Ako je nešto paradigma stradanja Hrvata u Srbiji tijekom 90-ih, onda su to Hrtkovci. Da nije bilo rata (ratova), Hrtkovci bi ostali jedno obično srijemsko selo, s običnim ljudima, koji žive običan srijemski život. Ovako su postali mjesto gdje se početkom 90-ih pokazalo da su državu vodile paraformacije raznih vrsta, da se vladalo prijetnjom, sijanjem straha, nasiljem i da se preko noći moglo ostati bez doma, pa i glave. Bilo je to vrijeme etnički motiviranog nasilja i ubojstava, koje nisu mogli ili nisu željeli spriječiti oni koji su to trebali, a meta su bili hrtkovački Hrvati. Kada su vlasti (one kao službene) konačno nešto i pokušale poduzeti, već je bilo prekasno.
Imali su Hrtkovci tu nesreću da su u njemu značajan dio stanovnika činili, u raznim vremenima, »nepoželjni narodi«. Sredinom XX. stoljeća to su bili Nijemci, koji su činili četvrtinu stanovništva Hrtkovaca. Platili su danak Drugog svjetskog rata. Pol stoljeća kasnije na red su došli Hrvati, kojih je početkom 90-ih bilo oko 40 posto u ukupnom broju stanovnika. Platili su danak rata na prostoru bivše Jugoslavije.
Hrtkovaca se obično prisjećamo 6. svibnja, na dan kada je 1992. godine na mitingu Srpske radikalne stranke poručeno »da u ovom mestu srpskog Srema nema mesta za Hrvate« i »ustaše napolje«, »Hrvati u Hrvatsku«. Tako je počelo, a kako se završilo najbolje ilustriraju podaci iz posljednjeg popisa stanovništva. Prema popisu rađenom prije dvije godine, Hrvata je 166. Početkom 90-ih bilo ih je deset puta više.
Nismo u svibnju već u listopadu, ali Hrtkovci su opet zavrijedili našu naslovnicu. Ovoga puta povod je obilježavanje 200. obljetnice izgradnje crkve sv. Klementa.
Poslije svega bilo je vjernika koji su napunili crkvu, poslije svega u svoje Hrtkovce došli su oni nepoželjni i protjerani 90-ih, poslije svega malobrojni preostali Hrvati ohrabrili su se čak u Hrtkovcima osnovati i udrugu.
I poslije svega treba živjeti zajedno: moguće da neki to u glavi nose kao konstataciju, a neki kao pitanje.
Z. V.
