Intervju

Neodrživ model jednopartijskog državnog kapitalizma

 

USrpskoj akademiji nauka i umetnosti nedavno je održan panel na kom je predstavljeno izvješće Svjetske banke »Rast do visokog dohotka u Europi i centralnoj Aziji«. Na tom panelu akademik i bivši predsjednik Fiskalnog savjeta Pavle Petrović u svojoj prezentaciji ukazao je da je Srbija s trendom rasta od četiri posto ispred zemalja centralne i istočne Europe, čiji je rast tri posto, ali je ukazao i na mogući problem. Iza naglog ubrzanja privrednog stoji skokovit rast investicija. S oko 17 posto BDP-a u periodu 2014. do 2016. investicije su došle do 23 odsto u periodu 2021. do 2023. godine. Ali zabrinjava što najveći doprinos rastu investicija dolazi od države. Od ukupnog iznosa investicija, 42 posto su direktno državne investicije ili javnih poduzeća. Pored toga, 22 posto je sudjelovanje stranih direktnih investicija koje su često podržane subvencijama, pa i na njih na neki način utječe država.
U odnosu na ovo, investicije domaće privrede su svega 19 posto. To je tek dva posto više od investicije domaćinstava u stanove i druga ulaganja koja su 17 posto BDP-a. Akademik Petrović ukazao je da i pored bržeg privrednog rasta Srbije od zemalja centralne i istočne Europe produktivnost u Srbiji sporije raste. U Srbiji je rast produktivnosti oko 2,5 posto, u zemljama centralne i istočne Europe to je 2,8 posto, a u Rumunjskoj, Bugarskoj i Hrvatskoj to je oko pet posto. Investicije u Srbiji, iako visoke, ne dovode do tehnološkog progresa. Razlog je što je većina investicija, pa i stranih, u tradicionalnim sektorima. Domaće investicije odlaze dominantno u poljoprivredu, trgovinu, građevinarstvo, prehrambenu industriju, tradicionalne sektore. Čak i u tehnološkim sektorima, primjećuje Petrović, postoje firme koje rade poslove niske dodane vrijednosti.

»Domaći privatni sektor je zarobljen. Razlog su institucije, vladavina prava, korupcija. Srbija od 2014. godine zaostaje u tim područjima. Indeksi građanskih sloboda opadaju, a od 2017. imamo svake godine građanske prosvjede. Postavlja se teza da prosvjedi utječu loše na ekonomiju, ali prvo su građani reagirali na smanjenje sloboda«, ocijenio je na panelu akademik Petrović.

U intervjuu za Hrvatsku riječ on govori zašto je Srbija zarobljena među srednje razvijene zemlje, čini li država nešto da riješi poteškoće koje usporavaju privredni rast i zašto su i za to važne institucije koje rade svoj posao.

► Po ekonomskoj razvijenosti Srbija se svrstava u srednje razvijene zemlje i pripada grupi od oko 50 zemalja s višim srednjim dohotkom. Znači li to da Srbija može lako ući među zemlje s visoko razvijenom privredom?

Srbija pripada grupi od oko pedeset zemalja u svijetu s višim srednjim dohotkom i s njima se nalazi pred odlučujućim korakom ka visoko razvijenim privredama. Taj korak, međutim, nije lako učiniti. Međunarodna istraživanja pokazuju da je taj korak u posljednja tri desetljeća napravila tek trećina od preko 100 srednje razvijenih zemalja. To znači da najveći broj zemalja dugoročno ostaje u statusu srednje razvijenih, što se u ekonomiji često naziva i zamkom srednje razvijenosti. Ipak, dobra vijest za Srbiju je to što su u uskom krugu zemalja koje su u prethodnim desetljećima uspješno prešle iz srednje u visoku razvijenost – svih 11 članica EU iz centralne i istočne Evrope (CIE). Razvojne faze srednje razvijenih privreda stilizirano se mogu opisati u tri koraka. U početku, na prijelazu iz ekonomski nerazvijene u srednje razvijenu zemlju, privredni rast guraju visoke investicije bez značajnije primjene suvremenih tehnologija i znanja. Ovaj rast potom se iscrpljuje, pa je za dostizanje višeg srednjeg dohotka neophodno da se kroz investicije ubrizgavaju u privredu i nove tehnologije i znanja koja već postoje u razvijenom svijetu – tzv. infuzija. Najzad, odlučujući pomak ka zemljama s visokim dohotkom zahtijeva da privredni rast bude vođen, pored investicija i infuzije, i vlastitim inovacijama. Srbija je početkom dvijetisućitih, sa svih 11 zemalja centralne i istočne Europe, bila srednje razvijena ekonomija – nešto ispred Bugarske i Rumunjske, a iza ostalih. Dvadeset i pet godina kasnije, svih 11 zemalja CIE uspješno su prešle u grupu visoko razvijenih, dok je Srbija i dalje ostala srednje razvijena. To znači da je privreda Srbije duže od dva desetljeća nedovoljno rasla, što predstavlja suštinsku karakteristiku zamke srednje razvijenosti. Istraživanje za Srbiju i zemlje CIE pokazuje da privredni rast Srbije na prvom mjestu generiraju investicije, a tek potom tehnički progres. Zbog toga je srpska privreda u svojoj srži i dalje čvrsto zarobljena u okvirima srednje razvijenosti. Nasuprot tome, u zemljama CIE, uključujući i nama najbliže, Bugarsku, Rumunjski i Hrvatsku, situacija je obrnuta – tehnički progres ima primarnu ulogu u privrednom rastu. Ulazak Srbije u klub visoko razvijenih zemalja može se dogoditi tek kad dođe do prijelaza s privrednog rasta baziranog na akumulaciji kapitala, na onaj koji pokreću tehnički progres i rezultirajući rast produktivnosti. Ta ključna promjena, koja se dogodila u svim zemljama CIE, u Srbiji još uvijek nije otpočela.

► Kažete ključna promjena dogodila se u svim zemljama centralne i istočne Europe, ali ne i u Srbiji. Što je posljedica toga?

Prvi veliki strukturni problem privrede Srbije je dominacija tradicionalnih, niskotehnoloških sektora s malom dodanom vrijednošću, koji upošljavaju niže kvalificiranu i jeftinu radnu snagu. Posljedica toga je neproduktivna upotreba osnovnog ekonomskog resursa – radne snage. U Srbiji je, za razliku od zemalja CIE, preko polovine zaposlenih »zarobljeno« u tradicionalnim sektorima koji generiraju nisku dodanu vrijednost. Pritom, čak i u tim tradicionalnim granama produktivnost u Srbiji upola je manja od istih sektora u okolnim EU privredama. Slično važi i za materijalne resurse koji se također neefikasno koriste. Srbija s jedinicom potrošenih materijalnih resursa napravi tek polovinu onog što stvori CIE. Privredni rast Srbije tako potiče uglavnom od rasta tradicionalnih, niskoproduktivnih sektora, a u CIE od naprednih, visokoproduktivnih sektora. Ovako generiran privredni rast Srbije nema potencijal da joj omogući sustizanje razvijenije CIE. Drugi veliki strukturni problem Srbije predstavljaju nepovoljna demografska kretanja i značajne emigracije, koji zajedno dovode do iscrpljivanja rezervi radne snage, rasta troškova rada i smanjivanja konkurentnosti privrede. Posljednje se dodatno pogoršava velikim rastom vrijednosti dinara koji nije rezultat veće snage privrede, tj. rasta njene produktivnosti. Sučeljavanje dva iznijeta strukturna problema ukazuje da privreda Srbije neće moći ubuduće ostvarivati stabilan i visok rast nastavljajući s ekstenzivnim zapošljavanjem jeftine radne snage u tradicionalnim sektorima. Naime, uskoro će se rezerve radne snage u Srbiji iscrpsti, dok će veći troškovi rada učiniti neprofitabilnim tradicionalne sektore s malom dodanom vrijednošću.

► Čini li država nešto da se riješe problemi koji ugrožavaju privredni rast?

Daje pogrešne odgovore. Ona dodatno povećava svoja kapitalna ulaganja i još jače agitira za velike strane investicije u tradicionalne sektore. Ovaj pristup, međutim, ne može osigurati održiv privredni rast. Naime, pozitivan efekt javnih investicija postupno će opadati zbog njihovog sve manjeg marginalnog doprinosa privrednom rastu, ali i lošeg odabira prioriteta i niske efikasnosti izvršenja. Osim toga, strane investicije ne mogu više računati na obilnu i jeftinu radnu snagu, što dovodi do smanjenja novih ali i povlačenja dijela postojećih investitora koji ne mogu izdržati povećane troškove rada. Dodatni efekt na usporavanje privrednog rasta izaziva sve veće iznošenje iz zemlje profita stranih investitora koje će uskoro premašiti priljev stranih direktnih investicija.

 

 

► Hoćete onda reći da je Srbija zarobljena u takvom ekonomskom sistemu koji ne omogućava privredni rast?

Postoje različite vrste tržišnog sistema s privatnim vlasništvom, gledano iz ugla ekonomskog prosperiteta. Postoji državni kapitalizam, zatim oligarhijski koji ne osigurava dugoročan i stabilan privredni rast. S druge strane, poduzetnički u kombinaciji s kapitalizmom velikih kompanija to uglavnom uspijeva. Srbija je bliska državnom kapitalizmu s elementima oligarhijskog, u kome elita maksimizira svoje prisvajanje uz ograničenje da osigura neki rast životnog standarda stanovništva i time legitimira svoju vlast. Ovaj sistem sa slabim institucijama drži društvo zarobljenim na niskom dohotku jer elita gubi, politički i ekonomski, a stanovništvo dobiva ako dođe do značajnog unaprjeđenja institucija.

► Ako je, kako kažete, Srbija bliska državnom kapitalizmu, znači li to da su glavne investicije državne, a da se zanemaruje privatni sektor?

Državni kapitalizam je model u kome su država i povezane inozemne kompanije glavni investitor. U tom modelu država gura privredni rast, dok je domaći privatni sektor zapostavljen. To je neefikasno i neodrživo rješenje. Država i strani investitori privlače oko 64 posto investicija u Srbiji, a domaća privatna poduzeća investiraju tek nešto više (19 posto odnosno 3,5 milijarde eura) od domaćinstava (17 posto odnosno 2,8 milijardi), potrošenih za kupovinu stanova i renoviranja. Sputanost domaćeg privatnog sektora potvrđuje i mali broj poduzeća, naročito novoosnovanih. Srbija ima 30 poduzeća na 1.000 stanovnika, EU ima 72, a centralna i istočna Europa 79 poduzeća. Broj novoosnovanih poduzeća u Srbiji čak je 3,3 puta manji od prosjeka CIE. Niska stopa osnivanja novih poduzeća u Srbiji ukazuje na ograničenu sposobnost domaće ekonomije da se inovira, prilagođava i napreduje – što ponovo odgovara prethodnim nalazima da sadašnji privredni rast Srbije ne počiva na rastu tehničkog progresa i produktivnosti.

► Kako se model državnog kapitalizma odražava na privredni rast?

Ukupan privredni rast (2018.-2024.) bio je solidan: 3,8 posto godišnje. Kažem solidan, ali je reper za Srbiju ipak rast od četiri-pet posto. Taj privredni rast, međutim, pokreću samo tri sektora (rudarstvo, građevinarstvo i IKT (informacijsko-komunikacijska tehnologija) sektor koji zajedno čine 16 posto privrede) s godišnjom stopom rasta od 9,6 posto. Ostatak privrede (84 posto) raste usporeno – samo 2,7 posto godišnje. Rast građevinarstva i rudarstva direktno je pogurala država. A IKT pak raste usprkos »državi« jer ga vuče svjetska tražnja za IT uslugama. Nedovoljan rast 5/6 srpske privrede rezultat je uspavanog privatnog sektora koji ne investira. Rezultat državom vođenog rasta je kvantiteta, a ne kvaliteta. Evo nekih pokazatelja: Rast BDP-a Srbije pokreće snažno povećanje investicija, a ne rast produktivnosti; doprinos kapitala dvostruko je veći nego doprinos tehničkog progresa. Nasuprot Srbiji, u CIE tehnički progres postaje glavni motor rasta. Postoji ogromna kvalitativna razlika: u Srbiji je rast vođen kvantitetom investicija a potom ograničenim širenjem novih tehnologija. Privredni rast u Srbiji bazira se na investicijama i ograničenoj infuziji naprednih tehnologija, a u zemljama centralne i istočne Europe nositelji rasta su investicije, infuzija i inovacije.

► Za privredni rast, odnosno prelazak u grupu zemalja s visokim dohotkom, potrebna je promjena njenog privrednog modela, odnosno prelaska iz državnog u poduzetnički sistem?

Osnovni preduvjet za tu tranziciju je izgradnja funkcionalnog institucionalnog okvira. U sadašnjem ambijentu slabe vladavine prava, visoke korupcije, selektivne primjene propisa i političke kontrole nad ekonomskim resursima, tržišna utakmica nije regularna. Poduzetnici zato nemaju sigurnost da će njihovo vlasništvo, ugovori ili poslovne odluke biti zaštićeni od arbitrarnih intervencija države ili moćnih interesnih grupa, pa je (prijeko potrebno) inovativno poduzetništvo iracionalan rizik. Institucionalna nerazvijenost nije samo glavna prepreka izdizanju Srbije u zemlju s visokim dohotkom, već i jedan od osnovnih razloga za masovno odlijevanje ljudskog kapitala. Srbija si više ne može priuštiti da ostane zaglavljena na srednjem nivou razvijenosti, napose uzimajući u obzir sve izraženija ograničenja sadašnjeg, državno upravljanog modela privrednog rasta. Strateški zaokret ka poduzetničkom sistemu u srži podrazumijeva izgradnju funkcionalnih, inkluzivnih institucija – koje oslobađaju kapacitete društva, ohrabruju i štite inovacije i potiču konkurenciju. Bez njih, čak i povremeni ekonomski uzleti ostat će izolirani incidenti, a talent i energija mladih nastavit će se odlijevati van granica zemlje u potrazi za boljim prilikama.

► Kažete funkcionalne, inkluzivne institucije potrebne su ovoj državi. No, čini se da je upravo tu kronični problem. Kako ga riješiti?

Velike emigracije značajan su i višedesetljetni problem Srbije: oko 40.000 ljudi (uglavnom mladi) odlazi iz zemlje, a polovina se ne vrati. Odlaze obrazovani i najproduktivniji radnici, koji su baza za ekspanziju poduzetništva i za zapošljavanje u tehnološko naprednim sektorima što je presudno za kreativnu destrukciju. Rastu državni troškova za mirovine, zdravstvo i drugo zbog starenja populacije. Kvaliteta institucija značajno utječe na obim emigracija. Primjera radi, u periodu 2015.-2018. emigracije iz Hrvatske bile su dva puta veće nego iz Latvije i Litve iako su plaće svuda približno iste, ali su institucije bile skoro tri puta gore u Hrvatskoj. Institucije se teško mijenjaju na bolje jer time elita gubi. U Srbiji postoji tenzija između zarobljavanja institucija od strane elite i snažnih prosvjeda društva protiv toga. U tom sukobu ishod je neizvjestan, a Srbija može ostvariti ekonomski napredak samo oslobađanjem institucija.

► Kako to institucije koje samo trebaju raditi svoj posao dovode do privrednog rasta?

Dobre institucije povećavaju privredni rast, kao i rast produktivnosti, a loše institucije u Srbiji koče privredni rast i rast produktivnosti. Unaprjeđenje institucije do nivoa CIE podiglo bi stopu rasta u Srbiji za oko 1 posto (s 3,8% na 4,8%, npr.), tj. skoro za trećinu. Model državnog kapitalizma s jednom partijom (politički kapitalizam) dovodi do toga da demokracija snažno slabi u Srbiji. Od 2012. godine de facto jedna partija je na vlasti. Demokratske slobode u Srbiji brzo se smanjuju i znatno su ispod nivoa u CIE. Od 2015. vrijednost indeksa sloboda sistematski pada – to je najveći pad u Europi i sedmi najveći na svijetu. Srbija je 2019. godine prešla iz dijelom konsolidirane demokracije u hibridni režim. Demokracija potiče veće investicije, ekonomske reforme, bolje i obuhvatnije obrazovanje i zdravstvo, te tako povećava BDP per capita. Ali Srbija se ubrzano kreće u suprotnom pravcu: padu demokracije.

 

Intervju vodila: Zlata Vasiljević
 

Podijeli

Tweet