Tema Tema

Iz Subotice u svijet

Antun Vidić rođeni je Subotičanin, ali u rodnom gradu ne živi više od 60 godina. Životni put odveo ga je iz Subotice u Njemačku, pa dalje diljem svijeta i na koncu u Mađarsku. U Mađarskoj je početkom 90-ih godina radio na promociji hrvatskog turizma i hrvatske gastronomije, te prodaji hrvatskih proizvoda. Svoj zanimljiv život pretočio je u roman, koji bi uskoro trebao biti tiskan i na njemačkom jeziku. U mirovini je, ali je ostao živjeti u Mađarskoj. Rodnu Suboticu ne posjećuje često, jer, kaže, nije to više onaj grad koji je napustio 60-ih godina.

Sudbonosni susret na Balatonu

Antun Vidić rođen je 1947. godine u obitelji Ivice i Marice, djevojački Mamužić. Obitelj je živjela u V. kvatru grada (MZ Novo selo). Antunov otac bio je po zanimanju mlinar, a majka kućanica. U Subotici je Vidić završio osnovnu i srednju strukovnu školu. Po obrazovanju je bravar za izradu vaga. Nakon odlaska u Njemačku usavršio se na polju mjerne i regulacione tehnike, dijelom je to uključivalo i znanje elektrotehnike i pneumatike specijalno u naftnoj industriji što je u to vrijeme bilo, a i sada je, dobro plaćeno i traženo zanimanje. No, priča o Njemačkoj nešto kasnije, a sada još nekoliko rečenica o Antunovom djetinjstvu u Subotici. Brigu o njemu, kao devetogodišnjem dječaku, preuzela je očeva majka, njegova baka Janja u Strossmayerovoj ulici u kući pod brojem 8. U toj kući Antun je živio do odlaska u vojsku 1966. godine. Vojska je tada bila obvezna, ali Antun nije čekao da ga pozovu već se sam prijavio s nepunih 18 godina.

»Odslužena vojska bila je uvjet za dobivanje putovnice, a kako sam želio legalno otići iz tadašnje Jugoslavije prijavio sam se za vojsku. Moja velika želja bila je uvijek odlazak u Australiju ili Novi Zeland, međutim igrom slučaja 1966. godine pojavila se i jedna nova mogućnost. U kolovozu prije odlaska u vojsku namjeravao sam svoj godišnji odmor provesti u Mađarskoj, i to na Balatonu. Tu sam upoznao jednoga mladoga Nijemca iz tadašnje Istočne Njemačke koji me zamolio da mu pomognem da prebjegne preko mađarsko-jugoslavenske granice u Suboticu, a on će kasnije sam prebjeći preko Slovenije u Austriju. Tom, meni tada vrlo simpatičnom i odvažnom mladiću koji se odlučio pobjeći iz komunističkog sistema, odlučio sam pomoći. Uspjeli smo, a on se meni kasnije za to odužio na svoj način«, kaže Vidić.

U vojsku je otišao u rujnu 1966. godine, u Peć na Kosovu. Tu je završio tečaj za policajca. Na Kosovu, u Đakovici, bio je do travnja 1968., a poslije skoro 60 godina od tada Vidić kaže da se tog razdoblja svoga života nerado sjeća. Nakon povratka u Suboticu nije čekao već je odmah podnio zahtjev za putovnicu i javio se prijatelju u Njemačkoj. Putovnicu je brzo dobio i vrata Europe i svijeta bila su mu otvorena.

»Erwin, moj prijatelj Nijemac, bio je po struci elektrotehničar. Po dolasku u Njemačku pomogao mi je da dobijem posao u istoj tvrtci u kojoj je i on radio. Budući da sam relativno dobro vladao njemačkim jezikom brzo sam se usavršavao i već 1969. godine dobio sam ponudu da s tom tvrtkom idem na rad u Južnoafričku Republiku na izgradnju jednog projekta rafinerije po njemačkom sistemu gdje su se od kamenog ugljena proizvodila goriva«, kaže Vidić.

Posao je prihvatio i na jugu afričkog kontinenta ostao je do sredine 1971. godine. Vraća se u Njemačku, ali nastavlja raditi za istu tvrtku na raznim projektima rafinerija u Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji. U Afriku se vraća krajem 70-ih. Odlazi u sjevernu Afriku.

»U Libiji sam bio osam godina. Nakon toga, 1985. godine odlazim na rad u Ujedinjene Arapske Emirate, u Abu Dhabi, zatim prelazim u Saudijsku Arabiju. Poslije dvije godine, sredinom 1987., odlazim u Kinu, prvo na teritorij Shen Zhen u Blizini Hong Konga, potom kratko u Šangaj i zatim odlazim na sjeveroistok Kine u blizinu granice sa Sjevernom Korejom, u provinciju Liaoning, još poznatije pod imenom Manđžurija«, nabraja Vidić svoj radnih hod po Africi i Aziji.

Po povratku u Europu put ga je odveo u Norvešku, gdje je radio do konca 1989. godine. Od sredine 70-ih do konca 1989. bio je šef montaže za prekomorske zemlje na što je, kako kaže, posebno bio ponosan. U međuvremenu dobio je i njemačko državljanstvo.

Sjećanje na Suboticu

»Vidim ja tu moju Strossmayerovu ulicu, nekada najljepšu ulicu grada Subotice. Vidim ja, ali i čujem i taj naš tramvaj, tu žilu kucavicu grada Subotice, kako zvoneći ide sredinom naše ulice. Vidim ja i osjećam još uvijek i taj miris tih lijepih ruža koje su krasile obje strane naše ulice. Čujem i sada tu glazbu iz Muzičke škole, nekada ugodnu, ponekad i neugodnu. Gledam i vidim te naše ljude koji se na ulici na raznim jezicima pozdravljaju u prolazu uz blagi naklon glave i dizanjem šešira. Čujem to tiho i ugodno škripanje njihove kvalitetne kožnate obuće. Vidim naše starije kako sjedeći na lijepim željezno-drvenim klupama razgovaraju o svemu i svačemu. Vidim i sve te lijepe i jarko osvijetljene izloge u našim ulicama. Vidim i moju baku Janju koja kao domarku u Strossmayerovoj u zgradama 6 i 8 točno u 22 sata mijenja svjetla svih tih izloga na manju rasvjetu. To sam činio i ja ponekad ako baka Janja to nije mogla«, Vidićeva su sjećanja na njegovu Suboticu.

U službi Hrvatske i za Hrvatsku

Početak 90-ih godina bio je prekretnica u Vidićevim poslovima, jer je 1990. godine u Njemačkoj osnovao vlastitu tvrtku, uz suradnju sa svojom starom i tvrtkom u kojoj je radio do pokretanja vlastitog posla, kao i s nekim drugim tvrtkama s kojima je radio na nekim projektima u Istočnoj Njemačkoj, Turskoj i Rusiji.

»Nekako u isto vrijeme došlo je do prevrata u Mađarskoj, a osjećalo se i da je u tadašnjoj Jugoslaviji postala sve napetija situacija. Osjetio sam želju biti nazočan u blizini svoje Domovine. Razlog je to što sam već koncem 1989. godine otvorio tvrtku u Mađarskoj i tada investirao u izgradnju jedne poveće čarde na jezeru Balatonu kao i jedne turističke agencije okrenute tada naročito prema njemačkom tržištu. Vremenom sam u Njemačkoj sve svoje aktivnosti prekinuo, zatvorio njemačku tvrtku i počeo sam se baviti humanitarnim radom u tada ratom zahvaćenoj Domovini. Postoje neke stvari o kojima čovjek nerado govori jer dogodile su se u vrijeme rata i agresije na Hrvatsku. Svakojaka pomoć bila je tada potrebna, činio sam tada to što sam smatrao za potrebno. Bio sam samo jedan od onih mnogih iz emigracije koji su to činili, a činili su to jer su osjećali tu potrebu i moralnu dužnost. Detaljniji opis tih mojih aktivnosti opisao sam u svom romanu Sam i svoj. Što se tiče suradnje s hrvatskom diplomacijom u Budimpešti ispočetka u vrijeme veleposlanika dr. Alexandra Šolca i Nace Zelića bila je ona najbolja«, kaže Vidić.

U Budimpešti je Vidić već 1992. godine, u travnju, organizirao predstavljanje Hrvatske.

»Bilo je to na Velesajmu Hungexpo Construma na štandu od 100 četvornih metara i po mom saznanju bilo je to prvi puta u svijetu da je Hrvatska predstavljena kao samostalna država na jednom međunarodnom velesajmu. Poslije toga sajma otvorio sam i jednu robnu kuću u Budimpešti koja se bavila pretežito uvozom pokućstva iz Hrvatske. Zatvorio sam je krajem 1993. godine kada je na samo nekih 200 metara od moje robne kuće svjetski poznata IKEA otvorila svoju robnu kuću. Ipak, ostao sam ponosan na onih nekih prvih zarađenih deviza hrvatskoj državi. Nekako u isto vrijeme, u svibnju 1992. godine, otvorio sam i prvu hrvatsku turističku agenciju na teritoriju Mađarske. Ispočetka ljudi se nisu usuđivali putovati u Hrvatsku zbog ratne situacije, ali smo na koncu u srpnju i kolovozu uspjeli organizirati više od tisuću ljudi da odu u Hrvatsku (Istra i Kvarner ), da se vrate zadovoljni i pronesu dobar glas o našoj agenciji i Hrvatskoj kao sigurnoj državi. Ta Horvát utazási iroda (Hrvatska putnička agencija) vremenom je postala dominatna na mađarskom trižištu što se tiče hrvatskog turizma. Upošljavali smo tada oko 30 osoba«, kaže Vidić.

No, kako je posao u turizmu, naročito ako je usmjeren na morsku ponudu, najviše skoncentriran u ljetno vrijeme, Antun je razmišljao i o novim poslovima. I opet je odlučio da to bude nešto vezano za Hrvatsku. »Otvorio sam jedan tipični hrvatski restoran prvi puta u povijesti u Mađarskoj. Ideja je bila da posao proširimo na cijelu godinu i još bolje brendiramo Hrvatsku kao turističku zemlju. Restoran smo otvorili 2001. godine i radio je sve do 2008. i poznate financijske krize kada sam bio primoran zatvoriti ga zajedno s putničkom agencijom. Od tada sam u mirovini«, kaže Vidić.

Život pretočen u roman

Osim što je bio poduzetnik, Vidić je, usporedo s poslom, počeo i pisati. Svoj zanimljiv životni put koji ga je iz Subotice odveo u razne krajeve svijeta, pa do Budimpešte, Mađarske koju smatra svojom drugom domovinom, opisao je u autobiografskom romanu Sam i svoj.

»Na tom svom životnom i radnom putu upoznao sam se s različitim društvenim i političkim sistemima. Počevši od komunističkog iz kojega sam krenuo, zapadnoeuropske demokracije, kapitalizma gdje sam prvi puta došao. Zatim sve do rasne diskriminacije u Južnoj Africi ili socijalističkog Islama u Libiji, umjerenog šerijata u Ujedinjenim Arapskim Emiratima ili strožijeg šerijata u Saudijskoj Arabiji, zatim posebnog tretmana u Hong Kongu ili života Kineza kao ‘gastarbeitera’ u svojoj rođenoj zemlji na teritoriju Shen Zhen. Života u ogromnom industrijskom i trgovinskom centru grada Šangaja i nešto siromašnijem dijelu Kine, provinciji Lianing. Upoznao sam možda jednu od najnaprednijih demokracija na svijetu u Norveškoj, kao i nešto drugačiji liberalniji islam u Turskoj. Posebno mi je ostalo u sjećanju vrijeme i taj dio puta i života koji sam proveo u Moskvi i Rusiji koju je ujedno obilježila propast komunizma kao i raspad te komunističke imperije SSSR-a«, kaže Vidić.

Njegov roman dobit će i svoje njemačko izdanje, jer ga je tvrtka u kojoj je radio i surađivao tridesetak godina zamolila da taj roman pripremi i za tiskanje na njemačkom jeziku, jer ga oni žele objaviti i u Njemačkoj.

»Na tome radim sada. Pišem i eseje i kada se skupi dovoljan broj i to ću objaviti u knjizi«, kaže na kraju razgovora Vidić kome dani u mirovini nisu ni malo dosadni ni jednolični.

Na pitanje koliko često dolazi u rodnu Suboticu odgovara: »ne često«.

»Koliko mogu, ja pratim i događaje u mojoj staroj domovini i Subotici. Ne dolazim često jer je ona u meni još uvijek puno ljepša i drugačija nego kakva je danas«, kaže nekadašnji Subotičanin.

Z. V.

Najava događaja

22.06.2024 - ​​​​​​​Dani Hrvata Bunjevaca u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji

U organizaciji splitske podružnice Hrvatske matice iseljenika od 22. do 26. lipnja bit će priređeni »Dani Hrvata Bunjevaca u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji«. U bogatom programu nastupit će HKPD Matija Gubec i Galerija Prve kolonije naive u tehnici slame iz Tavankuta, HGU Festival bunjevački pisama iz Subotice, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU Hrvatska riječ.

22. 6. (subota) u 19:30 sati

Velika dvorana Nadbiskupskoga sjemeništa

Predstavljanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU »Hrvatska riječ«

Glazbena pratnja tamburaša HGU-a »Festival bunjevački pisama«

(HMI Podružnica Split, MH Ogranak Split, HU Benedikt, Hrvatsko Nadzemlje)

23. 6. (nedjelja) u 11 sati

Svečana pjevana Misa u crkvi sv. Josipa na Mertojaku

Predstavljanje likovnog stvaralaštva u tehnici slame

(HMI Podružnica Split, župa sv. Josipa – Mertojak, LU »Emanuel Vidović«)

23. 6. (nedjelja) u 20 sati

Gradina Solin

Folklorni koncert HKPD-a »Matija Gubec« Tavankut, Tamburaškog orkestra HGU-a »Festival bunjevački pisama«, Folklornog ansambla »Jedinstvo« i Kulturno-umjetničkog društva »Salona«

(HMI Podružnica Split, Javna ustanova u kulturi »Zvonimir – Solin«)

25. 6. (utorak) u 19:30 sati

Dvorac Vitturi – Kaštel Lukšić

Predstavljanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i NIU »Hrvatska riječ«

Glazbena pratnja tamburaša HGU-a »Festival bunjevački pisama« i folklorna koreografija HKPD-a »Matija Gubec« Tavankut, KUD-a »7 Kaštela« i KUD-a »Ante Zaninović«

(HMI Podružnica Split, MH Ogranak Kaštela)

22.06.2024 - Marijanski pučki festival u Monoštoru

Međunarodni Marijanski pučki festival pod nazivom Zdravo budi, Marijo! bit će održan u subotu, 22. lipnja, u Monoštoru.

Manifestacija se održava u crkvi Sv. Petra i Pavla, a početak je u 19 sati. Festival organizira KUDH Bodrog iz Monoštora.

24.06.2024 - Etnografska izložba »Vrijeme nade« u Zagrebu

Narodno sveučilište Dubrava poziva na svečano otvorenje međunarodne etnografske izložbe Vrijeme nade slamarska umjetnost – nematerijalna kulturna baština Hrvata Bunjevaca i Ukrajinaca, koja će se održati u galeriji Kontrast Kulturnog centra Dubrava, na adresi Dubrava 51a u Zagrebu, 24. lipnja, u 19 sati. Na izložbi će se predstaviti radovi u tehnici slame Marije Kravčuk iz Ukrajine i Jozefine Skenderović iz Subotice.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika