Kolumne
Što je jedan zakon? Slovo na papiru
Uzemlji u kojoj se zakoni krše kao dobar dan ili u najboljem slučaju vješto eskivira obveza njihove primjene, što znači i koga obvezuje neki tamo zakon koji propisuje gdje se koji jezici i pisma imaju upotrebljavati kao službeni. Što je jedan zakon? Samo slovo na papiru. Ne obvezuje previše, a može biti dobar adut za pokazivanje i dokazivanje unaprjeđenja i demokratičnosti.
Čini se ne obvezuje zakon ni one od kojih se očekuje da budu prvi u zalaganju za zakonitost rada. Pa čemu onda iznenađenje na željezničkoj stanici Subotica i čemu iznenađenje što se »jezični propust« trebao ispraviti selektivnom primjenom Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma? Da ipak tako neće moći i da u primjeni zakona nema onih srcu milijih objasnilo je, onima kojima treba, resorno pokrajinsko tajništvo u čijem opisu posla je upravo kontrola primjene prava na službenu uporabu jezika i pisma. Tako je slučaj natpisa na subotičkoj željezničkoj stanici stvar zakotrljao i malo više i dalje od Subotice. A to malo više i malo dalje znači da će natpisi na jezicima nacionalnih manjina morati biti na cijeloj dionici od Novog Sada do Subotice, i to bez selekcije na one srcu milije i one malo manje drage, kojima valjda po toj gradaciji ni ne trebaju nikakva prava.
Još jedan zakon će silom prilika (neki kažu pritisaka iz vana, čitaj Europska komisija) ipak zaživjeti. To je Zakon o elektroničkim medijima po kome je Srbija od 4. studenoga trebala imati novo Regulatorno tijelo za elekroničke medije (REM). I vjerojatno bi se još dugo razvlačilo sa starim REM-om da Europska komisija nije u nedavno objavljenom Izvješću o Srbiji istaknula da Srbija nije ostvarila nikakav napredak u slobodi izražavanja u odnosu na prethodnu godinu, te da je, između ostalog, neophodno uspostaviti neovisnost REM-a, uključujući izbor novih članova njegovog Savjeta.
Nemojte se sada zanositi i pomisliti kako svatko od nas ima pravo tu i tamo prekršiti neki zakon ili praviti se da ne zna. To kod nas običnih ne prolazi.
Z. V.
