Ovogodišnja žetva počela je znatno ranije nego prijašnjih godina i čini se preko noći žitna polja pretvorena su u strnjike. Klasove žita progutali su moćni kombajni koji za sat ovrše 10 pa i do 20 hektara. Tako je sada, a sve do sredine prošlog stoljeća još se kosilo ručno i vršilo konjima. Veliki napredak bio je dolazak vršalica, koje su se na somborskim njivama pojavile krajem XIX. stoljeća. No, prošlo je još dvadesetak godina dok se vršalice nisu »odomaćile« i na somborskim bunjevačkim salašima. Prvo su vršalice stigle na velika imanja, a prvi je u Somboru kupio zemljoposjednik Károly Esztergámi, a poslije njega Stipan Džinić.
Prve vršalice bile su na parni pogon, a kasnije ih je pokretao traktor.
Ručna kosidba
No dolazak vršalica nije poljoprivrednike oslobodio teškog posla, a to je kosidba žita. I dalje se kosilo ručno. Oni s manje zemlje kosili su svoje žito sami, a oni imućniji za taj posao angažirali bi risare. Veće gazde imale su svoje risare koji su kod njih radili svake godine. Bili su siromašniji salašari ili su dolazili iz šokačkih sela. Radilo se od jutra do navečer, a posao se prekidao samo u podne za užnu (ručak). Ako je njiva bila blizu salaša, išlo se kući na užnu, a ako je bila dalje u ataru, užnalo se na njivi, na snopovima pokošenog žita. Poslije užne, ako je ona bila na njivi, kratko se odmaralo u hladovini bagrema, a ako je bila na salašu, odmaralo se na kolima u šupi. Odmor je trajao kratko. Samo pol sata, a onda se opet nastavljalo raditi sve do zalaska sunca. Kući se išlo tek kada se snoplje poveže i ograbi pokošeni dio. Trajalo je to nekoliko dana.
Ali do vršidbe je trebalo još nešto uraditi: dovesti žito kući. Radilo se od ranog jutra, na mobu. Žito se vozilo konjima i paorskim kolima, a kako bi se moglo što više natovariti stavljale su se pomoćnice, a voz vezao pajvanima.
Vršalica je bilo tek nekoliko, pa se moralo čekati, ali da bi svi bili zadovoljni obično je vršalica jedne godine kretala s jednog kraja salaških naselja, a naredne godine s drugog.
Bankut
Na somborskim njivama sijala se do Prvog svjetskog rata brdska pšenica. Nove sorte bile su leganj i profilik, a 30-ih godina prošlog stoljeća stigla je sorta bankut. Bila je znatno bolja i što se tiče kvalitete i prinosa i do pojave hibrida najviše se zadržala u proizvodnji.
Stroj koji opslužuje 20 ljudi
Dolazak vršalice bio je važan dan. Uređivao se salaš, krečilo, čistila avlija, pripremale bačve s vodom. Kloparanje kotača stroja koji je vukao vršalicu čulo se i prije nego što bi vršalica stigla blizu salaša. Domaćin je vršalicu iza koje su išli radnici čekao ispred kapije.
Vršalica je dolazila na salaš ujutru i smještana je između snopova pokošenog žita. Opsluživalo ju je više ljudi. Prvi je s kamare pokošenog žita snoplje bacao na treš, onaj koji je prihvaćao snoplje rezao je užad i bacao snoplje po snoplje u vršalicu. Na jednoj strani curila je pljeva, koja se skupljala na jednoj ponjavi i nosila u plivaru koju je imao svaki salaš. Slama se nosila na mjesto gdje će biti sadjevena kamara. Za žito koje je curilo iz vršalice podmetali su se komesni džakovi. Puni džakovi, koji su obično imali oko 50 kilograma, mjerili su se i nosili istresati na tavan ili u ambar.
Na vršalici je moralo raditi i do 20 ljudi. Vlasnik vršalice obično nije radio, ali je nadgledao posao. Radilo se od ujutru do navečer, a vršalica se gasila smo u vrijeme užne. Užnalo se u avliji, u hladovini, odmorilo malo i opet nastavljao posao. Do zalaska sunca. Uvijek je bilo straha hoće li posao prekinuti kakvo nevrijeme s kišom i tučom, a i vršalicu su već čekali drugi pa je posao trebalo što prije završiti. Radnici nisu plaćani u novcu već u ušuru, odnosno žitu.
Kod onih imućnijih posao se nije mogao završiti u jednom danu, pa je na salašu ostajala ne samo vršalica već i radnici. Spavalo se u pokućaru, u šupi na kolima, čardaku.
Zemljoradnička zadruga u Somboru prve traktore kupila je 1956. godine, marke Ferguson 28. Ukupno 25 traktora dobili su poljoprivrednici, kooperanti u Nenadiću, Malom Beču, Bezdanskom putu... Prvi kombajn zadruga je kupila 1958. godine. Bio je to domaći kombajn proizveden u zemunskoj tvornici Zmaj. Vozio ga je Franja Krajninger. U prvoj godini rada rekord mu je bio 45 tona žita po danu rada. No, kupnja prvog kombajna ne znači da je prošlo vrijeme vršalica, još dugo se na salašima čekala vršalica. Sve do kraja 60-ih godina, kada su konačno naporan posao kosidbe i vršidbe preuzeli kombajni džakaroši.
Z. V.
