Prošlog tjedna u Beogradu je održan skup koji je ponovno u fokus stavio pitanje prikupljanja etnosenzitivnih podataka na jednom mjestu u cilju efikasnijeg ostvarivanja prava nacionalnih manjina u Srbiji. Jedan je to u nizu skupova s istim otvorenim pitanjem.

Jeste, u Srbiji postoje propisi koji bi trebali štititi manjinska prava te zabranu asimilacije i diskriminacije. Zakonom su garantirana kolektivna prava manjina, kao što su službena uporaba jezika i pisma, informiranje, obrazovanje i kultura.

Ono što ne postoji i za što se još uvijek traži modalitet jeste točna baza podatka o broju pripadnika nacionalnih manjina, službenoj uporabi jezika i pisma, obrazovanju na jezicima nacionalnih manjina, informiranju, zastupljenosti u tijelima javne uprave i u određenim segmentima društva i organizacija.

U jednoj od odredaba Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe, a čiji je Srbija potpisnik, navodi se da se države potpisnice obvezuju stvoriti uvjete za učinkovito sudjelovanje pripadnika nacionalnih manjina u kulturnom, društvenom i gospodarskom životu zemlje i javnim poslovima, posebno onim koji se na njih odnose. A ono što proizlazi iz Okvirne konvencije jest pravo na sudjelovanje u radu javne uprave ili jednostavnije rečeno upošljavanje pripadnika nacionalnih manjina, po principu pozitivne diskriminacije, kako bi nacionalna struktura uposlenih bila prilagođena nacionalnoj strukturi sredine.

Kao i u ovom broju, tako smo se ovom temom bavili i godinama unatrag. I manje-više mogli bismo prepisati neki tekst od prije dvije-tri godine.

S jedne strane ne može se nitko natjerati na nacionalno izjašnjavanje, pa onda s druge strane ne može se ni govoriti koliko je ispunjena obveza sudjelovanja nacionalnih manjina u javnoj upravi. Zato sasvim pragmatično, mada se vjerojatno ne bi svi suglasili, djeluje prijedlog dan na prošlotjednom sastanku.

Za Miloša Bešića s Fakulteta političkih znanosti jedan pravac je »neka vrsta legislativnog rješenja gdje će se ljudi morati jednostavno izjasniti nacionalno«, a drugi je prebacivanje loptice na teren nacionalnih vijeća koja bi trebala preuzeti odgovornost i »inzistirati da se ljudi koji se zapošljavaju u javnoj upravi izjasne o svom etnicitetu«. Rasteretilo bi to državu odgovornosti, jer »ako taj podatak ne dostave, onda više nije odgovornost države za to već samih etničkih zajednica i nacionalnomanjinskih vijeća koja to ne žele«.

Z. V.