Prošla je i ta nedjelja. Mislim na onu prošlu. Glasovalo se za lokalnu vlast u 89 gradova i općina. Neizvjesnosti koja daje draž glasovanju i iščekivanju rezultata nije bilo. Pobjednik se znao, ali za svaki slučaj tu pobjedu je trebalo još malo osigurati, a kako se to radi već smo viđali na izborima. I kao što to biva na svim izborima, svi izborne rezultate analiziraju tako da mogu kazati da su oni pobjednici, ma što to značilo.

Manje od 50 posto birača iskoristilo je svoje pravo da bira, pa tako gledano ni pobjednici nisu pobjednici, jer iza sebe imaju četvrtinu ili malo više od toga biračkog tijela. Ali izborni sustav je takav. Svatko se imao pravo kanditirati i svatko je imao pravo birati. Oni koji su bojkotirali izbore drže da su imali valjane razloge za to, kao što i oni koji su u nedjelju ostali kod kuće drže da su imali valjane razloge pustiti drugima da odluče o tome tko će i kako će njihov grad voditi naredne četiri godine.

Nema većeg demokratskog postignuća nego kada građani izađu na izbore i na svojim biračkim mjestima zaokruže kandidate koji su im po volji. Posebno bi birači trebali biti zainteresirani za lokalne izbore, jer se na lokalu provodi mnogo toga što utječe na kvalitetu njihovog svakodnevnog života. Ali nisu. Možda zbog toga što su im je bilo jasno tko mora (po svaku cijenu) biti pobjednik, možda zbog toga što se i u lokalnoj kampanji sve vrtjelo oko velikih političkih tema, možda zato što ništa od ponuđenog nije pasalo njihovom političkom okusu, možda zbog toga što su neki pozivali na bojkot. Ili jednostavno zbog toga što više ni jednom obećanju ne vjeruju. Bez obzira što bilo od ovoga postizborna politička tema trebala bi biti kako zainteresirati birače za izborni proces. Eto zadaće za naredne četiri godine, jer na lokalu nije kao na onim velikim izborima na kojima se malo provjerava politička snaga.

Ako ništa drugo, barem smo naredne četiri godine mirni. A kako će nam biti – vidjet ćemo. Onako kako smo glasovali.

Z. V.