Širom Vojvodine
Djedovo naslijeđe
Osim što posjeduje vrijednu književnu građu, razne stare časopise, fotografije, razglednice, novac i značke, na brojnim je događajima hrvatske zajednice prisutan s fotoaparatom s kojim, isključivo za svoje potrebe i arhivu, bilježi važne trenutke kako bi ostali sačuvani za buduće generacije i ljubitelje povijesti. Riječ je o subotičkom kolekcionaru Petru Skenderoviću, koji za naš tjednik govori o svom hobiju, pasiji, ljubavi prema starom i vrijednom, koju je naslijedio od svog djeda Marka.
Važnija kvaliteta od masovnosti
Petar Skenderović rođen je u Novom Sadu (mama mu je rodom iz Petrovaradina), odrastao je i dio života proveo u Bajmaku sa suprugom i troje djece, s kojima se 2000. godine doseljava u Suboticu. Nakon srednje škole zaposlio se na subotičkoj željeznici gdje i danas radi kao elektromehaničar za održavanje kontaktne mreže. Kako ističe, od djetinjstva se zanimao za prošlost i povijest našeg naroda i to zahvaljujući svom djedu Marku, koji je inače bio križar i od kojeg je naslijedio nekoliko starih molitvenika, knjiga te kalendara Subotička Danica.
»Uvijek sam volio povijest, a tu ljubav prenio mi je djed. Pričao mi je na primjer da su, kada je 1936. godine bila proslava 250. godišnjice od dolaska Bunjevaca na ove prostore, bajmački križari pješice išli u Tavankut gdje su s tamošnjim križarima dočekali Ivana Pernara koji je bio izaslanik Stjepana Radića.«
Sâm se počeo baviti kolekcionarstvom kada se zaposlio.
»S prikupljanjem sam počeo kad sam se zaposlio, tj. kad sam počeo zarađivati, jer ako želiš imati nešto kvalitetno i ozbiljnije, za to treba novaca. Godine 1981. počeo sam s prikupljanjem papirnog i metalnog novca, potom knjiga (naše bibliografije), pa razglednica. Neke stvari nalazio sam na tržnicama, a odmah sam se učlanio i u Društvo kolekcionara Subotica. Redovito smo godišnje imali dvije međunarodne razmjene u Subotici, a išli smo i u Novi Sad, Beograd, Zagreb, Sarajevo, Budimpeštu, Segedin«, kaže Skenderović.
U svojoj kolekciji, među ostalim, ima molitvenike Ivana Antunovića, Mije Mandića, prvo izdanje molitvenika Blaška Rajića iz 1908. Duhovna mana, knjige Jakova Kopilovića, Ante Sekulića, bunjevačko-šokačku bibliografiju, odnosno poeziju i prozu ovdašnjih hrvatskih pisaca i to ne samo iz Subotice već od Novog Sada pa do Pešte.
»Imam i vjenčane slike u dubokim ramama s vincima, potom fotografije narodnih nošnji, NK Bačka od kojeg imam i prvu emajliranu značku iz 1902. godine koja je izrađena u Beču. Tu su i stare razglednice Subotice (stare Gradske kuće, Franjevačke crkve s jednim tornjem...). Generalno, više idem na kvalitetu nego na masovnost«, ističe Skenderović.
Fotografiranje, arhiviranje, snimanje
Osim kolekcionarstvom, Petar Skenderović bavi se i fotografiranjem, i to isključivo za svoju dušu.
»Fotografiram sve važnije događaje u našoj hrvatskoj zajednici, a volim zabilježiti i neke stare kuće koje su pred rušenjem pa da ostane za sjećanje kako je izgledao određeni dio grada. Evo i sada će u Ulici Arsenija Čarnojevića biti srušena jedna kuća s izuzetno lijepom starom fasadom i ne razumijem zašto to Zavod za zaštitu spomenika dopušta. Neke od tih fotografija razvijem, a neke čuvam u računalu za arhivu, odnosno kao fotodokumentaciju da ostane za pokoljenja. Najstarija mi je fotografija iz spomenute ’36., jedino je problem što na malo njih na poleđini piše tko je na njima, kada je fotografirano i koji je događaj pa onda i to krenem istraživati.«
Petar je svojedobno bio član znanstveno-istraživačke sekcije HKC-a Bunjevačko kolo.
»To je bilo negdje ’80-ih godina, u vrijeme kada je predsjednik Kola bio dr. Mato Brčić Kostić i bilo nas je oko deset članova. Trajalo je nekoliko godina, a prestalo s radom kad je počeo rat. U okviru sekcije organizirani su razgovori na razne teme i prilikom jednog predavanja saznao sam da je u vrijeme II. svjetskog rata biskup Lajčo Budanović spasio oko 80 Židova, a kada se željelo to objaviti, spriječio je uz obrazloženje da je to uradio iz savjesti, a ne zbog slave.«
Od drugog broja suradnik je i Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca.
»Najviše pišem o sportašima, jer imam puno knjiga o sportu, kao i o narodnim običajima. To oduzme puno vremena, jer treba obići dosta ljudi koji znaju nešto, primjerice o nekom sportašu. Ima jedna zanimljiva priča o Stipanu Dori, reprezentativcu u hrvanju, koji je igrao za subotički Spartak, a rodom je bio iz Sombora. Našao sam njegov broj u imeniku, pozvao ga, pristao je razgovarati sa mnom za Leksikon i kada sam otišao kod njega, vidim nešto mi je poznat. Ispostavilo se da je bio šofer u Subotica-transu i da sam ga godinama viđao kada sam putovao na relaciji Bajmak – Subotica. Znači, vozač autobusa, a reprezentativac i bio na europskim i svjetskim prvenstvima u hrvanju. Toga danas nema kod profesionalnih sportaša da su negdje zaposleni«, navodi Skenderović.
Donedavno je bio i pročelnik arhivskog odjela Katoličkog društva Ivan Antunović, a i danas je član Predsjedništva Pučke kasine 1878.
»Do prije tri-četiri godine bio sam pročelnik, no više nisam jer sam bio dva mandata (osam godina), a po Statutu ne može duže. Tu sam se bavio arhivom koja se inače nalazi u knjižnici u župnom uredu u Keru. U tim počecima pravile su se police za knjige kojih je ogroman broj, a bio je i jedan kofer pun fotografija pa je to trebalo razvrstati. Sve sam to radio u svoje slobodno vrijeme uz posao na željeznici. Što se tiče Pučke kasine, nažalost malo nas je ostalo; nema ni sredstava pa je sad sve to nekako stalo, ali morat ćemo to pokrenuti. Priređivali smo razna predavanja, a izdavali smo i novine Glasnik Pučke kasine.«
Petar Skenderović ima i snimateljskog iskustva, koje je također povezano s očuvanjem ovdašnjih narodnih običaja.
»Sudjelovao sam u snimanju filma Polivači, redatelja Branka Ištvančića. Tamo je bio i Ivan Ivković Ivandekić, a moja uloga bila je držanje reflektora tijekom cijelog snimanja filma. U to je vrijeme Branko bio otpravnik vlakova u Tavankutu, ali je jako volio snimati i bio je član foto-sekcije u tavankutskom Gupcu. Tijekom tog snimanja uvjerili smo ga da ode na prijemni za režiju u Zagreb, što je i učinio i na koncu i upisao te završio fakultet.«
Budući da ima bogatu i raznovrsnu kolekciju pitali smo Petra je li nešto od nje do sada negdje izloženo i planira li samostalnu izložbu, na što je odgovorio:
»Društvo kolekcionara Subotice je za jednu godišnjicu organiziralo izložbu u subotičkom Gradskom muzeju gdje sam izložio blizu 15 vjenčanih slika u dubokim ramama s vincima. Također, u povodu jubileja izgradnje Gradske kuće, u Gradskoj suvenirici je bila izložba gdje sam ustupio sve što imam s ovom građevinom. Samostalnu izložbu još nisam imao, dosta je zahtjevno organizirati tako što, ali uskoro idem u mirovinu pa je možda i bude u neko dogledno vrijeme.«
Petar ima sina Josipa i kćerke Jelenu i Ivanu, a ljubav prema povijesti naslijedila je starija kćer.
»Jelena sad sprema doktorat, također voli povijest i pokazuje zanimanje za sve što prikupljam. Imam i unučad pa će valjda netko od njih željeti nastaviti mojih stopama i sačuvati sve što sam prikupio«, ističe na koncu Petar Skenderović.
I. Petrekanić Sič
