Intervju
Šokadija sačuvana u stihovima
Josip Dumendžić iz Bođana poznati je pučki, a u novije vrijeme i dječji pjesnik iz kruga šokačkih Hrvata u Bačkoj. Pisanjem pjesama, ali i tekstova, sudjelovanjem na manifestacijama, radi i na očuvanju i prezentaciji govora (ikavice) i tradicijske kulture svoje Šokadije.
Rođen je 1951. u Bođanima. Srednju školu, klasičnu gimnaziju Paulinum, završio je u Subotici. Potom je radio u Sloveniji (Ljubljana) i Hrvatskoj (Borovo) sve do 1991. kada se vraća u rodno mjesto. Od 2016. je umirovljenik.
Poeziju piše od svoje petnaeste godine. Početkom 80-ih godina prošloga stoljeća javlja se kao koautor dviju zbirki pjesama Grada Vukovara: Četvrta smjena i Krijesnice. Od 2001. objavio je pet samostalnih knjiga pjesama: Šokačke radosti i tuge, Čudan ovaj bili svit, Svitanje ri(je)či, Vrckave čigre i Moja baština. Pjesme su mu zastupljene i u više od šezdeset periodičnih publikacija ovdašnjih Hrvata te u Hrvatskoj, a uvršten je i u antologije/preglede pjesništva ovdašnjih Hrvata te antologiju poezije pjesnika nacionalnih manjina i etničkih zajednica u Srbiji Trajnik. Sudjeluje i na kulturnim manifestacijama; među ostalim, višestruki je sudionik susreta pučkih pjesnika Lira naiva. Kao pjesnik koristi i pseudonim Meštar.
Piše i tekstove o običajima i povijesti šokačkih Hrvata, a 2024. objavljeno mu je i jedno djelo publicistike – Bođani u srcu. Suradnik je Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjava i Šokaca.
Dobitnik je nagrade Katoličkog društva Ivan Antunović iz Subotice za istaknutog pojednica (2019.) te priznanja »mali dukat« za zalaganje na očuvanju šokačke ikavice koje dodjeljuje Zajednica amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti (ZAKUD) Vukovarsko-srijemske županije.
Pjesme/tekstovi su mu nagrađivani na manifestacijama Za lipu rič u Sonti, Veliko prelo, HosanaFest i Festival bunjevački pisama u Subotici ili Veče ikavice u Stanišiću.
► Poeziju pišete od rane mladosti, točnije 1966. godine. Iduće godine bit će šest desetljeća Vašeg angažmana u tom području. Kako ste došli do pisanja?
Sve je počelo od prvog razreda kad sam naučio čitati. Volio sam čitati, prvo su to bili molitvenici, pa duhovna poezija, novine, druge pjesme. U školi smo imali dosta dobru knjižnicu. Bio sam i u dramskoj sekciji, bile su tu recitacije i slično. Kasnije odlazim u sjemenište Paulinum u Suboticu i tu sam počeo pisati prigodne pjesme u povodu Sv. Nikole. Ima tu i jedan kuriozitet: prva pjesma koju sam napisao, a tema joj je bila ping-pong, mi je čak i uglazbljena. Učinio je to Adam Ralbovsky. Inače, za četiri godine u sjemeništu pročitao sam 360 naslova iz knjižnice, vodio sam evidenciju. Čitao sam čak i krišom ispod jorgana s lampom, jer se u 21 sat išlo na spavanje.
► Napisali ste oko devet stotina pjesama, veći dio njih je objavljen. Vaša se poezija bavi različitim temama, ali u najvećem dijelu izvire iz šokačkog naslijeđa i iskustva u jugozapadnoj Bačkoj...
Do sada mi je objavljeno pet knjiga pjesama, od kojih su dvije za djecu. Pišem na različite teme. Često je to poezija o Šokadiji, o mojem selu i ravnici, neki su stihovi vezani za prirodu koju jako volim, imam i duhovne, domoljubne i šaljive pjesme. Pišem na šokačkoj ikavici i na hrvatskom standardnom jeziku. Prvu knjigu Šokačke radosti i tuge objavio mi je 2001. godine Katolički institut za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović iz Subotice. Svitanje ri(je)či iz 2016. objavljeno je u Hrvatskoj, sadrži stotinu pjesama, i to mi je objavila Zajednica amaterskih kulturno-umjetničkih djelatnosti Vukovarsko-srijemske županije iz Vinkovaca. A prošle godine objavljena mi je knjiga Moja baština u nakladi Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Oko objave ove knjige veoma sam zahvalan dekanici tog fakulteta Emini Berbić Kolar. Tu su sabrane pjesme koje govore o vjeri, domoljublju i meni bliskim i dragim ljudima. Također, tu su i pjesme koje sam pisao za manifestacije Veliko prelo, HosanaFest, Festival bunjevački pisama, Veče ikavice. Ova knjiga bit će promovirana u studenome u Monoštoru.
► Također, pišete i poeziju za djecu...
Poeziju za djecu počeo sam pisati na sugestiju Katarine Čeliković iz Subotice, budući da takvih sadržaja manjka u književnosti ovdašnjih Hrvata. Hrvatska čitaonica Subotica objavila mi je dvije knjige pjesama za djecu – Čudan ovaj bili svit (2012.) i Vrckave čigre (2021.). Teme su tu razne, od škole, dječje radoznalosti, odrastanja, zgoda i nezgoda, pišem o obitelji, životinjama kojih u gradovima nema… Pišući ove knjige, želja mi je bila da se djeca upoznaju i s ikavicom koja izumire ali i s nekim vrijednostima kojih je danas sve manje, poput brige o starima i slično. Imam i jednu zbirku dječje poezije u rukopisu, radnog naziva Svitlucavi biseri.
► Manje je poznato da ste se okušali i u pisanju poezije u japanskom haiku stilu...
To je poezija na šokačkoj ikavici u haiku formi (tri stiha i 5-7-5 slogova) i imam rukopis od oko 170 haikua. U neke pjesme ubacio sam i latinske sentence. Postoji mogućnost da mi taj rukopis objavi ZAKUD Vukovarsko-srijemske županije iz Vinkovaca.
► Objavili ste i djelo publicistike – Bođani u srcu : prinosi za onomastičko-povijesnu građu Hrvata u Vojvodini. Knjiga je objavljena prošle godine u nakladi KD-a Ivan Antunović iz Subotice...
U knjizi sam nastojao na jednom mjestu sakupiti podatke o šokačkim Hrvatima u Bođanima. Naime, o Šokcima u ovom dijelu Podunavlja nije se mnogo pisalo, ima malo podataka. Od našeg prijašnjeg župnika Vinka Cvijina dobio sam kronike župnika koji su u povijesti pokrivali Vajsku i Bođane, poput Josipa Đurića, Stjepana Prćića i Josipa Pašića. Naravno, koristile su mi i matice krštenih i umrlih u župama u Bođanima i Vajskoj. Knjiga ima popis imena, prezimena i nadimaka (prdačnih imena) u selu, pišem i o običajima šokačkih Hrvata, o toponimima i vodotocima, a sakupio sam i 232 bećarca. Glede građe, nisam išao u okolne arhive. Imao sam i tri lokalne kazivačice – Katu Savin, Kaju Benak i Anicu Šebić. Sve one danas su pokojne, a pričale su mi o običajima. Smatram da je ova knjiga doprinos istraživanju Hrvata u jugozapadnoj Bačkoj.
► Poznavatelj ste šokačke baštine i običaja, mjesnog govora. Bili ste i jedan od kazivača kada se radila monografija o šokačkim Hrvatima. Koliko je spomenuta baština živa, ima li ona baštinika?
Tužno je reći, ali izumiremo. U mom selu nemate puno starijih od mene. Baština je sada većinom zapisana u knjigama, a i ono što imamo u praksi vremenom se mijenja. Običaji su ostali isti jedino možda za velike blagdane, Uskrs i Božić. Kolibice su običaj izrađivanja i blagoslova malih objekata sličnih kolibama za blagdan Tijelova. To je obnovljeno prije deset godina i danas imamo dvije kolibice kod crkve a nekad ih je bilo više, bile su na raskrižjima u selu. Dodole, žene koje su dozivale kišu, izgubile su se. Izgubilo se i pletenje ivanjskih vijenaca koji su se kačili na ulaz u kuću. S druge strane, zavitni dan na Srpnu Gospu obnovila je udruga Antun Sorgg iz Vajske.
► Bavite se i mjesnim šokačkim govorom, na kojem i stvarate. Kakva je tu situacija danas?
Situacija je takva da nemam s kime divaniti na ikavici. Sonta, Monoštor i Bereg se još drže. Kad se čujem telefonski s Tunom iz Sombora, divanimo ikavicu. Nekad se ikavica čula po šoru, danas je mladi slabo znaju. Mnogo njih odlazi u gradove. Dakle, ekonomske migracije, bijela kuga, asimilacija – učinili su svoje. Nažalost, nestajemo. Prema popisu stanovništva, u Bođanima ima oko 550 stanovnika, od toga oko 100 katolika, i tu veći dio čine Hrvati.
► Sačinili ste rječnik šokačkog govora Bođana u kojem ste sakupili nešto više od 4.600 riječi.
Počeo sam s popisivanjem riječi još 2009. i stalno ga dopunjavao. Inače, Šokci u Vajskoj i Plavni imaju 90 posto sličan divan kao mi. Taj popis s preko 4.600 riječi predao sam Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata. Rukopis je dalje dan jezikoslovcu i dijalektologu izv. prof. dr. sc. Filipu Galoviću u Zagreb. Tu građu očekuje stručna obrada, akcentuacija i slično. Zavod je ranije objavio rječnike govora Hrvata iz Golubinaca i Monoštora, nadam se i ovom izdanju.
► Kakav je život lokalne hrvatske zajednice u Bođanima i Vajskoj? Bili ste tajnik hrvatske udruge Dukat, osnovane 2002., koja je pokrivala Vajsku i Bođane. Udruga je »živjela« desetak godina. Danas u Vajskoj djeluje udruga Antun Sorgg.
U cijeloj Općini Bač ima 1.200 Hrvata, od toga u Vajskoj najviše. Izborni predmet hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture izučava se u Vajskoj i Plavni. U Vajskoj od prije nekoliko godina imamo Šokačku kuću, tu se održavaju neki programi, okupljaju se ljudi. Hrvati u ovim krajevima već duže vrijeme imaju dobru potporu Vukovarsko-srijemske županije. Tu su i drugi programi iz Hrvatske, te potpora Hrvatskog nacionalnog vijeća. Udruge ne mogu opstati bez potpore.
Svudgje na selima su negativni demografski trendovi. Tu sudbinu dijele i ovdašnji Hrvati. Mladi su slabo zainteresirani za baštinu, čim odu iz sela u srednju školu, gotovo je. Ljudi uglavnom biraju lakši put... Lani smo u župnoj zajednici u Bođanima imali dvoje rođenih, a umrlih devet.
► Kakva je povezanost i suradnja ovdašnjih šokačkih Hrvata?
Šokački Hrvati u Srbiji imaju zajedničku manifestaciju Šokci i baština, nastupam tamo. Idemo i jedni kod drugih na lokalne manifestacije. Što se tiče tradicijske kulture, mislim da dajemo maksimum. U Općini Bač ima nekoliko hrvatskih udruga kulture. Tu postoji i suradnja sa Šokcima iz Tuzle (Gradovrha) odakle su se Šokci doselili u ove krajeve prije više od tri stoljeća. Ta se veza održava, idemo jedni kod drugih. Isto tako, imamo i dobru suradnju sa Šokcima s druge strane Dunava, iz cijele Šokadije, ide se, među ostalim, i na poznate manifestacije Vinkovačke jeseni i Đakovačke vezove.
Intervju vodio: Davor Bašić Palković
