Širom Vojvodine Širom Vojvodine

Srce na dvije pole

Nesretne devedesete su mnogim ljudima promijenile životne planove. Neke obitelji i pojedinci bili su prinuđeni donijeti odluku i otići iz svog rodnog mjesta. Među njima su i Marica i Stanko Vaci, koje je život preko Mađarske odnio u daleku Kanadu odakle danas rado dolaze u rodnu Suboticu.

Teška odluka

Susret sa Stankom vratio nas je u prošlost, što zbog vremena kada je živio u Subotici, što zbog starih izraza i riječi, koji se danas rijetko mogu čuti. Ljudi mu prilaze, rukuju se s njim, pozdravljaju ga, pitaju za njegove...

»Činjenica je da je tu situaciju, mislim na devedesete, svatko vidio i tumačio na svoj način. Budući da sam bio rezervist i imao vojnu uniformu kod kuće, kad se zaratilo, znao sam što me čeka i što bi se moglo dogoditi. Nisam želio ići u rat niti ikoga ubijati, rušiti kuće niti bilo što drugo, jer i s druge strane Dunava, Drine ili Save su ljudi. Nisam želio biti sudionik toga, čak niti biti blizu. Tada nisam imao drugog izbora nego sam uz pomoć prijatelja prešao u Mađarsku. Znao sam malo govoriti mađarski, a prijatelji su mi svesrdno pomogli«, priča Vaci i govori kako je pokušao i u Njemačkoj, ali mu je jezik bio stran i jednostavno se tamo nije snašao.

Vlakom iz Stuttgarta stigao je do Balatona, gdje je nedjeljom redovito išao na svetu misu i baš tamo susreo se s tadašnjom upraviteljicom odmarališta koje je pretvoreno u izbjeglički kamp, a koja mu je odmah ponudila posao prevoditelja.

»U kampu je bilo više od stotinu žena i djece iz Vukovara, Vinkovaca, Cerne, Županje... stalno sam morao ići za njima, jer nitko nije govorio mađarski, odnosno hrvatski. Ujedno, tamo sam dobio stan i hranu te sam tako pokušao ponovno stati na 'vlastite noge'. Sve je to trajalo tri-četiri mjeseca i izbjeglice su se krajem 1992. počele vraćati svojim domovima«, priča Vaci, koji je i dalje ostao u Mađarskoj.

Nudili su mu kuću u Virovitici, Požegi, jasno u zamjenu za njegov dom u Malom Bajmoku, koji nije dao... Iako je pomislio preseliti se u Hrvatsku, u Osijek ili negdje bliže, savjet prijatelja iz Hrvatske, koji je rekao samo iznad Zagreba, u tome ga je razuvjerio.

U svom beznađu Stanko je kontaktirao tetu Anu Prčić, udano Wagner, koja je u Kanadi još od 1967., a teta je uz pomoć župne zajednice riješila sponzorstvo za četiri vize, za Stanka, Maricu i sinove Marinka i Josipa. No, kao i uvijek, to je zahtijevalo proceduru u kanadskom veleposlanstvu u Budimpešti. Nakon razgovora i pregovora 3. srpnja 1992. odobrene su vize, a Stanko je već 5. kolovoza iste godine stigao u Kanadu. U tuđinu koja boli, ali nudi mir i sigurnost.

Ponovno sve ispočetka

»U Elektroremontu sam radio od 1969. sve do 1991. godine. U Subotici je u ono vrijeme bilo pet tiskara, a ja nikada ni kročio u njih nisam. Otišavši u Kanadu prvi posao mi je bio upravo u tiskari i knjigoveznici, ali sam bio sretan da ga imam. Shvatio sam da bez jezika neću ništa postići, te sam se odmah dao na učenje, a osim onih osnovnih sati išao sam i na sve dodatno što se nudilo. Kroz učenje i usavršavanje sam ujedno i upoznavao ljude. Tako sam sa Stipom iz Trogira, koji je imao svoju firmu, radio moleraj. Prije podne u tiskari, a popodne na ljestvama«, priča Vaci i pojašnjava kako je na dodatnim satima engleskog jezika, koji je bio prilagođen migrantima, upoznao ljude koji su ga vodili dalje.

»Zanimljivo je da su ljudi volonterski učili nas pridošlice svom jeziku, gramatici, lokalnim razgovorima. Vodili su nas u obilazak znamenitosti i pokazivali nam prirodu, okruženje. Tako je Steven odlučio pomoći obitelj iz Europe, a iako moji još nisu stigli, krenuo sam kod njega dodatno na sate jezika. Kroz razgovor smo došli do malanja, a budući da je on radio kao menadžer nekoliko zgrada za izdavanje, odmah smo dogovorili i probni rad. Tako sam počeo s malanjem zgrada, prvo soba, pa stan i raščulo se«, priča nam Stanko Vaci.

Na proljeće, 17. ožujka 1993. godine u Kanadu su stigli i supruga i djeca. Tada su prešli u iznajmljeni stan, koji je tata Stanko već pripremio za svoju obitelj.

»Nismo imali neke ušteđevine, jer smo u posljednje vrijeme samo trošili, a slabo zarađivali... Marica je donijela nešto malo novaca od prodanog yuga i eto... a djeca došla u proljetnom odijelu, a u Kanadi hladno... Kad nemaš, onda ti je i malo puno. U moru novih izazova morali smo razlikovati bitno od nebitnog. No, Bogu hvala, imali smo jedni druge. Danju smo radili, Marica se zaposlila u pekarnici, a navečer smo išli na tečaj jezika. Bilo je teško raditi i učiti, a sve smo morali pješice, jer nismo imali auto. Postojao je dobar program imigracijske organizacije i oni su tražili mjesto gdje bismo mi mogli učiti i usavršavati se u svojoj struci. Tako je Marica, budući da je ona kemijski tehničar po struci, počela raditi u laboratoriju, s početka bez plaće, ali je imala mogućnost učiti. Kasnije se tamo i zaposlila i radila pet godina. Kad je usavršila jezik i znanje, promijenila je posao te je 20 godina radila u Dalhouseie laboratoriju i istraživačkom centru, otkuda je i otišla u mirovinu. Pripadnost i prisustvo u zajednici je vrlo bitno, i to zajednici koja je spremna pomoći i koja neće dozvoliti da tek tako 'padneš'«, priča sugovornik i vraća se na svoj posao koji se sve više širio.

Sam svoj gazda

Stanko je donio odluku oprobati se kao samostalni poduzetnik, te je otišao iz tiskare i 4. srpnja 1994. godine otvorio svoje poduzeće Stanko's painting. Posla je, kako je rekao, bilo napretek, zgrade više nije radio nego je počeo raditi kuće, a posao se širio. Uposlio je jednog, pa dva, pa osam, pa do kraja 15 radnika. No, kako je rekao, najdulje se zadržao na osam radnika i to je dobra brojka za koordiniranje.

»Vanjsko farbanje, malanje je tamo najtraženije. Sve kuće su od drveta i zahtijevaju često farbanje, što drvenarije, što terase, stubišta, ograda... a sezona za posao je vrlo kratka. Najviše se poslova radi u svibnju, a tijekom lipnja već zna padati kiša, onda srpanj i rujan su najsigurniji do polovice listopada i sezona vanjskih radova je gotova. No, ljudi su jako uviđavni, a i ja im nikada nisam dozvolio da čekaju u neizvjesnosti«, priča Vaci i pojašnjava kako bi prvo pogledao posao, napismeno dao ponudu i ako se ljudi slože, krenulo bi se s radom.

U isto vrijeme, kako je rekao, znalo se raditi na više mjesta, a on bi sve to nadgledao i pratio, te kad bi radnici otišli kući često bi ostao završiti što je ostalo. Radno vrijeme u njegovom poduzeću bilo je od 8 do 17 sati, a ljudi su sebi organizirali da ostanu sat dulje, kako bi izbjegli gužvu po povratku s posla. Ovako su za taj sat koji bi proveli u koloni bili plaćeni, a kući bi stizali za kraće vrijeme.

Vaci dobro zna koliko su njemu drugi pomagali, pa sad on sam i njegova obitelj rado pomažu drugima. Tako su ga znali kontaktirati iz imigracijskog centra da primi pojedine radnike. Osim ljudi iz Bosne i Hercegovine, te Hrvatske za njega su radili i Rumunji, nešto malo Kanađani, a bilo ih je radnika iz Irana, Iraka, Armenije, Afganistana, Egipta, Maroka...

»Ima migranata sa svih strana, a meni kao poduzetniku je bilo bitno da odrade posao kako treba. Također mi je važno da imamo prijateljsku atmosferu i da jednoga dana kada se raziđemo možemo jedni druge pogledati u oči i rukovati se, popiti kavu skupa. Činjenica je da mi provedemo skupa više vremena nego sa svojim obiteljima i upravo radi toga mi je bilo bitno da se dobro slažemo«, priča Stanko.

U svoj posao uključio je i sinove Marinka i Josipa, koji bi ferije provodili s tatom u radu. Na početku je i supruga pomagala, a u svom poslu najveći izazov mu je bio zadovoljiti zahtjevnu mušteriju. Budući da se u Kanadi u mirovinu ide sa 60 godina, Stanko Vaci je tri dana prije rođendana odlučio prodati svoju tvrtku.

I u mirovini radno

»Iskreno, nisam o tome nikada ni pomišljao. No, puno toga se posložilo. Naš radnik iz Armenije koji je bio duša poduzeća je u snu preminuo i to nas je zaista sve potreslo. Kolega, kada je čuo, također je otišao, a kada sam osta bez dva ključna čovjeka, znao sam da to više ne može biti što je bilo. Istina je da mušterije to nisu niti znale, ali sam ja znao. Teško i s mukom smo se uzdizali do kvalitete koju smo imali, a teško ju je bilo i održati. Nisam htio dozvoliti da 'padnemo'. Došao sam do kupca, kojega je jedino interesiralo zašto je prodajem. Kada je shvatio da sve štima, da su papiri svi čisti, kupio je firmu, a uvjet mu je bio da narednih šest mjeseci radim s njim i uvedem ga u posao. Tako je i bilo«, priča Vaci i dodaje: »Nikad se nisam zadovoljio prosječnošću, ono što radim mora biti drugačije. Ima puno molera, pa moraš biti drugačiji, imati drugačiji pristup. Nikada nisam dozvolio da ne ispoštujemo zakazano vrijeme, da ostavimo nered ili ne uradimo kako treba. Na kraju godine sam mušterijama slao čestitke za Božić, te im slao CD s božićnim pjesmama. Ostavljao sam im magnet u znak zahvalnosti za ukazano povjerenje. I kada sam prodao tvrtku, shvatio sam kako je najvrednije bilo ono nematerijalno: moje ime, reputacija, broj telefona koji nisam mijenjao 20 godina. Nisu tu vrijedile stare četke niti ljestve nego ono što sam postavio i držao sve godine«.

Stoga možemo dodati da upravo iz tog razloga naš sugovornik još nije otišao u »pravu« mirovinu nego je to na papiru, a on još uvijek pomalo farba i radi.

»Bogu hvala, dok me zdravlje služi pomagat ću kome mogu. Posljednjih godina sam volonterski radio crkve, prošle godine sam bio na krovu crkve iako imam 70 godina, a ima i starijih osoba u župnoj zajednici kojima rado pomažemo. U našoj župi Dobrog Pastira ima dvije crkve: sv. Tome Akvinskog i sv. Agneze i obje sam farbao i dok mogu ću ih održavati. A kad ljudi zovu, teško ih je odbiti, pa još uvijek pomalo i radim. No, svakako ne više kao nekada«, priča Vaci, a mi saznajemo kako nisu zaboravili ni svoj rodni kraj, te supruga i on pomažu i ovdašnje župne zajednice.

Obitelj i čežnja za krajem

Sin Marinko, iako je po struci kemičar, sa suprugom Tayom živi u istom gradu – Halifaxu, a iskustvo stečeno s ocem je rezultiralo otvorenjem vlastitog poduzeća 2014., te danas ima osmero uposlenika. On i supruga su aktivni u župnoj zajednici, te vode molitvene susrete, molitvenu zajednicu i druge aktivnosti.

Mlađi sin Josip je po struci inženjer materijala za metal i metalurgiju. Radi u kompaniji Shell, te nadzire i koordinira pogonima po svijetu: u Indiji, Pakistanu, Africi... Josip sa suprugom Melissom ima sedmero djece i također su izuzetno aktivni u župnoj zajednici. No, njih je život odnio u provinciju Alberta u Edmonton koji je udaljen 5.250 km (autom), te se rijetko imaju priliku uživo vidjeti.

Otkako je u mirovini Stanka češće možemo vidjeti i u Subotici, pa smo ga pitali prati li događanja u rodnom gradu, na što je on sa suzama u očima odgovorio:

»Moje srce je rasparano na dvije polovine... Pola života sam tu, a pola tamo. Pratim sve što se događa, u kontaktu sam s dosta ljudi, a i novi vid komunikacije nam omogućuje da možemo koliko-toliko biti u tijeku. Živo sam zainteresiran za događaje, radujem se svakom posjetu Subotici i našim ljudima. Odem i u Hrvatsku da vidim drage ljude. Lipo je doć svojima i biti primljen«, govori Stanko, a suze same naviru.

»Puno toga pozitivnog je i tamo. Ljudi su drugačijeg mentaliteta i ne zadiru u privatnost i mogu reći da su i oni jedan od razloga što smo tamo. Ono što nas jača i drži jeste vjera. Tijekom cijelog života, pa i za vrijeme izbjeglištva, gorljivo smo čuvali svoju viru. Bog ima planove koji su nama često neshvatljivi, ali On zna što mi možemo. Sad samo zahvaljujemo Bogu na svemu što smo uspjeli i stvorili, prvenstveno na zajedništvu koje smo mogli sačuvati i na tome što su naša dica također ostala privržena Bogu.«

Ž. V.

Najava događaja

22.06.2024 - ​​​​​​​Dani Hrvata Bunjevaca u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji

U organizaciji splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika od 22. do 26. lipnja bit će priređeni »Dani Hrvata Bunjevaca u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji«. U bogatom programu nastupit će HKPD Matija Gubec i Galerija Prve kolonije naive u tehnici slame iz Tavankuta, HGU Festival bunjevački pisama iz Subotice, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU Hrvatska riječ.

22. 6. (subota) u 19:30 sati

Velika dvorana Nadbiskupskoga sjemeništa

Predstavljanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU »Hrvatska riječ«

Glazbena pratnja tamburaša HGU-a »Festival bunjevački pisama«

(HMI Podružnica Split, MH Ogranak Split, HU Benedikt, Hrvatsko Nadzemlje)

23. 6. (nedjelja) u 11 sati

Svečana pjevana Misa u crkvi sv. Josipa na Mertojaku

Predstavljanje likovnog stvaralaštva u tehnici slame

(HMI Podružnica Split, župa sv. Josipa – Mertojak, LU »Emanuel Vidović«)

23. 6. (nedjelja) u 20 sati

Gradina Solin

Folklorni koncert HKPD-a »Matija Gubec« Tavankut, Tamburaškog orkestra HGU-a »Festival bunjevački pisama«, Folklornog ansambla »Jedinstvo« i Kulturno-umjetničkog društva »Salona«

(HMI Podružnica Split, Javna ustanova u kulturi »Zvonimir – Solin«)

25. 6. (utorak) u 19:30 sati

Dvorac Vitturi – Kaštel Lukšić

Predstavljanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU »Hrvatska riječ«

Glazbena pratnja tamburaša HGU-a »Festival bunjevački pisama« i folklorna koreografija HKPD-a »Matija Gubec« Tavankut, KUD-a »7 Kaštela« i KUD-a »Ante Zaninović«

(HMI Podružnica Split, MH Ogranak Kaštela)

22.06.2024 - Marijanski pučki festival u Monoštoru

Međunarodni Marijanski pučki festival pod nazivom Zdravo budi, Marijo! bit će održan u subotu, 22. lipnja, u Monoštoru.

Manifestacija se održava u crkvi Sv. Petra i Pavla, a početak je u 19 sati. Festival organizira KUDH Bodrog iz Monoštora.

24.06.2024 - Etnografska izložba »Vrijeme nade« u Zagrebu

Narodno sveučilište Dubrava poziva na svečano otvorenje međunarodne etnografske izložbe Vrijeme nade slamarska umjetnost – nematerijalna kulturna baština Hrvata Bunjevaca i Ukrajinaca, koja će se održati u galeriji Kontrast Kulturnog centra Dubrava, na adresi Dubrava 51a u Zagrebu, 24. lipnja, u 19 sati. Na izložbi će se predstaviti radovi u tehnici slame Marije Kravčuk iz Ukrajine i Jozefine Skenderović iz Subotice.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika