n Tridesetih godina prošloga stoljeća kada je još rijetko bilo i radija, a kamoli televizora, ljudi su se puno više »komšijali«. Skoro svaku večer su odlazili jedan kod drugog na divan i kartanje, posebice zimi da bi prekratili duge zimske noći. Kad su pak bile neke izvanredne prilike, kao na primjer svinjokolj, tad su ti isti komšije bili »gosti« sa cijelim obiteljima.
    Tako su se jedne zimske večeri nakon »disnotora« kod nas sakupili gosti iz komšiluka na večeru. Pored dobrih zalogaja od svežeg  svinjskog mesa bilo je i malo vina, pa se »gosti« usjedili i nikako da pođu kući. Kada je komšija Pere (Vojnić Tunić) već treći puta počeo da pripovijeda istu priču o gazda-Grginoj kobili, moj otac Lojzija podiže se iza stola i reče mojoj majci:
– Hajdemo mi, Mariška, spavati – možda bi gosti htjeli ići kući!

n Za dugih zimskih večeri sakupljali se komšije sada kod jednoga, pa drugoga na kartanje. Tako se jednom sakupilo društvo kod bać Stipana Kokica – i kao svake večeri udarilo u kartanje. Da kartanje ne bi baš bilo na ‘suho’ i da bi bilo zanimljivije i pored silnog siromaštva igrali su »ajnca« u sitne novce. Bać Stipana te večeri baš nikako nije »htjela karta«, pa je ubrzo izgubio i poslednju paru – i nije mogao, iako domaćin, nastaviti kartanje. Ostalo društvo se zagrijalo i kartanju nikako kraja. Budući da više nije imao interesiranja za kartanje, a i da bi podsjetio društvo na razlaz, bać Stipan krene u drugu sobu i dobaci društvu:
– Ja, ljudi, iđem na spavanje, a vi kad pođete kući nemojte zaboraviti da utrnete lampaš!

n Pere Gabrić zvani Laćman dugo godina je bio predsjednik Žedničke općine. Tako i u vrijeme onih »krvavih« obveznih otkupa poljoprivrednih proizvoda.
Jednoga dana pozvao je Luku, poznatog šereta i ozbiljno ga počeo »ribati«:
Luka, razrezano ti je da moraš pridat’ osam kila masti i to još danas!
Pere, nemam ja masti ni za jednu kašiku, a kamoli osam kila, ta znaš da sam siroma’ i da ove godine nisam svinju ni klao.
Ništa ne znam, snađi se, obvezu moraš ispuniti, jer ti ne gine zatvor!
Luka sav pokunjen iziđe iz Općine – i odjednom mu sine ideja. Sidne na bicikl i uputi se pravo na Perin salaš.
Tu Perinoj Etuški sav zadihan brzo saopći da ga je Pere poslao da uzme osam kila masti i da preda na Perino ime, jer dolazi kontrola, pa ako utvrde da ni predsjednik nije predao obvezu, odu predsjedničke flundre.
Etuška brzo napuni jedan poveći lonac mašću, odmjeravajući da li će biti osam kila, pa ga preda Luki, a ovaj mast odnese u otkupnu stanicu i preda na svoje ime. Peri odnese potvrdu da je mast predao, a Pere će zadovoljan:
- Eto vidiš da se mož’ kad se ‘oće!
Kad je Pere predvečer došao na salaš, Etuška ga obavijesti da je po Luki poslala mast da preda na njihovo ime, kao što joj je Pere poručio. Pere se lupi po čelu shvativši da se Luka snašao, pa mu još i lonac odnio.