U nedjelju, 27. listopada, u Zagrebu, u 95. godini života, preminuo je umirovljeni pravnik i diplomat, istaknuti kulturni djelatnik i publicist bačkih Hrvata Naco Zelić.

Rođen je 5. listopada 1930. u Subotici, gdje je završio osnovnu školu, nižu gimnaziju i Trgovačku akademiju. Na Višoj pedagoškoj akademiji u Novom Sadu diplomirao je 1951. kemiju i fiziku, a 1959. diplomirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Radio je kao nastavnik na Nepotpunoj gimnaziji u Bajmaku (1952/1953.) i kao ravnatelj Osmogodišnje škole u Tavankutu (1953/1954.), u kojoj se tada nastava izvodila na hrvatskom jeziku. Budući da je etiketiran kao »klero-nacionalist« na vlastiti je zahtjev razriješen dužnosti ravnatelja škole u Tavankutu te napušta prosvjetu i preseljava se u Zagreb, gdje upisuje Pravni fakultet. Tijekom studija radi kao knjigovođa. Godine 1958. vraća se u Suboticu, gdje se zaposlio kao pravni referent u tvornici Bratstvo. Zatim je sudijski pripravnik (1960/1961.) a 1961. postaje sudac Sreskoga suda i Okružnoga suda u Subotici. Zbog djelovanja s pozicija hrvatskoga nacionalizma, kao član Matice hrvatske u Zagrebu, 1973. razriješen je s dužnosti sudca.

Nakon toga se ponovno, drugi puta preselio u Zagreb. Radio je kao upravni savjetnik u Ministarstvu zdravstva i socijalne zaštite i Ministarstvu rada i socijalne skrbi te kao tajnik Zavoda za organizaciju i ekonomiku zdravstva u Zagrebu. Od lipnja 1992. na radu je u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske, s time da je od 1992. do 1996. bio savjetnik za konzularne poslove u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Budimpešti. Nakon toga odlazi u mirovinu.

Radeći kao upravni savjetnik izradio je više zakona i drugih propisa i općih akata, te objavio više stručnih članaka, primjera samoupravnih općih akata i prijedloga rješenja pojedinih pitanja u svezi s primjenom zakona iz područja socijalne zaštite, obiteljsko-pravne zaštite, zdravstvene zaštite, izvršavanja krivičnih i prekršajnih sankcija i mjera i drugih zakona. Sa stručnim radovima i priopćenjima iz navedenih područja sudjelovao je na brojnim savjetovanjima, simpozijima i drugim stručnim skupovima, a sa stručnim priopćenjem Usvojenje djece od stranih državljana sudjelovao je na međunarodnom simpoziju VIIth World Conference Of International Society On Family Law održanom u Opatiji (1991.). Narodne novine u Zagrebu, u ediciji Zbirka pravnih propisa, objelodanile su mu 1983. knjigu Zakon o socijalnoj zaštiti. Kao istaknuti pravnik biran je za člana Zakonodavno-pravne komisije Sabora Republike Hrvatske.

Bio je inicijator i organizator brojnih kulturnih priredaba na kojima su predstavljeni običaji, kultura, umjetnost i politička aktivnost Hrvata u Bačkoj. Naime, bio je predsjednik, tajnik i umjetnički voditelj Hrvatskog kulturno prosvjetnog društva Matija Gubec u Tavankutu (1965.-1972.). Značajan je i kao jedan od suosnivača Likovne kolonije u Tavankutu 1961. godine. Osnivač je i prvi tajnik HKUD-a Bunjevačko kolo u Subotici (1970.-1972.). Inicirao je obnovu javne proslave bunjevačkog žetvenog običaja »Dužijance« i kao potpredsjednik Organizacijskog odbora Dužijance (1968.-1972.) organizirao je brojne priredbe u sklopu tih svečanosti, a zaslužan je i za obnovu proslave Velikog prela (1970./1971.).

Organizirao je izložbu Bunjevačko ruho u Etnografskom muzeju u Zagrebu (1983.) i sudjelovao je u organiziranju izložbe Iz baštine bačkih Hrvata Bunjevaca u istom muzeju (1998.). Sakupio je brojne poslovice i izreke i manje poznate riječi u govoru bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, prdačna imena i drugo. Sudjelovao je u više radijskih i televizijskih emisija i u dokumentarnim filmovima s prilozima iz bunjevačkog narodnog stvaralaštva i kulture i o osobitostima političkog života Hrvata u Vojvodini. U časopisima, zbornicima i katalozima objavio je sakupljene poslovice i izreke u govoru bunjevačkih Hrvata, članke o jeziku bunjevačkih narodnih pripovjedaka, o slikama od slame, o radu udruge Matija Gubec u Tavankutu, o osobitostima političkog života Hrvata u Vojvodini, o božićnim običajima Hrvata-Bunjevaca i druge članke. Sa stručnim radovima sudjelovao je na međunarodnim znanstvenim skupovima u Budmipešti (1999., 2001. i 2005.) te na stručno-znanstvenim skupovima u Subotici (2005. i 2006).

Od 1990. radio je na pružanju pomoći Hrvatima izbjeglim iz Vojvodine kao i onima koji su ostali živjeti u Bačkoj. Predsjedavao je Udrugom za potporu bačkim Hrvatima u Zagrebu. U sklopu Udruge sve do kraja 2015. godine organizirano je blizu 50 tribina, filmskih projekcija, izložaba i drugih priredaba na kojima su predstavljeni brojni književnici i drugi kulturni djelatnici bačkih Hrvata i njihova djela. Surađivao je i s hrvatskim kulturnim udrugama u Vojvodini i Demokratskim savezom Hrvata u Vojvodini. Bio je suradnik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, za koji je napisao preko 40 natuknica.

Dobitnik je desetak visokih odličja i nagrada. Među ostalim, 2011. dobio je nagradu Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović iz Subotice, za doprinos očuvanju običaja hrvatskog naroda. Hrvatske institucije i DSHV 2013. predložili su Zelića za počasnog građanina Subotice, međutim, taj prijedlog nije dobio potporu gradske skupštine (protiv ove odluke glasovali su vijećnici bunjevačkih stranaka, SNS-a, SPS-a i DSS-a).

Autor je više knjiga: »Protiv zaborava – Hrvatsko kulturno prosvjetno društvo ‘Matija Gubec’ Tavankut 1946. – 1996.« (2000.), »Monografija Nesto Orčić« (2007.), »Hrvatsko proljeće i bački Hrvati« (2009.), »Publikacije bačkih Hrvata« (2009.), »Slikovali smo se« (2011.) u suautorstvu s Petrom Šarčevićem »Hrvatska pisana riječ u Bačkoj« (2015.) i »Javna proslava Dužijance od 1968. do 1971. godine u Subotici – Svjedočenje« (2024.).

H. R.