Diskrecija je, kao što je poznato, jedno vrlo izazovno stanje čija se težina – i cijena – mjeri protokom vremena: što se duže održava u izvornom stanju, to joj se i vrijednost povećava. Problem kod diskrecije je njezina krhkost jer joj je opna u kontinuiranoj opasnosti da se razbije i na najneočekivanijem mjestu i u najneočekivanijem trenutku. A kada se to dogodi – po načelu gdje ima dima, ima i vatre – slijede govorkanja...

Tako se, eto, u subotu i nedjelju, zahvaljujući čistoj diskreciji, dogodilo da u Splitu i Žedniku budu »odigrana« dva najveća navijačka derbija s prostora bivše Jugoslavije: prvo su se u splitskom kvartu Pujanke makljali najvatreniji navijači Hajduka i Dinama, a sutradan su se u žedničkom parku lemali i njihovi kolege koji navijaju za Partizan i Crvenu zvezdu. Ishodi tih susreta divljaka su – ma koliko u osnovi bili isti – ipak različiti: hrvatska javnost vrlo je brzo bila upoznata s tim koliko je imbegena bilo u obračunu i koliko je njih završilo u ambulatama a koliko u policijskim stanicama dok je naša o sukobu kretcila ostala uskraćena čak i za najosnovnije podatke o tom događaju koji je narušio mir i spokoj jedne proste seoske večeri. Javna je tajna, naravno, da su i jedna i druga tučnjava bile ranije dogovorene od delegata navijačkih grupa, sa svim detaljima oko »pravila« njihovog odigravanja, i... kako je do »događaja« i došlo uvjerili smo se da je diskrecija s obje strane bila maksimalno »ispoštovana«...

Kada, međutim, kao što je to u žedničkom slučaju, javnost bude uskraćena za osnovne informacije, na scenu stupa priča. Prvo ona iz prve ruke, od neposrednih svjedoka, pa onda ona iz druge, treće, četvrte pa tako sve dok halo-efekt u potpunosti ne prekrije njezinu izvornost i vjerodostojnost. Tako je, primjerice, po jednoj priči ne iz prve ruke rezultat obračuna između grobara i delija taj da su na koncu pobijedili Žedničani koji su, nakon što su se pribrali od nemalog iznenađenja koje su im u nedjelju navečer priredili nezvani gosti iste, na koje su god naišli, dobro izdevetali, a one koje nisu mogli naći po mrklom mraku u žbunovima i po zadnjim dijelovima svojih avlija jednostavno razjurili k’o razbijene čopore objesnih pasa. Po drugoj priči, koja se nadovezuje na ovu, rezultat sukoba između delija i grobara je taj da su zbog bijesa Žedničana neki od njih završili u desetak policijskih marica, a oni koji su gore prošli i u zdravstvenim ustanovama dok su domaćinima kao suveniri nakon svega ostala »sapišta« (drvena držalja) i dršci za sjekire koji će im dobro doći u obavljanju kućnih poslova.

Ali, da se vratimo mi početnoj temi, a to je diskrecija. Koliko god za pohvalu bilo to što je hrvatska javnost u roku odmah bila obaviještena o »rezultatu« sukoba tovara i purgera, to zapravo govori samo o tome da je hrvatski sustav u tom smislu za stupanj otvoreniji od ovdašnjeg. U biti, međutim, to ništa ne mijenja jer krhka opna diskrecije, kao što smo vidjeli, nije pukla niti u slučaju kada je riječ o desetcima ljudi, i to na dvije suprotstavljene strane. Praksa je bezbroj puta dokazala da diskrecija ne izdrži unutarnje i vanjske pritiske niti kada je riječ o dvije osobe kojima je najviše stalo do toga, a ovdje se ista ta diskrecija kod velike grupe ljudi pokazala čvršćom od granita i po tome su i hrvatska i srpska policija iste.

Jer, kako je moguće da naša policija u nedjelju poslijepodne – kada su se nezvani gosti (grobari) već počeli okupljati u Žedniku čekajući svoje protivnike (delije) da odgledaju utakmicu u Bačkoj Topoli i nakon toga dođu na zakazano »treće poluvrijeme« na neutralnom terenu, dovoljno udaljenom od policijske postaje a opet dovoljno blizu da se do njega dođe – nije ništa znala o svemu tome? Kako je, dakle, moguće da su momci u crnom, s kapuljačama i maskama ili bez njih, svoj bijes potencijalno mogli istresti i na slučajne prolaznike, uključujući tu i djecu, a da momci u plavom o tome pojma nemaju? Nije potrebno imati isljedničkog iskustva pa zaključiti da mnogi od njih imaju podeblje dosjee u istim tim policijskim postajama kao što nije potreban ni detektivski staž da bi se sjetilo da su takvi obračuni tzv. navijača postali sastavni dio naših običaja koji se svako malo negdje događaju. Je li zaista moguće da nitko od tih momaka (tovara, purgera, grobara ili delija svejedno) o dogovorenoj tuči nije dao nikakav ni posredni, šifrirani znak koji će izoštriti uši žbira ili pak jednostavnije: zar nitko od njih, s tako uredno pohranjenim životopisima, nije u dosluhu s istom tom policijom? Dva su moguća odgovora na ova pitanja: ili su snage reda i mira ovih dana prezauzete špijuniranjem studenata-terorista koji bi nasilno da ruše državu pa zbog toga nemaju vremena ili se još jednom potvrđuju riječi Božanskog, izrečene nedugo nakon što je stupio na vlast, da država nema snage pobijediti navijačke grupe. Ali, i za to postoji lijek. Recept, i to vrlo djelotvoran, svojedobno je dala Margaret Thatcher.

Z. R.