Intervju

Majstor za čarobni zvuk kraljice instrumenata

 

Orgulje u crkvama u Kovačici, Vršcu, Bačkom Petrovcu, Bogojevu, Novom Kneževcu, Bačkom Gradištu, na Kelebiji, u Franjevačkom samostanu u Subotici, u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji i sjemeništu Paulinum u Subotici, u Karmelićanskoj crkvi u Somboru različitih su veličina, građene su u različitim majstorskim radionicama, u različitim razdobljima. Jedno je ipak zajedničko, na restauraciji svih tih orgulja radio je Tibor Apró, graditelj orgulja iz Bačke Topole.

Tibor Apró deset je godina vlasnik radionice za restauraciju i izradu orgulja. Kaže, jedina je to radionica registrirana u Srbiju koja se bavi restauracijom i izgradnjom kraljice instrumenata. Tibor ima i formalno i praktično obrazovanje za taj posao. Diplomirao je na Odsjeku za glazbene instrumente Glazbene akademije Liszt Ferenc u Budimpešti i od 2009. godine ima diplomu za izradu i popravak (rekonstrukciju/restauraciju) orgulja.

O tome kako je jedan strojovođa postao graditelj orgulja, koliko ima posla, koji posao mu je bio najzahtjevniji Tibor Apró govori za Hrvatsku riječ.

► Kako ste ste se opredijelili za ovo zanimanje?

U Mađarskoj i nekim drugim europskim državama posao je to kojim se obitelji bave generacijama, unatrag 150 godina. U Srbiji to nije tako i ja sam u svojoj obitelji jedini koji se bavi poslom koji ime veze s umjetnošću. Klavir sam tri godine učio u osnovnoj školi, ali nisam mogao završiti osnovnu glazbenu školu. Nastavio sam vježbati kod kuće na malom kineskom sintesajzeru. Srednju školu završio sam u Bačkoj Topoli, smjer strojovođa. Situacija je bila takva da nisam imao mogućnosti putovati u Suboticu ili neki drugi grad, već sam morao odabrati smjer koji ima u Bačkoj Topoli. Pri kraju srednje škole vidio sam u novinama tekst o akademiji Liszt u Budimpešti koja ima smjer graditelj orgulje. Bio je tekst o jednom majstoru iz Mađarske koji ima obiteljske veze s ovim krajevima i on je tražio mlade učenike koji bi išli u Mađarsku i učili zanat. Iz okolice Budimpešte je i nikako nije mogao naći nikoga tko bi se zainteresirao za taj posao. Bio je voljan osigurati stan, stipendiju i praksu. Prijavio sam se, iako sam se od četvrtog-petog razreda, kada sam napustio glazbenu školu, glazbom bavio samo kao hobijem, kod kuće. I tako je počelo. Imao sam 19 godina kada sam se preselio u Budimpeštu. Sve stvari ostavio sam kod kuće. Baka me je pitala »gdje ćeš, što ćeš tamo, nemamo novca da platimo ni put, ni školu«, a ja sam rekao »probat ću, a ako ne uspijem vratit ću se«. Bila je to 2005. godina.

► Tako ste krenuli na akademiju Liszt ili ste prvo bili na praksi?

Na akademiji je tako da mjesečno nekoliko puta idemo na teorijsku nastavu, a naša je obveza naći radionicu gdje ćemo ići na praksu, svakodnevno, od ujutru do navečer. To je poseban smjer, ali u okviru Glazbene akademije. Ja nemam diplomu da sam završio glazbenu akademiju da sam orguljaš, već baš graditelj orgulja.

► Jesu li Vam rad u radionici i akademija pružili dovoljno znanja da krenete raditi samostalno posao popravke i gradnje orgulja?

Kod prvog majstora bio sam dvije godine i radili smo samo restauraciju. Tu sam naučio kako raditi sa starim orguljama koje imaju 150 ili 200 godina. Poslije toga otišao sam kod drugog majstora gdje smo samo radili nove orgulje. Kod njega sam naučio kako planirati orgulje, nacrtati na papiru, kako izračunati dimenzije svirala... Četiri godine dovoljno je da se nauče samo osnovne stvari. Ja nemam 60 godina da mogu govoriti o svom nekom velikom iskustvu, ali imam 20 godina iskustva u ovom poslu. I još uvijek mogu nešto naučiti, vidjeti nešto novo. Prije ovog našeg razgovora bio sam u Mađarskoj i vidio sam na orguljama sistem kakav do sada nisam vidio. Sistem kod orgulja je uvijek isti, ali svaki majstor ima nešto posebno.

► Imate iskustvo rada na restauraciji i izradi novih orgulja. Što je veći izazov: raditi orgulje stare stoljeće-dva ili praviti nove?

Veći izazov je restauracija, jer moramo pratiti način na koji je radio stari majstor. Kada se radi restauracija, cilj je da sve ostane kako je bilo. Kada smo radili orgulje u subotičkoj Sinagogi, to nije bila restauracija već rekonstrukcija. Samo oko 20 posto ostalo je od originalnih orgulja, a sve ostalo morali smo novo graditi, ali na način na koji je majstor koji je izradio orgulje to radio. Mislim da mi je to do sada bio najveći izazov. Nije lako napraviti ni nove orgulje, ali restauracija je ipak malo teža.

► Koji Vam je bio prvi samostalni posao?

Školu sam završio 2009. godine i nisam se odmah vratio. Dok sam živio u Mađarskoj, nisam imao svoju tvrtku već sam radio u radionicama drugih majstora, bavio sam se i drugim poslovima. Vratio sam se 2015. godine i otvorio u Bačkoj Topoli svoju tvrtku. Prvi posao koji sam radio u Vojvodini bile su orgulje u crkvama u Bogojevu i Novom Kneževcu, radio sam potpunu restauraciju orgulja u crkvi u Bačkom Petrovcu, u Kovačici restauraciju i proširenje orgulja. Trenutačno radim restauraciju u Somboru u Karmelićanskoj crkvi. Uz te poslove svakog tjedna idemo negdje radi održavanja, štimanja, pripreme orgulja za koncert. U katedrali u Zadru svake godine održava se orguljaški koncert i mi prije koncerta štimamo orgulje. Isto tako u katedrali u Beogradu pred festival Dani orgulja štimamo orgulje, koje su na ovim prostorima najveće crkvene orgulje. Pored velikih poslova na restauraciji, uvijek ima i onih manjih koje moramo rješavati.

► Kada ste otvorili vlastiti obrt je li bilo straha kako će posao krenuti?

Nikada se nisam planirao vratiti u Srbiju, ali sve češće su me počeli zvati iz Vojvodine i više nisam mogao u Mađarskoj raditi kao radnik i ovdje svoje poslove. Vjerovao sam da mogu uspjeti, ali da ću imati toliko posla ne. Počeo sam u staroj bakinoj i djedovoj kući koja je bila prazna, napuštena 10 godina. Stric mi je rekao evo ti kuća, probaj. Počeo sam u sobi četiri s četiri metra. Sada ima još tri radnika, radionica je 300 četvornih metara, posebno je stolarska radionica, posebna za metalne svirale, posebna za intoniranje i štimanje, jedna velika hala je za montiranje, vrijedan alat.

 

 

► Kako to izgleda kada krenete raditi restauraciju orgulja?

Ovdje u Vojvodini još nisam pravio nove orgulje. Kada radimo restauraciju, prvo odlazimo na teren pogledati orgulje, da vidimo u kakvom su stanju, nedostaje li nešto... Ako nešto fali, moramo istraživati da vidimo kako je bilo, možemo li u arhivu ili župi naći originalne nacrte. Onda napravimo plan i što nam je krajnji cilj i na osnovu toga možemo izračunati cijenu. Nekada moramo čekati i po četiri-pet godina da oni riješe financiranje. Rijetko se dogodi da se jave poslije nekoliko dana i kažu »imamo dovoljno novca i možemo krenuti«.

► Koliko onda košta obnova orgulja?

Dok ne vidim u kakvom su stanju orgulje, ne mogu kazati cijenu. Računamo po registrima. Okvirne cijene su 3.800 eura po registru. Nove orgulje su 14.000-15.000 eura po registru. Orgulje u Karmelićanskoj crkvi, na čijoj restauraciji sada radimo, imaju 43 registra i takve nove orgulje koštale bi oko 650.000 eura.

► Koliko se posla radi na terenu, a koliko u radionici?

Oko 80 posto odradi se u stolarskoj radionici, običnim strojevima koje koristi svaki stolar. Za kućište u unutarnje dijelove obično koristimo jelovinu, a za dijelove gdje sjedi orguljaš (sviraonik) koristimo hrast i bukvu. Tipke za polutonove na klavijaturama su od ebanovine. Posebni alati za orgulje koriste se za metalne svirale koje su od legure olova i kalaja. Najmanje orguje imaju 1,5 do dvije tone, one velike i 20-30 tona. Puno smo na terenu. Prvo treba demontirati orgulje i to traje četiri-pet dana. Godinu dana smo onda u radionici, a poslije toga opet tri-četiri mjeseca montiramo orgulje na terenu. Uz to, svaki drugi-treći dan idemo na teren zbog štimanja, provjere i rijetko se dogodi da mjesec dana radimo samo u radionici.

► Kako izgleda sâm završetak posla, kako znate da su orgulje uštimane tako da daju najbolji zvuk?

Mehanika, pneumatika i elektronika, to je ono što vodi orgulje. Može se naučiti, ali intonacija i zvuk, za to treba imati talent, da se sluša jako puno orgulja. Mogu orgulje imati isti broj registara, ali neće isto zvučati u Somboru i Subotici, zbog prostora, akustike, majstora koji ih je pravio. Ako uzmemo A registar, 8’ (osam stopa, koristimo stare engleske jedinice mjere), koliko će biti jak ovisi od veličine orgulja, ima li još 15 ili 60 registara ili samo tri… To već jeste iskustvo i vjerojatno malo talenta.

► Na koliko orgulja u Vojvodini ste do sada radili?

Kada majstori prave nove orgulje, obično stave pločicu s rednim brojem. Mi kada restauriramo, stavimo našu tablicu, ali ostavimo i staru da se vidi koji je majstor radio orgulje. Koliko sam orgulja obnovio? Sigurno ne više od 100. Definitivno bih izdvojio orgulje u subotičkoj Sinagogi. Na tom projektu radili smo od 2019. do 2021. godine. Rekonstrukciju smo obavili na osnovu samo 20% zatečenog instrumenta – korpusa od sviraonika, jedne dirke i 10 svirala, zračnice, meha i paravana od zida do zida. Sve ostalo propalo je vremenom jer 80 godina te orgulje nisu bile u upotrebi. Pola godine trajala je potraga za porijeklom i izvornim izgledom tog instrumenta, što je zahtijevalo obilazak Vršca, Temišvara, Segedina, Bačkog Gradišta. Tragom uzorka koga smo našli u nekom ćošku pregledali smo orgulje iz tog razdoblja i istog proizvođača. Na kraju, mislim da smo u ovom slučaju uspjeli u 98% rekonstrukcije. Te orgulje sada imaju 1.301 sviralu. Ako me pitate koliko sam štimao orgulja, to je više stotina. Intonacija se promijeni za 15-20 godina, znači na svakih 15-20 godina trebalo bi izvaditi svirale, očistiti, ponovno napraviti intonaciju. Kod nas, i zbog toga što nismo imali majstora, orgulje nitko nije pipnuo možda 100 godina. Orgulje se raštimaju zbog vlažnosti, temperature i od korištenja. Ako ih redovito održavamo, moramo ih nekoliko puta tijekom godine naštimati. Kada orguljaš svira, a ja slušam od dolje iz crkve, drugačiji mi je zvuk nego kad ja sviram.

► Posao Vam je takav da ste obišli veliki broj crkva u Vojvodini da istražujete povijest orgulja. U kom razdoblju ih je u Vojvodini najviše građeno?

U Vojvodini su skoro sve orgulje građene u vrijeme Austro-Ugarske, kajem XIX. i počekom XX. stoljeća. Tada su građene i velike crkve. Najveća tvrtka za izgradnju orgulja bila je tvrtka Jozefa Angstera u Pečuhu. Ona je u Vojvodini izgradila 36 orgulja. Na prostorima Vojvodine radili su i Otto Rieger, Sándor Országh iz Budimpešte. Do Drugog svjetskog rata bilo je i u Vojvodini malih radionica za izradu orgulja. U Apatinu je to bio Caspar Fisher koji je u Vojvodini napravio desetak kvalitetnih orgulja. U Vojvodini nema orgulja koje su gradili majstori iz Njemačke ili Francuske. Ako gledamo po veličini orgulja, u Vojvodini obično imaju između 15 i 25 registara. U katedrali u Subotici orgulje imaju 30 registara, u Karmelićanskoj crkvi u Somboru 43 registra. Najveće su u Beogradu u katedrali s 49 registara, ali te orgulje izrađene su 2000. godine. Skoro sve orgulje u Srbiji su na prostoru Vojvodine i uglavnom u katoličkim crkvama, reformatorskoj i slovačkoj evangeličkoj. Van crkve su koncertne orgulje u Domu sindikata u Beogradu, ali se ne koriste dulje od 20 godina.

► Kakvo je stanje orgulja u crkvama u Vojvodini? Novac je uvijek problem, neke crkve su poslije odlaska Nijemaca napuštene.

U jako lošem stanju. Rekao bih da je u posljednjih 15-20 godine obnovljeno nekoliko orgulja i još bi se moglo nabrojiti nekoliko koje bi mogle služiti za koncertne svrhe. Sve ostale su u jako lošem stanju. Nažalost, sve manje je ljudi u crkvama, nema tko svirati i ako ih obnovimo, pitanje je hoće li biti nekoga tko zna svirati na orguljama.

► Možemo napraviti paralelu s Mađarskom. Je li tamo situacija bolja?

U Mađarskoj ima 3.000-4.000 orgulja, a u Vojvodini oko 190.

► S obizom na stanje na terenu, je li bilo situacija kada ste pogledali neke orgulje i rekli da su u tako lošem stanju da se s njima ne može ništa uraditi?

Uvijek se mogu obnoviti, samo je pitanje koliko ima smisla. Tamo gdje ima pet ili šest vjernika na misi, gdje nemaju novca obnoviti krov nije baš racionalno potrošiti 60.000 eura za orgulje.

► I sami ste desetak godina učili svirati orgulje. Što je to tako čarobno u tom zvuku orgulja?

Mogu zvučati tiho, kao jedan gudački registar, a poslije toga da zvuče kao simfonijski orkestar, mislim na velike orgulje koje imaju više od 50-60 registara. Ti registri su različite boje i jačine i zato orgulje mogu zvučati kao samo jedna violina, a kada uključimo 65 registara mogu biti jače nego simfonijski orkestar. Meni su se uvijek sviđale francuske romantične orgulje iz druge polovice XIX. stoljeća. Najpoznatiji majstor bio je Aristid Cavaillé-Coll, koji je prvi napravio velike orgulje, koje zvuče jače od simfonijskog orkestra. Donio je flaute iz Njemačke, jezičnjake iz Španjolske, dodao je ono što su radili Francuzi i napravio je velike orgulje koje su u svim velikim katedralama u Francuskoj. One imaju od tri do pet manuala, i od 60 do 100 registara. Bio sam nekoliko puta u Parizu, Cannesu i Lionu da ih pogledam, ali sigurno neću imati priliku raditi na njima. Ali, nikad se ne zna. Kada sam se vratio u Bačku Topolu, nisam mogao ni zamisliti da ću raditi orgulje u subotičkoj Sinagogi. Kada su me prvi put pozvali, pomislio sam od tog neće biti ništa, nema šanse da angažiraju mene koji sam ovdje tek počeo raditi.

► Kako dolazite do poslova? Preporuke ili na neki drugi način?

Da, uglavnom su to preporuke. Župnik je čuo od drugog župnika, u Zadru su me našli tako što je tamošnji orguljaš utipkao na internetu nešto o orguljama i iskočio mu je jedan moj intervju. Osim u Vojvodini, radimo još u Mađarskoj i Hrvatskoj. U Hrvatskoj smo počeli u Zadru, a sada pokušavamo i tamo proširiti posao. U Vojvodini imamo ugovorenog posla za narednih četiri-pet godina, ali nema toliko orgulja da bismo imali posla za 50 godina. Ostat će samo održavanje i štimanje, ali od toga se ne može živjeti, plaćati radnici, pa moram širiti teritorij.

Intervju vodila: Zlata Vasiljević

 

Podijeli

Tweet