Pet mjeseci prošlo je od pada nadstrešnice na željezničkoj postaji u Novom Sadu. I poslije te nesreće više ništa nije isto. Ne samo za obitelji 16 stradalih, već i za cijelu Srbiju. Pokazalo se da i trpljenje i strah imaju svoju granicu. I ako ništa drugo ne bude rezultat ovih prosvjeda već je to dizanje glave, u zemlji gdje smo naučeni šutjeti i trpjeti, velika pobjeda. Bez obzira kako se završilo. Prijelaznom vladom, Vučićevom vladom, izborima.
Prijelazna vlada, koja bi trebala konsolidirati odnose u društvu i pripremiti uvjete za izbore, ali one prave, nije opcija.
Razgovore s parlamentarnim strankama predsjednik Srbije počeo je u srijedu i završio u četvrtak. S onima koje su prihvatile poziv. Oporba je jasno dala do znanja da je jedino o čemu žele razgovarati »vlada narodnog povjerenja«. Neka vrsta prijelaznog rješenja koje treba sanirati svu društvenu i političku štetu. Ali prijelazna vlada za vlast nije opcija.
Dvodnevni razgovori o novoj vladi s parlamentarnim strankama trebali su do danas (petak) biti završeni, ali je i prije nego što su počeli ostavljeno prostora za izbore, ako to od predsjednika budu (kao) tražili iz njegove Srpske napredne stranke. Što se manjina tiče, one su se već prvog dana razgovora preporučile za novu vladu.
Fakulteti i dalje ne rade, pa ni neke škole. I kako raste pritisak, tako raste i otpor. Usprkos tome što se prijeti upitnošću regularnog završetka školske i studentske godine.
Nova će valjda početi na vrijeme. Na vrijeme su počeli i upisi prvašića. Kako onih koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku tako i onih koji su se opredijelili za nastavu na jednom od osam jezika nacionalnih manjina na kojima se, u okviru sustava obrazovanja Srbije, organizira nastava. To obrazovanje na jezicima nacionalnih manjina nije nikakav manjinski hir, već ustavom garantirano manjinsko pravo.
Z. V.
