Intervju
Najvažnije nam je da pišemo istinu
Subotički portal Magločistač proslavio je 30. svibnja deset godina postojanja i rada. Prvi tekst objavljen je 3. ožujka 2015., a ideju za osnivanje ovoga portala dala je tadašnja novinarka Radio Subotice Natalija Jakovljević. Ne financiraju se niti iz lokalnog, niti pokrajinskog niti republičkog proračuna, već opstaju kao autonomni medij realizirajući projekte na koje apliciraju kao i sredstvima iz zajednice i drugih izvora. Broj njihovih čitatelja konstantno raste i sada imaju preko 200.000 korisnika mjesečno i više od dva milijuna pregleda stranica samo u ovoj godini.
Portal Magločistač ove je godine obilježio deset godina rada, a Vi ste idejni tvorac i pokretač novog medija. Što je bila glavna ideja i motivacija da se pokrene ovaj portal?
Motivacija za osnivanje Udruge građana Centar građanskih vrijednosti, pa nakon toga i portala Magločistač bila je nezadovoljstvo medijskom scenom u Subotici. Naime, u tom trenutku nije postojalo niti jedno jedino slobodno mjesto gdje se moglo pisati o stvarnim problemima, gdje su se mogle iznijeti kritike, gdje su se mogle naći informacije koje se ne mogu pročitati u nekim drugim medijima i to je bio motiv. U to vrijeme sam radila u redakciji Radio Subotice i bilo je veliko nezadovoljstvo situacijom u tom mediju. Osoba koja je u tom trenutku bila direktor, kao i svaki prethodni direktori, bio je postavljen po političkoj osnovi, i naravno da su uvijek štitili interese svoje stranke i uvijek se više minuta, sekundi posvećivalo strankama nego što bi to trebalo. Generalno, cijela ta atmosfera koja je bila pred privatizaciju Radio Subotice je bila toliko užasna, toliko negativna, toliko teška, da smo u tom trenutku nas troje, jedan od njih je i vaš kolega iz Hrvatske riječi, Zlatko Romić, Ljiljana Elek, koja je bila prva glavna i odgovorna urednica, i ja odlučili napraviti ovakav jedan iskorak. U tom trenutku apsolutno nismo razmišljali o tome hoće li taj medij opstati, kako će on izgledati, kakav će biti sajt, što se sve treba raditi, hoćemo li mi od toga uopće moći živjeti, apsolutno nismo. Nama je u tom trenutku samo bilo potrebno da imamo jedan prostor gdje se možemo izražavati i mogu reći tada smo bili i dosta kritični i neupakirano oštri. Sada kada gledam te početke i kako je sada, ogromna je razlika. Tada smo živjeli u drugačijem vremenu, sve je bilo drugačije. Nije se toliko vodila briga ni o autorskim djelima i o masi stvari koje su sada došle. Sada medij mora paziti doslovno na svaki zarez. To je bilo jedno kratko razdoblje gdje smo »talasali« više možda nego što bi trebalo, ali na tim krilima je nastao Magločistač.
Kako se dalje razvijao portal i kroz kakve ste izazove prolazili?
Nakon toga Ljiljana Elek se povukla jer nije mogla pratiti sve naše zahtjeve i aktivnosti, a otišao je i Zlatko Romić iako je i danas ostao vjeran našem portalu, a on je i osoba koja je dala ime Magločistač. Mnogi su nas tada optuživali da je to sigurno zbog tadašnjeg gradonačelnika Jenőa Maglaia, što, naravno, nije bila istina. Naprosto smo tada imali mnogo magle koje je trebalo čistiti, a nismo htjeli imati u nazivu medija nešto što je Subotica, subotički nego smo jednostavno htjeli imati širi okvir, da ljudi mogu i sa strane pisati tekstove, da se možemo baviti i nekim temama šire, i Novi Sad i Beograd i na nivou Srbije, što smo kasnije i činili. A opet ime Magločistač je upečatljivo i svatko tko ga čuje ne može ga baš lako zaboraviti. Kasnije se pridružila Mirana Dmitrović i ona je sada glavna i odgovorna urednica i zadužena je za projekte – piše projekte, vodi projekte, pravda projekte, a ja sam više terenac. Ne volim papirologiju, meni je samo bitno da imam što raditi, da sam na terenu i mogu pisati. Od tada smo uveli dosta toga, ne znam odakle ni početi. Godine 2015. smo imali razdoblje kada je splasnulo sve. Imali smo i druga radna mjesta i zapravo je 2019. bila neka prijelomna točka kada smo donijeli odluku da gasimo portal zbog nedostatka financija i zbog nemanja vremena jer smo svi živjeli od nekih drugih poslova. Meni se i privatno život promijenio i onda sam jednostavno došla u situaciju da moram birati. Shvatila sam da ne mogu raditi jedan posao puno radno vrijeme, a da pri tome imam vremena za stvaranje novih vijesti na portalu. Da taj medij živi i dalje. To je bilo užasno teško. Kolegica Mirana je bila trudna u tom razdoblju, trebala se poroditi i imali smo jednu tešku situaciju. I došla je 2020., kada smo već bili riješeni da ćemo ugasiti portal, ali onda nam se obratio naš kolega Davor Marko, koji radi u fondaciji Thomson, i rekao nam je da je prepoznao potencijal Magločistača već godinama prije. Sastao se s nama i uvjeravao nas da to nikako ne smijemo učiniti, da to nije opcija, i da je Subotici potreban Magločistač. Rekao nam je da oni pokreću novi projekt gdje bismo mi mogli aplicirati i pričao je takve neke priče gdje smo se Mirana i ja samo gledale, o monetizaciji i drugim stvarima koje su za nas u to vrijeme bile prilično apstraktne stvari, teška znanstvena fantastika.
Što se dalje događalo?
Pojavio se taj projekt, mi smo se prijavile i kasnije ga i dobile. Ambiciozno smo krenule u taj projekt i on nam je bio odskočna daska za dalje, zato što smo ga višestruko opravdali tako što smo se jako, jako trudili. Svaki projekt zapravo radimo tako da nema onog »odraditi ćemo projekt«, nego uvijek damo više od onoga što se od nas traži, zato što želimo pokazati da to može. Tada smo imali i tri crowdfunding kampanje i bili smo prvi medij u Subotici koji je uopće proveo takvu kampanju kojom se prikuplja novac za neku potrebu koju smo mi odredili, a nama je tada bio potreban redizajn sajta. Mi smo trebali komunicirati s našom zajednicom i to nam je bio prvi izazov, jer smo shvatili da koliko god nas čitaju mi nemamo kontakt s našom zajednicom, ne znamo tko nas čita. Onda je krenulo istraživanje naše zajednice, instalirali smo razne mogućnosti da se prati jesu li to muškarci, žene, kakvi su njihovi običaji, interesiranja itd. Stupili smo zatim s njima u kontakt i onda se sve otvorilo, počeli su nam se javljati s raznim stvarima i problemima i počeli smo uvažavati neke njihove zahtjeve za pisanjem tekstova, analiza ako procijenimo da tu »ima mesa« i može se nešto uraditi.
Kako ste komunicirali sa svojom zajednicom?
Komunicirali smo preko Viber grupa, interneta, mailova itd. Pozivali smo ih da nam se pridruže, da negdje imamo kontakt s njima i da saznamo kakvi su njihovi problemi. Tako da sada mogu reći na tjednom nivou imamo nekoliko ljudi koji nam se jave s nekim problemom ili s nekom molbom. Sada smo već prešli i na taj nivo da nam se javljaju ljudi koji hoće baner, reklamu, PR tekst, video. Teško mi je reći što je sve bilo jer se od 2020. do 2025. dogodila ogromna transformacija. Po pitanju nas koji smo učili sve ove nove alate, to je »all in one«, pa je dobro da možemo i pisati i tipkati, usput držati diktafon i snimiti video i fotografirati i izmontirati i objaviti na društvenim mrežama; nadalje upravljati projektima, pričati s donatorima, raditi papirologiju, ići na sastanke s budućim klijentima, sklapati nova prijateljstva... tako izgleda naš dan. Jedan dan u tjednu je takav da ustaneš i pojma nemaš kako će on izgledati, uvijek te netko zove, ajde ovamo, ajde onamo i nekada je baš kaotično. Nekada se čak ne možemo ni dogovoriti tko će i kad će što raditi, kakve obaveze tko ima. Moramo »juriti« i donatore, što podrazumijeva i putovanja. Mi naprosto moramo biti prisutni zato što moraš imati konstantan kontakt s donatorima jer jednostavno drugačiji način ne postoji: moraš biti vidljiv da te oni sutra podrže.
Kada ste ostavili druge poslove i potpuno se posvetili Magločistaču?
Ja sam to uradila nekoliko dana prije izbijanja epidemije koronavirusa. Prije toga sam se zaposlila kod izvršitelja i to mi je jedno od najgorih iskustava. Radila sam i za neku mađarsku firmu što je bilo cijeli dan i dobijala sam nekoliko nervnih slomova dnevno. Shvatila sam kako u suštini ja to mogu raditi, ali to nisam ja. I svaki put sam se vraćala i vraćala novinarstvu. Prije negoli je izbila epidemija bila sam kod izvršitelja i planirala dati otkaz. I kako sam dala otkaz za tri-četiri dana je izbila epidemija korone i ja došla kući i kažem »mi ćemo umrijeti od gladi«. Poslije su me zvali iz Cenzolovke da napišem tekst, budući da je iz Subotice epidemija krenula, i to je bio toliko čitan tekst da su mene poslije danima zvali da je njima sajt »eksplodirao«. To je bio prvi tekst kada se korona pojavila i prvi tekst o tome što se događa i o tome da u Subotici nema informacija i ne možeš doći do njih. Nitko s nama nije smio progovoriti, svi su bili u užasnom strahu »što sada ako ja nešto kažem, što će to proizvesti«. Onda sam shvatila da se može pisati i o tome, i koronu sam preokrenula u svoju korist. Tada smo oživjeli sajt i onda je krenula cijela ta priča. I u razdoblju kada nismo mogli izići van radili smo crowdfunding kampanju. Uzmeš lijepo imenik i kreneš telefonirati redom i kažemo za što su nam potrebni novci i svi zovemo svakog iz imenika. I ne možeš vjerovati koliko ljudi je reklo »u redu«. I koliko ljudi je stvarno otišlo u banku i uplatilo novac. Ali potrebna je jedna osoba da radi samo to, jer tada je sajt stajao deset dana a mi smo svi radili crowdfunding kampanju. Trebalo je prikupiti sredstva kako je donator odredio, a mi smo na kraju prikupili dvostruki iznos, ne 100.000 nego 200.000. Onda smo bili potaknuti da ponovo to radimo i radili smo još dvije kampanje. Dobili smo i jednog poduzetnika koji se sam javio da pomogne, i to je isto bilo iznenađenje za nas. Tako da su se stvari mijenjale. Mi smo se počele usavršavati, projekt za projektom i ima još tisuću stvari koje ne znamo kako raditi ali učimo...
Biste li mogli opstati bez projekata?
Ne, bez projekata ne bismo mogli, jer kod nas još svijest građana nije na toj razini da razumiju kako informacija nije besplatna. Da razumiju kako sada imamo preko 200.000 korisnika mjesečno i više od dva milijuna pregleda stranica samo u ovoj godini. Znači, ako samo 15.000 ljudi mjesečno da 200 dinara za naš sajt, koliko stoji jedna kava u kafiću, mi ne bismo imali financijski problem. I hajde ti sada objasni ljudima da treba sa zajednicom pratitelja, čitatelja raditi. A tko će to raditi? Pa mi, jer nema tko raditi sa zajednicom, s građanima koji čitaju Magločistač. Naravno, nama je jasno da i vlast čita Magločistač zato što žele znati što mislimo, a to znam jer kada se nešto objavi imam i raznih poziva.
Je li bilo nekih pritisaka?
Konkretno pritisaka nije nego je bilo pitanja u vidu »je li to baš mora danas«.
A što vi kažete?
Mi kažemo »pa mora danas«. A kažem im i da »vi imate šansu da kažete svoje« i to je to. Pa se onda i oni slože i kažu svoju stranu. Tako da, kao da im je jasno da ne mogu vršiti pritiske. Čak ni ne pokušavaju, a ono što mi je iznenađenje je da se trude biti u dobrim odnosima s nama. Baš se trude. Isto tako, i ja se zaista trudim imati dobru komunikaciju s lokalnom samoupravom, istjerati svaki odgovor, ako je potrebno i čekati duže, zivkati telefonom i pisati mailove, ali da dobijem taj odgovor kako bih mogla raditi svoj posao. Nekada je to jedna rečenica, nekada je tri stranice, ovisi. Nama je bitno imati dobru suradnju. Ako se netko od njih nađe uvrijeđen zbog nečega, ja tu stvarno ne mogu ništa. Oni su svi na javnim dužnostima i moraju znati da su naprosto izloženi medijima i kritici. I to je to. To nije moj problem, nama je najvažnije da mi pišemo istinu, i ako nemamo dovoljno informacija radije nećemo objaviti. Ili ćemo skloniti pa kad sazri, kad još dobijemo dvije, tri, pet nekih drugih informacija ili dođemo do nekih sugovornika mi ćemo to objaviti kasnije i aktualizirati temu.
Koliko vas radi u redakciji?
Preko projekta EED 2022. priključila nam se Maja Savić koja pokriva Bačku Topolu i zahvaljujući tome je i to mjesto zaživjelo. Svaki projekt kada završimo, gledamo naslanjati jedan na drugi, da ne bude ono »mi smo završili projekt i više nas se to ne tiče«, već da to ima neki kontinuitet. Nekada smo bili u situaciji da u Bačkoj Topoli imamo više pregleda za neke tekstove nego za subotičke tekstove, što je bio jasan znak i signal da se oni nemaju gdje informirati. Na ovaj način pokrili smo manje-više Sjevernobački okrug iako nam sada fale dvoje ljudi koje ne možemo platiti. Jedna osoba nam treba za pomoć za papirologiju, a druga osoba nam je potrebna da prati sva ona događanja na koja mi ne možemo otići.
Uspjeli ste i zaposliti se u Magločistaču i imati redovitu plaću svakog mjeseca. Kako to uspijevate?
Dobro nam je da smo sada uspjeli biti svi zaposleni, to je jako velika stvar, jer do sada je to bilo znanstvena fantastika. Prvo sam ja bila zaposlena, a kada je Mirana otišla s radnog mjesta gdje je radila, još više je pažnje posvetila portalu, još više smo gledali aplicirati za projekte i onda je to počelo rasti. Sada već sklapamo i neka partnerstva s jednim od najvećih nezavisnih medija iz Mađarske. Svaki dan je borba i najgore od svega je neizvjesnost. Nemaš onaj mir da sjediš i znaš da će medij opstati, nego godinu dana znaš da si siguran, ali nakon godinu dana ako ne uradiš sve živo što treba, ne lobiraš, tebe nema. Neće se donatori sami javiti, moraš biti aktivan u svemu tome i nama je uvijek bio moto da damo što više možemo. I kada mislimo da ne možemo. Na primjer, ja sam bila prva protiv crowdfunding kampanje, ja to neću, neću tražiti novac. Ali poslije razmišljam: »pa mi pišemo ovo za zajednicu, zašto nas zajednica ne može podržati«. Ne financiramo se na lokalnoj razini, ni pokrajinskoj ni republičkoj, onda tko nas treba podržati? Za koga mi to sve radimo? Pa ne pišem ja to sebi, da doma imam tekstove, već za čitatelje.
Koji su po Vašem mišljenju najveći problemi danas u novinarstvu?
Ne znam odakle krenuti! Prvi problem u novinarstvu je taj da se mi kao novinari nismo izborili za svoju profesiju. I mi za sve živo optužujemo vlast. Ali nije samo vlast kriva. I mi smo krivi, zato što mi kreiramo to javno mnijenje i mi sutra da ne odemo ni na jednu press konferenciju vlast ne bi bila u medijima. Ali ne postoji to jedinstvo, zato što su i mediji kao i naše društvo užasno podijeljeni i ne postoji način kako to da funkcionira, da nas vlast ili stranke puste na miru da radimo svoj posao. To je nemoguće i kao nerazdvojivo je. Mediji koji su profesionalni, koji ne zavise niti od države niti od bilo koga, imaju problem opstanka, imaju samo ljude koji su entuzijasti i koji rade taj posao zato što ga vole, ali i prihvaćaju cijenu koja ide uz taj posao. A to je da nemaš radno vrijeme. Ja radim za Magločistač gdje sam zaposlena, radim za agenciju Beta i radim i za Infostudov portal Hello world mjesečno jedan-dva teksta. I kada gledaš sve to zajedno, onda možeš reći da ti imaš neku iole pristojnu plaću od koje možeš nekako živjeti. To je jedini način da opstaneš, jer samo iz jednog izvora se financirati je nemoguće, zato što projekti to ne mogu pokriti. Mi sada imamo jedan projekt, a da bismo mogli raditi samo za Magločistač morali bismo istodobno imati dva projekta.
Ima li Magločistač svoj prostor?
Nemamo, i iskreno da kažem ne treba nam, zato što je naš prostor virtualan i svatko radi od kuće.
Vi ste jedan mali nezavisni medij i odlučujete sami o sebi, ali kako Vam izgleda situacija općenito u novinarstvu?
Meni je teško pričati iz te vizure kako je drugima, iako to čujem od svojih kolega. Članica sam Nezavisnog društva novinara Vojvodine, gdje su novinari iz različitih sredina koji zaista imaju užasne pritiske s lokalne razine, gdje su izloženi i prijetnjama pa i fizičkim nasrtajima; ne pozivaju ih na press konferencije, ne dozvoljavaju im ništa i jednostavno ne dobijaju nikakve informacije, potpuno su skrajnuti. Osim toga, nemaju dovoljno novca za opstanak i iskreno ne znam što ih drži. Mi smo drugačiji od ostalih nezavisnih medija jer po mom mišljenju nismo navijački medij. Trudimo se da ono što je na sajtu bude istina i samo istina i da ne naginjemo ni lijevo ni desno ni u centar. Doslovno nas ne interesira ni tko je na vlasti, ni ništa, nego jednostavno nas interesira tko što ima reći i da problem koji postoji ne samo kritiziramo nego pokušamo dati i rješenje tog problema. I kao što sam rekla: ne smijemo previše pritiskati sugovornike, moramo biti kolegijalni i mi se trudimo svakome dati prostor. Dakle, ako se negdje spomene gradonačelnik, s ne znam kakvom kritikom, onda ćemo njega pozvati telefonom i ako hoće dati izjavu on će reći, a ako neće – mi smo ga pitali.
A kako gledaš na situaciju kolega novinara koji rade u javnom sektoru?
Oni nemaju problem kako izdržati od prvog do prvog, ali s druge strane imaju problem da se ne mogu svojim poslom baviti na onaj način koji bi priželjkivali. Jedan dio njih to niti ne želi, to je evidentno, ali u svakom kolektivu ima pojedinaca koji vole svoj posao i zaista se trude maksimalno raditi ga onako kako misle da je ispravno i pokušavaju gurati sve ono dobro i onako kako bi to trebalo izgledati, ako im to dozvole. Pokušavaju i trude se i imaju i dalje pokušaje pričati s upravom, kazati im »vidite, ovo se dogodilo, o ovome moramo izvještavati«. I onda, ako dobiju zeleno svjetlo, urade to kako treba a kada ne dobiju, onda većina kolega zove nas i kaže »vidi, imam to i to, dogodilo se to i to«, »kod mene to ne prolazi«, »uradi ti, evo ti kontakt«. Mislim da je njima teško u tom segmentu što se ne mogu izraziti i sav svoj kapacitet i potencijal onoga za što su se školovali ili što su radili proteklih 20 godina ne mogu artikulirati na najbolji način. Ali, u redu. To je njihov izbor. Mislim da svi mediji, kao i manjinski, trebaju imati novinare koji će uočiti upravo probleme koji postoje u tim manjinskim zajednicama, te probleme artikulirati, iznijeti i pokušati naći rješenje. Ne samo da kažu ovo ne valja, u Tavankutu nema vode. Hajde da vidimo što je potrebno sve uraditi da u Tavankutu zaista bude vode, ili ako netko ima nekakav problem, ako netko ima pritiske, onda treba pitati sve aktere i mislim da je to najispravniji put. Vjerujem da je to vrlo teško u manjim zajednicama postići jer naprosto očekivanja su drugačija.
Kako vidite manjinske medije?
Manjinski mediji su dosta jednostrani u tom smislu da prate isključivo događanja u vlastitoj zajednici, jako rijetko idu šire, možda ako je neki veliki problem. Mislim da bi se trebali malo otvoriti i svoju zajednicu informirati i o događanjima i stvarima koje se dešavaju u njihovom gradu ili okolici ukoliko to ima utjecaja i na njihov život. S druge strane, trebaju dati i malo više prostora oporbenim strankama i pogledima, u smislu ako Hrvati imaju neku oporbenu stranku, pa ako ima neki problem pitaš poziciju, pitaš i oporbu. Mislim da ima dovoljno prostora za širiti teme u novinarskom smislu i u manjinskim medijima.
Kakvi su Vam planovi za dalje?
Planovi su da opstanemo. I nećemo stati, nema šanse, idemo dalje. Kako? Ne znam. Tako što ćemo aplicirati gdje god možemo, držat ćemo i dalje naše kontakte, dokazivat ćemo se našim radom i to će nam biti najbolja ulaznica za kako dalje. Usporedo razvijamo mogućnosti za dodatni priljev sredstava kroz reklame, kroz banere, video sadržaje što su sada ljudi počeli malo više tražiti, određene PR tekstove, edukativne sadržaje i slično. Ono što priželjkujemo sve tri je da nas ima barem pet i da se možemo opustiti. Za početak na jedno pet godina, to bi nam bilo već značajno, a bilo bi dobro da se možemo opustiti još 20 godina i onda da portal predamo jednoj mlađoj generaciji koja će to tjerati dalje. A mi ćemo sjediti u kafiću, piti kavu i pričati kako je nekada bilo.
Intervju vodila: Jasminka Dulić
