Silom prilika tavankutski voćari postali su povrtlari. Srećom, pokazalo se da tavankutski pisak nije dobar samo za zasade jabuka, šljiva ili bresaka već na njemu dobro rodi i paprika. Ali to što nešto dobro rodi nije i garancija da će od toga biti i neke zarade. Naročito kada se proizvodnja proširi, pa prelijeva toliko da otkupljivačima porastu ucjenjivački apetiti. Dio ovogodišnjeg roda proizvođači s piska spasili su od ucjenjivačkih nasrtaja suradnjom s poznatom Podravkom, u čijim proizvodima će biti i tavankutskih šljiva i paprike. Ukupno u prvoj godini oko 400 tona. Manje je to od 10 posto njihove proizvodnje. Reći će netko nije bog zna što, ali od tona paprike i šljive važnije je što je noga u vratima Podravke, a odatle je mnogo lakše širiti suradnju, dogovarati veće količine, širiti ponudu proizvoda, izboriti se za bolje uvjete, otvoriti još neki novi kanal prodaje.
Tko zna, možda primjer koprivničkog giganta prehrambene industrije, čiji su proizvodi dio svakodnevice generacija, potakne i neke druge da kooperante ili poslovne partnere potraže s ove strane granice i tako daju malo dodatnog poticaja hrvatskim gospodarstvenicima u Srbiji. A ima ih. Uspješnih, velikih, srednjih, malih, onih s uhodanim poslovima, onih koji tek traže svoje mjesto, onih s originalnim idejama i proizvodima. Točno 200 takvih ljudi bilo je u Hrvatskoj riječi. Za četiri godine, koliko pišemo o gospodarstvenicima. To su samo oni do kojih smo došli, koji su pristali govoriti za novine.
Hrvatska i Srbija već imaju značajnu gospodarsku suradnju koja se mjeri milijardama eura, transport sirovina i robe je jednostavan zbog blizine. A kolika je prednost blizina vidjelo se ne tako davno, kada je globalna pandemija okrenula susjede jedne ka drugima. I zašto se u toj priči s velikim brojevima, velikim tvrtkama ne bi mogao provući neki običan proizvođač koji je na klackalici – odustati od svega i otići ili ostati i raditi i dalje.
Z. V.
