Tema
Za drugačije politike povijesti i sjećanja
»Hrvatsko-srpski odnosi: suvremeni izazovi suradnje i naslijeđa« bila je tema 17. međunarodne znanstvene konferencije koja je od 25. do 29. kolovoza održana u Golubiću Obrovačkom i Šibeniku. Konferenciju organizira Udruga za povijest, suradnju i pomirenje (Obrovac, Hrvatska), Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje (Novi Sad, Srbija) i Institut za istraživanje migracija (Zagreb, Hrvatska), a sudjelovalo je dvadesetak znanstvenika iz Hrvatske, Srbije i Australije.
U sklopu konferencije održane su dvije tematske sesije: »Suradnja i nadilaženje problema europskih manjina kroz povijest – povijesni temelji i suvremeni izazovi identiteta Srba i Hrvata« te »Kulturno naslijeđe bukovičkog kraja«. Naglasak prve sesije bio je na razumijevanju i suočavanju s izazovima koje manjine susreću nakon međunarodnih sukoba, u kontekstu smjernica za izgradnju mira, zaštitu ljudskih prava i promicanje suradnje među zajednicama.
Bez političke volje za drukčije
»Nikada političari koji siju mržnju i strah ne mogu toliko sabotirati život koliko to mogu oni koji ih slijede ili mi sami, ako samo umorno i nijemo promatramo što rade. Zbog toga nije dovoljno samo u sebi nositi odsustvo mržnje i šutiti skriven u svom malom svijetu. Potrebno je biti prisutan svojim mirom u svim djelićima života. Tek tada možemo govoriti o postizanju istinskog mira i pomirenja. A mrziti drugog samo je još jedan vid sporog samoubojstva«, rekao je prof. dr. sc. Darko Gavrilović iz Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje, objavio je portalnovosti.com.
Prof. dr. sc. Davor Pauković sa Sveučilišta u Dubrovniku istaknuo je da se traumatična iskustva iz hrvatsko-srpskih odnosa mogu valorizirati na način da ne proizvode neprijateljski diskurs. To se može graditi putem drugačijih politika povijesti i sjećanja, ali za to trenutno nema političke, a čini se niti šire društvene volje. Odnosi su već nekoliko godina zamrznuti s naglaskom na negativnim aspektima povijesnog naslijeđa.
Znanstvenici su bili u prostorima golubićke škole koja ne radi od Oluje, 1995. godine. Prof. dr. sc. Janko Veselinović je tom prilikom kazao:
»Ova škola koja je stradala u ratu i zatim djelomično obnovljena ima simboliku. Na jednoj strani zida škole je lastavičje gnijezdo, simbol života i mira, a na drugoj plijesan koja nagriza zid. Ta plijesan simbolizira ono najgore od dva naroda i to je ono što truje odnose i nanosi štetu i Srbima i Hrvatima. Te plijesni više ne smije biti«.
Generalni tajnik Instituta za istraživanje migracija iz Zagreba (IMIN) prof. Tomislav Vodička rekao je kako se od ove godine IMIN pojavljuje kao jedan od organizatora skupa, jer svojim autoritetom se nameće za manjinske teme, ali i podržava brojne akcije znanstvenika koje podupiru ne samo razvoj znanosti već i podržava aktivno sudjelovanje znanstvenih institucija u savjetodavnoj ulozi političkim institucijama. IMIN će se, naglasio je prof. Vodička, početkom iduće godine pojaviti kao izdavač zbornika radova sa skupa.
Ni europeizacija ne pomaže
Na skupu su sudjelovali i politilozi dr. sc. Miloš Petrović i Darko Baštovanović iz Srbije koji zajednički potpisuju rad koji ispituje opseg i rezultate političke suradnje Beograda i Zagreba u kontekstu politike proširenja Europske unije. Njihovo istraživanje upućuje na zaključak da se odvajanje od Europske unije očituje kroz deeuropeizaciju i autokratizaciju, uključujući zahtjeve regionalne suradnje i dobrosusjedskih odnosa (osim ako oni nisu bili politički, ideološki ili na drugi način korisni interesima političke elite, kao što je prikazano zajedničkim neliberalnim demokratskim stavovima sa sjevernim susjedom, Mađarskom). Umjesto rastućeg približavanja standardima EU-a i transformativnim procesima koji dovode do »kreativne destrukcije« i uspostave poboljšanih i održivih, neovisnih i kompetentnih propisa, institucija i praksi, čini se da proklamirani cilj članstva u EU-u više ne služi svojoj namjeri. Otuđenje Srbije od susjedne Hrvatske (članice EU) rezultira sve većom demokratskom, političkom i drugim asimetrijama, što je posljedica nezainteresiranosti Srbije za pristupanje Uniji i unapređenje bilateralne suradnje s njezinim državama članicama.
Proces europeizacije pokazao je ograničene implikacije na međudržavno pomirenje između Srbije i Hrvatske tijekom proteklog desetljeća, posebice otkako je Hrvatska postala članica EU-a i prestala podlijegati načelu uvjetovanosti EU-a. S druge strane, interes Srbije za pristupanje EU postupno jenjava, što se očituje paralizom njenih pristupnih pregovora te stagnacijom ili nazadovanjem u brojnim domenama, sudeći prema prethodno navedenim međunarodnim izvješćima. Umjesto da budu motivirane dobicima od pristupanja EU, političke elite vođene su namjerom da očuvaju vlast i održe – umjesto da unaprijede – trenutnu razinu odnosa s Bruxellesom. To uključuje i odnose s Hrvatskom, koja igra ulogu u procesu donošenja odluka unutar institucija EU.
U usporedbi s lipnjem 2013., kada su obje zemlje još uvijek bile izvan Europske unije — Hrvatska kao pristupnica i Srbija kao kandidatkinja koja je upravo dobila potporu Europskog vijeća za otvaranje pregovora o članstvu — i kada su obje bile usporedive u smislu demokratskog učinka u opsegu europeizacije, desetljeće kasnije Hrvatska se nalazi u unutarnjem krugu europskih integracija (postavši članica Schengena i eurozone), dok Beograd nije niti otvorio sva pregovaračka poglavlja/klastere, a kamoli ih zatvorio. Naprotiv, umjesto fokusiranja na europeizaciju radi usklađivanja standarda, normi i praksi u Srbiji i susjedstvu, vladajuće stranke teže neeuropskim međunarodnim koalicijama i partnerstvima te ograničavaju utjecaj Europske unije u Srbiji. U tim okolnostima, u kojima EU više ne igra vidljivu ulogu u pomirenju i regionalnoj suradnji, političke ideologije i posebni interesi elita pokreću dinamiku prekograničnih odnosa. Sklonost davanju prednosti kratkoročnim političkim rješenjima u odnosu na dugoročnije strateške vizije (kao što je pristupanje EU) i dalje će predstavljati značajan izazov za izglede za suradnju između dviju najvećih zemalja bivše Jugoslavije.
D. B. P.
