Jezici zlobni samo nas grde,
Zlotvori naši na nas se srde.
Okom nas prijekim jednako glede,
Jer znadu da nam još sile vrijede.
Od našeg truda biti će ploda
Na korist roda.

Zalud se zavist toliko trudi,
Hrabrost da čupa iz naših grudi,
Mi stalno samo u borbi stojmo,
Osvete, prijetnje mi se ne bojmo.
Cilj nek nam bude: zlatna sloboda
Našega roda.

Hodite braćo, u kolo amo,
Složno i hrabro borimo s samo.
Za naša sveta narodna prava!
Pa sinut mora i naša slava.
Vrijeme je, sunce da grane veće
Narodne sreće.



Ante Evetović Miroljub (1862.-1921.) rodio se u Bačkom Aljmašu ali je, premda bješe jedno od trinaestero djece siromašnog seljaka, ipak dospio na gimnaziju u Kalocsi. Potom studira bogoslovske znanosti ali i filozofiju, da bi najzad napustio fratarski red i prešao u svjetovne svećenike. Najdulje se kao župnik zadržao u Valpovu, gdje je i preminuo. Od zbirki pjesama valja mu izdvojiti onu za života, »Sretni i nujni časi«, tiskanu i objavljenu najprije u Osijeku, 1908. godine, te prvu od dvije posthumno tiskane, onu naslovljenu »Spomen izdanje pjesama« (Subotica, 1931. godine). Ante Miroljub Evetović zacijelo spada u najplodnije hrvatske pjesnike (puno je objavljivao po listovima i književnim časopisima, periodici), te svakako jednog od najprefinjenijih liričara posvemašnje poezije pisane na hrvatskom jeziku, ne samo iz ovih krajeva, već uopće. Po dubokom psihološkom uranjanju u samosvojni poetski svijet, po estetskoj prefinjenosti, malo se koji hrvatski pjesnik može mjeriti s njim. U njegovoj poeziji nije zanemarena ni socijalna angažiranost (»Siroti bogataši«, primjerice), a njegova iskrenost i neposrednost dolaze do izražaja i u pjesmama u kojima kritizira političko nenarodno korteštvo (»Biraju se poslanici«, na primjer). No, Evetović je, čini se, ipak najsnažniji u pjesmama u kojima su glavni motivi nacionalnog domoljublja (ali) i religioznoga zanosa. Cjelokupnim je svojim djelovanjem a posebice poetikom utjecao izuzetno snažno na pjesnike i kulturne djelatnike kako tadašnjih tako i kasnijih generacija.