Republički zavod za statistiku objavio je podatke o prosječnoj zaradi u ožujku. A znate kako to biva kod statistike, ovisi što se s čime zbraja. Tako je i kod srbijanske prosječne plaće. Ona je u trećem mjesecu ove godine bila 108.013 dinara. U prosjeku. No, kada se malo začeprka iza tih skoro tisuću eura (kako to lijepo zvuči), dođe se do onih s dna ljestvice koji mjesečno u novčanik stave tek 500 eura. I malih nerazvijenih sredina gdje s dobro plaćenim radnim mjestima prosjek jedva dostiže 700 eura. Ali zašto bi oni uopće kvarili sliku lijepoga života?
Lijepo zvuči i kada se kaže da je privredni rast u Srbiji u posljednjih šest godina bio solidnih 3,8 posto. I opet u prosjeku. I opet kada se malo začeprka ispod tog famoznog prosjeka, vidi se da je čak 84 posto privrede imalo ispodprosječni rast, a da je dio onih koji su rasli više od prosjeka (financijski) pogurala država.
Domaća poduzeća kadra su investirati, vjerovali ili ne, tek nešto više nego što građani godišnje potroše na kupovinu i renoviranje stanova i kuća. I kako u ovotjednom intervjuu kaže nekadašnji prvi čovjek Fiskalnog savjeta Pavle Petrović, Srbija je zemlja državnog kapitalizma u kome su država i povezane inozemne kompanije glavni investitori.
Na duže staze neodrživo. Kao što su, sva je prilika na duže staze, neodržive i blokade fakulteta. Pritisak na sveučilišta raste, cure i svi mogući rokovi za završetak studentske godine, stiže nova generacija koja čeka upis. Uz najavu ozbiljnog nasrtaja na autonomiju i slobodu sveučilišta. Što je praksa kojoj se pribjegava uvijek kada treba disciplinirati slobodnomisleće akademske građane. (I ne samo njih.)
Oni koji duže pamte ovo će sličiti na 1998. godinu i tadašnji Zakon o sveučilištu. Još nam samo fali Zakon o informiranju. Mislim na onaj iz 90-ih.
Z. V.
