić