Intervju

Žitnica Europe ili agrarna pustinja?

 

Zemljište je neobnovljivi prirodni resurs, na njemu sve počiva, ali se o njemu malo vodi računa. U svijetu je 52 posto zemljišta degradirano. Poljoprivreda, krčenje šuma, industrijalizacija, širenje naselja i drugi faktori, degradirali su zemljište alarmantnom brzinom. Slična situacija je i u Vojvodini. Nekada plodna ravnica, za koju se govorilo da bi mogla hraniti pol Europe, mogla bi postati agrarna pustinja ako se ne zaustavi degradacija, odnosno smanjenje organske tvari u zemljištu.

A podaci su već sada upozoravajući. U Vojvodini je od Drugog svjetskog rata sadržaj humusa u zemljištu s preko pet posto pao na oko tri. Sustavnih mjera koje bi za početak zaustavile ovaj proces, a onda i polako počele utjecati na vraćanje kvalitete zemljišta nema. To nije tema u političkom fokusu, jer je to proces koji traje duže od jednog izbornog ciklusa, a poljoprivrednici, iako svjesni da im poljoprivredna proizvodnja ovisi o kvaliteti zemljišta, nemaju ekonomske snage za ulaganje u takav dugotrajan proces. Negativne posljedice opadanja kvalitete zemljišta već su vidljive, pa usprkos suvremenoj agrotehnici prinosi opadaju.

O ovim temama razgovarali smo s dr. sc. Jovicom Vasinom, pedologom, znanstvenikom u Laboratoriju za zemljište i agroekologiju u Institutu za ratarstvo i povrtlarstvo u Novom Sadu i predsjednikom Srpskog društva za zemljišta.

► Nekada se govorilo kako je Vojvodina žitnica Europe. Jesu li takve ocjene bile pretjerane i koje su karakteristike zemljišta u Vojvodini koje su ovo područje izdvajale od drugih?

U procesima pedogeneze, što je proces stvaranja zemljišta, na teritoriju Vojvodine stvorena su zemljišta koja su, s aspekta poljoprivrede, visokih proizvodnih vrijednosti. To je prvenstveno tip zemljišta černozem koji dominira u strukturi tipova zemljišta na teritoriju Vojvodine. Međutim, tu su i drugi tipovi zemljišta koji imaju dosta povoljne karakteristike s nekim možda malim nedostatcima, ali su još uvijek dobra zemljišta, kao što su ritske crnice, zatim zemljišta u aluvijalnim ravnima naših velikih rijeka. Ima u Vojvodini i zemljišta koja su manjih proizvodnih sposobnosti, na razini je to nekih 10 posto. To su zaslanjena zemljišta ili slatine, kako ih zovu u narodu. Takva zemljišta uglavnom se koriste kao ekstenzivni pašnjaci. To su manje površine i što se tiče karakteristika zemljišta one su generalno u Vojvodini dobre poljoprivredne kvalitete, naročito za ratarstvo i povrtlarstvo i zato je i bila izreka da smo žitnica Europe, da se baci dugme izrast će kaput.

► Možemo li govoriti o razdoblju kada je značajnije počela opadati kvaliteta zemljišta i što je uzrok tomu?

Nažalost, čovjek je svojom aktivnošću u dužem razdoblju, praktički od industrijalizacije poljoprivrede, upotrebom strojeva narušio tu kvalitetu zemljišta. Možemo reći da je to na području Vojvodine počeo poslije Drugog svjetskog rata, kada su u proizvodnju ušli traktori i drugi strojevi, kada je došlo do kemizacije poljoprivrede, upotrebe sintetičkih mineralnih gnojiva, pesticida, a što je loše, došlo do smanjenja uporabe organskog gnojiva, odnosno stajnjaka. Posljedica toga je spuštanje sadržaja humusa u zemljištu. Prirodno sadržaj humusa bio je pet i preko pet posto, što važi prije svega za černozem i ritsku crnicu, koji obuhvaćaju oko tri četvrtine površine Vojvodine. Danas je prosječna vrijednost za cijeli teritorij Vojvodine oko tri posto sadržaja humusa. Znači, za 70-80 godina sadržaj humusa spušten je za oko dva posto. Kada se kaže dva posto, ne računa se na 100 posto već na pet posto, što znači da je za dvije petine smanjen sadržaj humusa u zemljištu.

► Postoje li neka područja koja su posebno ugrožena?

Posebno su ugrožena ona područja koja su i prirodno imala niži sadržaj organskih tvari, odnosno humusa. To su prvenstveno zemljišta na sjeveru Vojvodine, na pješčarama i neka druga zemljišta, koja su prirodno s manjim sadržajem humusa.

► Zašto je humus važan za plodnost zemljišta i zašto je loše to drastično smanjenje njegovog sadržaja u zemljištu?

Humus, odnosno organska tvar u zemljištu, zaslužna je za njegovu strukturu. Humus predstavlja cementnu tvar za one mehaničke elemente u zemljištu – pijesak, prah i glina. Uz pomoć humusa stvaraju se strukturni agregati. Ako ima dovoljno kvalitetnog humusa, onda se prave strukturni agregati koji daju mrvičastu strukturu, koja ima utjecaj na vodni, zračni i toplotni režim zemljišta. Ono što nas sada zbog klimatskih promjena u poljoprivredi najviše pogađa je dugotrajna suša. Ako zemljište ima veći sadržaj organske tvari, gajene biljke kasnije trpe posljedice suše, odnosno biljke duže imaju pristupačnu vodu u odnosu na zemljište koje ima manji sadržaj humusa.

► Kazali ste da intenzivna devastacija zemljišta traje 70-80 godina. Kako se može krenuti u drugačijem smjeru, odnosno donekle zemlji vratiti humus? Može li se to uopće?

Za tako nešto prvenstveno je potrebna planska politika na razini države koja bi stimulirala gajenje stajnjaka, što je održavanje stajnjaka prije nego što dođe na njive da bi zadržao sve one pozitivne osobine kao organsko gnojivo. Morao bi se povećati stočni fond. Svjedoci smo da je broj uvjetnih grla po jednom hektaru drastično opao, što je posljedično dalo i mnogo manje stajnjaka. Znači, morali bismo obrnuti taj proces planskom politikom u području poljoprivrede. Država mora raditi na tome da se poveća stočni fond, da se daju poticaji stočarima, da se praktički napravi tok kruženja tvari u prirodi koji smo imali prije industrijalizacije poljoprivrede. Znamo da su naši stari uvijek imali stoke i da su stajnjak iznosili na njive. Takav pristup bio je prekinut u cijeloj drugoj polovini XX. stoljeća i traje i danas. Moralo bi se to preokrenuti, ali to nije kratkoročan proces. Bilo bi idealno da možemo u roku od nekoliko godina to preokrenuti. To je proces za koji treba vrijeme i ne samo organska gnojidba već i neke druge mjere kao što je zelenišna gnojidba, stara mjera zaoravanja biljaka koje se gaje baš zato da bi se zaoravale i poboljšale kvalitetu zemljišta. Dugoročna je to korist za svakog proizvođača, ali nažalost naši proizvođači moraju razmišljati kako financijski preživjeti tako da oni ne gledaju dugoročno. Tu im treba pomoć države. Ili ako u najam uzimaju državno poljoprivredno zemljište da država kao vlasnik tog zemljišta ugovorom o zakupu propiše da je zakupac obvezan u nekom razdoblju odraditi mjeru zelenišne gnojidbe.

► Spomenuli ste stajnjak i da se treba povećati broj uvjetnih grla po hektaru. Koliko je to trenutačno i koji broj je potrebno dostići?

Jedno uvjetno grlo je 500 kilograma stoke, bez obzira je li to govedo ili perad. Smatra se da su dva uvjetna grla po hektaru optimum da bismo imali dovoljno stajnjaka za gnojidbu tog jednog hektara. U Europi je prosjek oko jedno uvjetno grlo. Kada kažem Europa, mislim na cijelu Europsku uniju. Naravno, nije svuda ista situacija. U Nizozemskoj i Danskoj broj uvjetnih grla je od tog optimuma mnogo veći, a u nekim državama manji. Prema podacima iz 2011. godine o površinama koja Srbija ima u poljoprivrednoj proizvodnji i s postojećim stočnim fondom jednostavnom matematikom utvrđeno je da je broj uvjetnih grla po hektaru 0,33. To znači da imamo sedam puta manje uvjetnih grla po hektaru u odnosu na optimum. To je bilo 2011. godine, a u međuvremenu je stočni fond dodatno opao. Tako da se to ne može riješiti u roku od dvije ili tri godine, mora se raditi planski. Prvo, cijelo društvo da shvati značaj zemljišta kao osnovnog resursa, ne samo za poljoprivredu. U XXI. stoljeću hrana će biti ono što je nafta bila u XX. Broj ljudi se povećava velikom brzinom, a resursi za proizvodnju hrane su ograničeni, što logično vodi k tome da će cijena hrane rasti. Država smo koja ima prirodne resurse, ali nažalost ne odnosimo se prema njima pozitivno, planski. To bi se prvo moralo mijenjati i onda možemo polako podizati i kvalitetu zemljišta i razinu poljoprivredne proizvodnje, količinu proizvedene hrane i da budemo u budućnosti zemlja koja od toga može dobro živjeti.

► Znači li to da u ostvarenim prihodima poljoprivredna proizvodnja u Srbiji stagnira? Ili možda zbog niza loših klimatskih godina i opada?

Upravo tako. Često se uspoređujemo s Nizozemskom koja ima mnogo lošije zemljište nego što je naše, čak su ga i uporabom agrokemikalija narušili, ali oni od te poljoprivrede jako dobro žive. Visoko su industrijalizirana zemlja, ali nisu zapostavili poljoprivredu. Strateški gledano, hrana je važan proizvod i o tome bi se trebalo voditi računa na razini države.

► Spomenuli ste Nizozemsku. Događa li se slična devastacija zemljišta i u drugim europskim državama ili smo samo mi bili toliko neodgovorni prema jednom značajnom prirodnom resursu?

Opadanje sadržaja organske tvari problem je i u Europskoj uniji. S tim da su oni imali mnogo veću uporabu agrokemikalija. Tu smo mi imali sreću ili nesreću da smo bili siromašni, pa naši poljoprivrednici i da su htjeli nisu mogli uložiti velika sredstva u mineralna gnojiva. Potrošnja mineralnih gnojiva kod nas je bila daleko manja u odnosu na Zapadnu Europu. U proteklom periodu upotreba mineralnih gnojiva kod nas je bila i do tri puta niža u odnosu na Zapadnu Europu. Naša zemljišta su zato još uvijek puno kvalitetnija iako imamo izražene procese degradacije.

► Suočeni smo i s pretvaranjem poljoprivrednog zemljišta u građevinsko čime se dodatno smanjuju površine za poljoprivrednu proizvodnju. Koliko je to problem?

To jeste jedna od prijetnji koja je apostrofirana i u dokumentima Europske unije još prije dvadesetak godina. Podaci su različiti, ali definitivno širenje naselja, izgradnja prometnica, urbanizacija... vode smanjenju površina za poljoprivredu. To je trajna devastacija i takvo zemljište trajno je isključeno iz poljoprivrede. Moramo naći balans između neophodne želje za napretkom i održavanja resursa za proizvodnju hrane. U vrijeme socijalizma postojao je fond u koji je svaki investitor koji je na nekom zemljištu koje je dobrih proizvodnih sposobnosti zauzeo određenu površinu za izgradnju tvornice morao uplatiti u taj fond određena sredstva koja su bila planirana za melioraciju nekih zemljišta koje su lošije kvalitete kako bi u ukupnom fondu zemljišta ostala ista površina. Fond danas ne postoji. Nažalost, naša država kada pregovara sa stranim investitorima, često se odriče i novca koji bi trebao ići u jedan takav fond. Mi koji se bavimo zemljištem borimo se i pokušavamo donosiocima odluka ukazati da bi ponovno osnivanje fonda bilo vrlo korisno za našu državu.

► Dok nema takvog fonda, kolika bi pomoć bila sredstva koja se dobivaju od zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta?

Potrebna je svijest i volja ljudi koji donose odluke. Sistemi za navodnjavanje vrlo su korisna stvar. Nismo mi protiv toga, pogotovo u ovim sušnim razdobljima. Ali uvođenje sistema za navodnjavanje na površinama gdje nema dovoljno organskog gnojiva neminovno, u relativno kratkom razdoblju, u našim agroekološkim uvjetima vodi do degradacije zemljišta. Dobra mjera bila bi kada se daju sredstva u Ministarstvu poljoprivrede ili Pokrajinskom tajništvu za poljoprivredu da se naglasi obveza osiguranja uporabe dovoljne količine organskih gnojiva.

► U međuvremenu vjetrozaštitni pojasevi su ili posječeni ili se prekinulo s njihovom sadnjom. Koliko oni mogu pomoći u očuvanju zemljišta?

Vojvodina je europsko područje s najmanje šuma. Uz to, ovo što imamo koncentrirano je na Fruškoj gori i nešto malo uz rijeke, a imamo općine koje praktički nemaju nikakve šumske pojaseve, kao što su općine u centralnoj Bačkoj. Naravno da bi se to trebalo mijenjati. Svi poljozaštitni pojasevi imali su pozitivne efekte na ublažavanje negativnih meteoroloških pojava.

 

 

► Vratimo se na stajnjak. Koliko često ga treba dodavati zemljištu?

Ono što smo učili na fakultetu je da bi jedan hektar trebalo gnojiti u prosjeku s 40 tona stajnjaka svake četvrte godine. Međutim, još kada sam ja studirao, a bilo je to 90-ih godina, učili su nas da bi, obzirom koliko ima stajnjaka, taj jedan hektar na red došao ne svake četvrte već svake 16. godine. Dakle, već tada je bilo četiri puta manje stajnjaka nego što je bilo potrebno. A u međuvremenu nam je stočni fond drastično opao.

► Osim uporabe stajnjaka, dio organskih tvari može se vratiti zaoravanjem žetvenih ostataka. Koliko je onda to suprotno od zalaganja da se biomasa koristi kao obnovljiv izvor energije?

Biomasa se promatra kao obnovljiv izvor energije. Biomasa je širok pojam. Tu spadaju i otpatci iz šumarstva. U Vojvodini se uglavnom misli na biljne ostatke iz poljoprivredne proizvodnje. Naravno da mi koji se bavimo zemljištem imamo drugi kut promatranja u odnosu na energetičare. Energetičari kada rade SWOT analizu koje su prijetnje podizanja neke bioelektrane navode i prijetnju degradacije zemljišta, ali tek na nekom posljednjem mjestu. Nama koji se bavimo zemljištem to je prioritet. Radili smo neke studije na sadržaj organskih tvari po političkim općinama u Vojvodini i koliko je preporučena i kakva je mogućnost podizanja bioelektrana. Nažalost, i u nekim općinama u kojima je sadržaj organske tvari nizak podizane su bioelektrane, kao investicija koja će zaposliti određeni broj ljudi i proizvesti zelenu energiju. To načelno jeste dobro, ali ne vodi se računa o kvaliteti zemljišta. Ako se u kalkulaciju stave svi parametri, bojim se da takva jedna energana može napraviti više štete nego koristi. Analizu smo radili na razini političkih općina. Bilo bi dobro da se detaljnija analiza uradi i napravi karta pogodnosti korištenja žetvenih ostataka iz poljoprivreda na razini katastarskih općina. To bi bio pravi element kada se određuje gdje locirati novu bioelektranu. Za sve to važna je odluka države, plan države da zaštiti zemljište kao neobnovljivi resurs. Zemljište i jeste proglašeno neobnovljivim resursom od strane Ujedinih naroda. Hajde da se tako i ponašamo prema tom zemljištu.

► Što ako se ipak nastavi ovako? Može li Vojvodina postati pustinja?

Već sada, i pored ulaganja u poljoprivrednu proizvodnju, ne možemo postići optimalne prinose zbog pada kvalitete zemljišta. To je neminovna posljedica i to će biti sve izraženije ako sada ne odlučimo početi štititi zemljište. Bojim se da već kasnimo. Situacija nije dobra ni globalno gledano. Kao da je civilizacija već našla rezervni planet na kome je moguć život i zato se prema ovom planetu na kome živimo odnosimo tako bahato i neodgovorno. Neodgovorno prije svega prema sljedećim generacijama.

► Kvalitetnije zemljište znači bolje prinose. Zašto onda to nije dio neke dugoročne strategije, zašto se oni koji kreiraju politiku time ne bave? Zašto se ni poljoprivrednici ne bave time?

Dobro ste rekli: dugoročna strategija. Svi ti procesi su dugoročni i efekti će biti vidljivi poslije niza godina. Možda ću biti grub, ali naši političari razmišljaju u jednom izbornom ciklusu, što je suviše kratko za ovakve procese. Poljoprivrednici su svjesni da gnojidba organskom tvari doprinosi kvaliteti zemljišta, imaju svijest, ali nemaju mogućnosti primjenjivati neke dugoročne mjere koje koštaju i koje će dati efekte poslije dužeg razdoblja. Njima država treba pomoći poticajima za mjere koje vode k održanju kvalitete zemljišta i dugoročnosti proizvodnje.

► Kod nas takvih poticajnih mjera nema. Možemo li ih prepisati iz nekih drugih zemalja?

Europska unija ima niz poticajnih mjera, iskustava i podataka. Zato Institut za ratarstvo i povrtlarstvo i Laboratorij za zemljište i ekologiju i agroekologiju provodi različite projekte. Upravo s Mađarskom imamo jedan koristan IPA projekt u području regenerativne poljoprivrede. U okviru tog projekta vodimo proizvođače da vide iskustva drugih. Imati dovoljno informacija je jedan aspekt, a primjenjivati to znanje ne ovisi samo od znanstvenika nego ovisi puno i od donosioca odluka. U Srbiji postoji Srpsko društvo za proučavanje zemljišta. Organizacija je to koja okuplja fakultete i institute koji se bave zemljištem. Pokušavamo u to društvo uključiti i udruženja poljoprivrednika, poljoprivredne kompanije. Plan nam je da pojačamo pritisak na donosioce odluka kako bi zaštita zemljišta imala državne poticaje. Želimo institucionalno sugerirati i ostaviti trag da smo to tražili. Nadam se da ćemo i uspjeti.

 

Intervju vodila: Zlata Vasiljević
 

Podijeli

Tweet